IZBORNIK PRVAKA SVIJETA

IVICA TUCAK 'Smrt moje kćeri je samo moja tragedija i tragedija moje supruge. Bilo je to najljepše i najpametnije dijete na svijetu'

    AUTOR:
    • Predrag Žukina

  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2017. u 17:21

Nikolina Vuković Stipaničev / HANZA MEDIA

Ivica Tucak

 

Izbornik vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak jedinstvena je pojava u hrvatskom sportu. Pomalo je iznenađujuće 2012. postao izbornik. Na Svjetskom prvenstvu u Barceloni 2013. godine osvojio je broncu, a na prošlom SP-u u Kazanju 2015. srebro. Srebro je osvojio i lani na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Vrhunac njegove trenerske karijere dogodio se prije tjedan dana kad je na SP-u u Budimpešti postao prvak svijeta.

Rođeni je i zakleti Šibenčanin. “Nikad ne bih volio napustiti svoj grad”, kaže nam Tucak.

Najtežu životnu bitku vodio je nakon tragičnog gubitka voljenog djeteta.

Samo nekoliko dana nakon proslave zlata, čime je ponovljen uspjeh njegova prethodnika, velikog Ratka Rudića, Tucak nas je ugostio u svom Šibeniku gdje već danima na svakom koraku prima čestitke sugrađana. U njegovoj “dnevnoj sobi”, u kultnom cafeu Giro blizu njegova stana, sve je i dalje u znaku zlatnih vaterpolista.

S vrata nas dočekuje promukao glas: “Uh, još se slavi, malo se sinoć i pretjeralo, što mogu kad volim društvo, prijatelje, kafanu...”

Govori bez ustezanja, nimalo diplomatski. Govori iskreno i jasno, baš onako kako je govorio u Budimpešti nakon pobjede nad Italijom kad je, na iznenađenje mnogih, pa i potpisnika ovih redova, izjavio: “Mi smo ovdje došli po zlato!”

- Nitko od nas nije bombastično najavljivao zlato davno prije prvenstva. Taj je stav proizašao tijekom priprema. Tada sam to osjetio. Postigli smo željenu razinu igre, koncentracije, odlučnosti, svega... Osjetio sam, osjetili smo da se nemamo čega bojati, da nemamo strah od moćne Srbije, koja nas je u posljednje vrijeme pobjeđivala, od bilo koga. Na završnici Svjetske lige igrali smo bez najboljeg igrača i kapetana Sandra Sukna, a njegov je povratak bio najveći temelj optimizmu. Ono što sam uvidio u grupnoj fazi dodatno je učvrstilo taj stav. Italija je u četvrtfinalu dokazala našu snagu i psihofizičku stabilnost, tada sam osjetio da možemo do kraja.

Kako ostati na vrhu?

Razgovor s Tuckom nastavljen je u foajeu obližnjeg mirnog hotelčića. U razgovoru nas svako malo prekidaju brojni poznanici i prijatelji. Tuckovih warholovskih “pet minuta slave”.

- Da, i dalje se slavi, čestita, no moram istaknuti jedan detalj. U nedjelju sam, dan nakon finala, bio umoran, ostao sam spavati u Zagrebu, nisam imao snage voziti do Šibenika. Oko 3, 4 ujutro probudio sam se u punoj pripremi utakmice. Rekoh sebi, jesi li lud?! No, tako je to u sportu, zlato je prošla i svršena priča, aorist. Javnost očekuje da se ostane na vrhu. Onaj tko to ne razumije pa se previše opusti, taj neće napraviti ništa. Zato sam uzeo samo mali i kratki odmor nakon čega s Pericom Bukićem i Perom Kuterovcem idem u Beograd na juniorski SP. Tamo ima dosta mladih igrača koji su vrlo zanimljivi, radimo to za budućnost, a onda prelazimo na plan i program za sljedeće akcije A-reprezentacije.

A to je već sljedeće godine i napad na europsko zlato na ljeto u Barceloni. Ako je Tucku Budimpešta bila ono što je Rudiću bio Melbourne 2007., tada mu je Barcelona ono što je Rudiću predstavljao Zagreb 2010.:

- Načelno smo u UO-u HVS-a dogovorili da sljedeće godine nećemo igrati Svjetsku ligu koja nam je ove godine u Rusiji bila dio priprema za SP. Razlog je prozaičan: završnica se igra u Japanu u terminu Mediteranskih igara koje su u Španjolskoj u Tarragoni. Nama je najvažniji nastup iduće godine EP u Barceloni i bilo bi glupo letjeti na Daleki istok u Japan kad smo već na licu mjesta. Zašto ulaziti u vremenske zone, uostalom, branimo zlato s prošlih Mediteranskih igara (Mersin 2013., nap. a.). Prazninu između Mediteranskih i Olimpijskih igara ispunit ćemo nekim turnirom koji ćemo pokušati napraviti u Hrvatskoj uz sudjelovanje najboljih svjetskih momčadi.

