Jedan telefonski poziv upalio joj je, kaže, lampicu u glavi. Kada je podignula slušalicu, čula je očajni krik majke kojoj je trebalo nekoliko minuta da uopće izgovori ono što se dogodilo njezinoj kćeri.
Bila je žrtva seksualnog nasilja. U osnovnoj školi. Majka nije znala što da napravi pa je okrenula broj Pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Javila joj se Mija, koja je zapravo bila prva osoba kojoj se povjerila. Razgovarale su gotovo sat vremena.
- Bila je to teška i bolna priča. Ali, rekla sam sebi, OK, ja sam ta osoba koja će im ukazati na svjetlo na kraju tunela, uvjeriti ih da nije njihova krivnja što im se to dogodilo i pružiti punu podršku. Nakon poziva te majke pojačala mi se želja da više radim na takvim slučajevima jer je tim žrtvama potrebna velika pomoć, oni su najranjiviji jer im je narušena najintimnija granica - prisjetila se 23-godišnja Mija Rakarić jednog od svojih ukupno 600 odrađenih volonterskih sati.
Priznanje
Pomagati drugima počela je, kaže, još u osnovnoj školi kada je među rijetkima prilazila i pružala ruku pomoći svojim školskim kolegama romske nacionalnosti. Tada je osvijestila, ističe, da je pomaganje neopisiv osjećaj sreće.
- Službeno sam počela volontirati sa 18 godina kada sam upisala sociologiju na Hrvatskom katoličkom fakultetu, gdje smo u sklopu studija išli u Caritasovu kuću za zbrinjavanje djece i mladih s tjelesnim i mentalnim oštećenjem, koja se nalazi u Brezovici. U početku sam bila uplašena jer nisam znala kako s djecom s posebnim potrebama. Treba im znati prići, razumjeti ih, raspoznati odgovara li im nešto ili ne. Ali, to se brzo promijenilo i našli smo zajednički jezik - ističe mlada volonterka, koja uz to i studira na Pravnom fakultetu, ide na stručno osposobljavanje, ali i jednom tjedno ide u hotel Porin gdje pomaže izbjeglicama.
Upravo je zbog svega toga Mija Rakarić jedna od troje finalista za ovogodišnju nagradu Volonterski Oskar.
- Mi nikada ne radimo za velika priznanja, volonteri daju sve od sebe da pomognu drugima - poručuje Rakarić.
Jednako razmišlja i 17-godišnji Fran Markulin, mali heroj koji je bolovao od leukemije, trpio verbalno i fizičko maltretiranje vršnjaka, ali iz svega toga izašao jači i bolji i sada svoje iskustvo prenosi drugima. Uključio se u rad udruge Krijesnica kako bi pomogao da se druga djeca ne nađu u situaciji koja je njega snašla.
Fran Markulin uspješno se izliječio od leukemije.
Krijesnica
- Klincima moja sama pojava pomaže jer sam ja primjer osobe koja je pobijedila bolest, potvrda da je to moguće. Oni me najčešće pitaju kako sam izdržavao u bolnici, što mi je najviše pomoglo, kako se vršnjaci odnose prema meni i slično. Provedem s njima sat vremena, u sklopu projekta Mladi mentori, a nekada idemo i na teren. Primjerice, u rujnu smo išli na onkološki odjel i vidio sam jednog dječaka u sobi koji je bio potpuno sam i tužan. Ide u šesti razred osnovne škole i imao je neku rijetku bolest. Ušao sam k njemu u sobu i počeli smo pričati. Kada sam mu izmamio osmijeh na licu, to mi je bio predivan trenutak - prepričava Fran, učenik Tehničke škole “Ruđer Bošković”, koji je do sada odradio više od 250 volonterskih sati.
Osmijeh na licu
Osim toga, organizirao je i nekoliko humanitarnih koncerata za kolegu koji je morao ići na skupu operaciju u inozemstvu. Želja mu je, kaže, upisati FER, poslije pokrenuti svoj biznis, a potom i neke velike humanitarne akcije za potrebite.
Treća finalistica, 34-godišnja Marina Mesek, počela je volontirati prije dvije godine kada je na televiziji vidjela prilog o Domu za starije Maksimir. Htjela je, kaže, jednostavno biti dio te priče.
Marina Mesek, finalistica za nagradu Volonterski oskar.
- Najpotrebnija sam im kada korisnike treba otpratiti u bolnicu na pregled, a to može potrajati satima - kaže Mesek.
Odradila je više od 500 volonterskih sati, a inače je profesorica filozofije. Iako ima oštećenje vida, to je ne zaustavlja da sve odradi najkvalitetnije i s osmijehom na licu.