Tucak sa suigračima iz Solarisa. Bila je to sjajna generacija šibenskih vaterpolista iz devedesetih godina prošlog stoljeća koja je često pobjeđivala najjače hrvatske klubove Jug i Mladost

 

Neinteligentni egotriperi

Za Tucka će Barcelona biti “povratak na mjesto zločina”:

- SP u Barceloni bio je prvo veliko natjecanje u mojem izborničkom mandatu. Osvojili smo broncu i bilo je dobro. Kad se vratim u prošlost, sve je zapravo imalo glavu i rep: najprije smo uzeli broncu u Barceloni 2013., zatim dva srebra i sada je to kulminiralo zlatom u Budimpešti. Nedostajalo nam je tada u Barceloni i malo sreće jer smo izgubili u polufinalu od Mađarske, a sad smo im to vratili na pravi način. Poslije smo u utakmici za broncu pregazili Italiju. S Mađarima nam je tada nedostajalo sreće koja je također sastavni dio priče. Nekad sve napraviš kako treba, ali ti sreća okrene leđa.

Tucku je u životu sreća na najgori način okretala leđa, sad mu se vraća i on je želi nastaviti izazivati:

- Nema dvojbe da smo u HVS-u uspostavili model rada koji je dobar. Tako je bilo i u vrijeme Ratka Rudića, tako će biti i ubuduće. Želimo biti na vrhu na svakom natjecanju, uvijek želimo medalju, po mogućnosti zlatnu. Na kraju slijedi Tokio 2020. i pokušaj obrane zlatnog olimpijskog odličja iz Londona 2012. Da, to je moj krajnji cilj, želim i europsko i olimpijsko zlato.

Prije Tucka to je ostvario Ratko Rudić koji se u statusu stručnog savjetnika HVS-a nije miješao u njegov posao:

- Ne, Ratko se nije nimalo nametao. Naša je komunikacija izvrsna, on je član našeg Stručnog savjeta, kao i pet naših olimpijaca s kojima imam isti odnos. Bio je uključen u dio priprema u SAD-u, promatrao je, ali nije se miješao. Istinski majstor Rudić prije je istaknuo da zlato u Budimpešti ima samo Tuckov “potpis”:

- To je tako, on je osvojio sve, nema se razloga nametati. Ljudi koji imaju previsok ego zapravo nisu inteligentni. “Egotriperi” su neinteligentni jer nemaju širinu i sposobnost prihvaćanja savjeta. Ja nisam taj, prihvatit ću svaku sugestiju, ali i kritiku ako je utemeljena. Uvijek ću sjesti sa svojim suradnicima jer mene bez njih nema. Kako bih došao do rezultata da mi nije Pere Kuterovca, najboljeg kondicijskog trenera na svijetu, bez Mile Smodlake, istinske igračke veličine, bez profesora Labara?! Oni su ti koji i mene čine boljim. Na koncu konca, igrači su ti koji su najvažniji, tko sam ja bez njih?! Isticanje “ja, ja i samo ja” odlika je glupih ljudi, a ja to nisam.

Tucak stoga bez problema ističe da je bio popriličan problem preuzeti reprezentaciju nakon Rudića koji se povukao na vrhu nakon svjetskog, europskog i olimpijskog zlata:

- Naravno da nije bilo lako, bila je to velika odgovornost, ali vjerovao sam u sebe. Tu moram apostrofirati ime Perice Bukića. Javnost je očekivala da se ti uspjesi održe, bio je to težak trenutak, a moj prijatelj Perica dao mi je tu mogućnost, ali ne zato jer smo prijatelji. Tu je prijateljstvo nebitno, ovo je bio samo poslovni projekt. Treba reći da nijednog vrhunskog rezultata hrvatskog vaterpola ne bi bilo bez Bukića. Prije svega, sam dolazak Rudića 2005. bio je problem za neke ljude, ali tu je Perica bio jasan. Nakon toga ga je čekao jer ni Rudić prve tri godine nije imao rezultate. Bilo je pokušaja da ga maknu novinari i ljudi iz vaterpola i hrvatskog sporta. To se ne smije zaboraviti. No, ni Rudića Bukić nije postavio jer su i oni prijatelji, a Ratko je bio njegov trener. On je znao da samo Ratko u tom trenutku može dići naš vaterpolo, što se i dogodilo.

Tuckov dolazak također su iz istog razloga popratile neargumentirane kritike:

- I kad sam ja došao, počela je ista priča. Tada je Bukić stao i iza mene, ali ne zato što smo prijatelji koji će sjesti i popiti bocu vina, ne zato što su naše supruge prijateljice, nego zato što je imao viziju i vjerovao u mene. Nakon svega, ja i sada smatram da je ovo tek dobar početak u jednom velikom projektu. Drugi čovjek koji je napravio puno je predsjednik HVS-a Predrag Sloboda. Kao i svi mi, kotačić bez kojega se ne može. Svi smo jedno tijelo, ja i moji suradnici i igrači, Bukić, Rudić, ali i Milivoj Bebić, Zoran Roje, Boško Lozica, Ognjen Kržić... To su sve ljudi iz vaterpola, nema “aristokrata” koji su zalutali u tu priču. Oni sve moraju odobriti, ali ja sam taj koji odlučuje. Dosad svi oni nisu imali ni najmanju primjedbu, zato funkcioniramo ovako dobro.

Posebno mjesto, naravno, imaju igrači, posebno njih 13 koji su bili u Budimpešti:

- Imamo još puno igrača koji će ubuduće konkurirati za velika natjecanja. Ovih 13 veličanstvenih momaka sada imaju spomenik, ali nisu zacementirali svoje mjesto, na svako će mi natjecanje ići 13 najboljih u tom trenutku. Tu nema sentimenta, nema kredita i vraćanja u prošlost.

Na SP-u nije igrao Luka Bukić, sin Perice Bukića koji je sam zatražio poštedu:

- Žao mi je što je tako divan dečko i igrač ispao kolateralna žrtva neargumentiranih napada na mene i njegova oca. Dečko je fantastičan igrač i nije se trenutačno mogao nositi s pritiskom omalovažavanja. Žao mi je, on je tako različit od mene. Mene takvi napadi dižu jer ako me napadate, dali ste mi dodatni motiv da ja vama “je... sve po spisku”. Takav sam po prirodi, a Luka je “milo dijete”, no siguran sam da će se vratiti još jači.

Izbornik Tucak s prijateljem Renatom Vrbičićem iz dana igračke karijere

 

Sportski počeci

I dalje razgovaramo u predvorju mirnog i malog hotela. Pitam Tucka o njegovim sportskim počecima.

- Počeo sam igrati s osam godina. Nekoliko prijatelja iz razreda već je bilo unutra pa sam i ja rekao: “Tata, mama, i ja hoću igrati vaterpolo”. Oni su me podržali i otad se nisam maknuo iz bazena, zavolio sam taj sport i to okruženje. Svi kažu, a i ja ću neskromno, bio sam silno talentiran igrač. Bio sam član svih mlađih selekcija Jugoslavije i osvajač svih mogućih medalja na velikim natjecanjima. Sa samo 15 godina konkurirao sam za jaku momčad Solarisa, u kojoj sam i zaigrao u prvoj sedmorki sa 16 godina. U momčadi koja se do zadnjeg kola borila s moćnim Partizanom za titulu prvaka države. Nakon toga sam prešao u Crvenu zvezdu, zatim u Italiju, vratio se u Šibenik. Iako sam stvarno bio dobar, za reprezentaciju nisam puno dao. Dva su segmenta bila presudna. Od danas pokojnoga Duška Antunovića nisam 1991. dobio poziv za hrvatsku reprezentaciju, i to me je tada jako povrijedilo. Poslije smo to u jednom razgovoru u “kafani” i riješili. Rekao mi je otvoreno da me u mojim najboljim igračkim danima nije mogao zvati jer sam igrao u Crvenoj zvezdi! Da, bila su takva vremena. No, moram biti i realan, drugi je problem bio moj slobodni način života u kojem su prijatelji, “kafana”, druženje i sve u vezi s tim bili važni koliko i sport. Danas, s velikim vremenskim odmakom, bez problema mogu priznati da ni izbornik Tucak ne bi u reprezentaciju zvao igrača Tucka. Uvijek sam, pa i sada, volio taj drugi način života, izlaske, druženje, a to ne ide pod ruku sa sportskim načinom života. Ponavljam, tada mi je to bilo teško prihvatiti, ali sad sam to osvijestio. Po igračkoj kvaliteti zaslužio sam više, ali za to sam sam kriv.

“Bonvivan” i narodski čovjek, Tucak ni svoje igrače ne smatra strojevima:

- Vrhunski sportaši imaju potrebe kao i svi normalni ljudi, ne smije se od njih raditi robote i robove. I oni trebaju ventil. Kad mi igrači kažu da su “pukli”, ja ih uvijek pustim van da se opuste, da popiju pivo-dva-tri, ali ne smiju pretjerati. Nije to prijateljski odnos, kako neki kažu, to je neizbježnost. Preskočit ćemo trening, napraviti sve da se i oni opuste i još bolji vrate. Da, imam tu praksu kad vidim da je došlo do zasićenja. Čovjek nije stroj, može doći supruga ili djevojka. Nisam od onih trenera koji su koncentrirani samo na rezultat. Nisam specijaliziran za to područje, ali da, zašto bi seks bio loš za sportaša?

Trenerski put

- Još dok sam aktivno igrao, silno sam želio biti trener. Već tada sam se počeo educirati, upisao sam školu. Dok sam igrao u Italiji, ljeti bih dolazio doma i trenirao niželigaške klubove. Trenirao sam dečke u Brodograditelju u Betini, pa u Filip Jakovu. Počeo sam odmah nakon završetka karijere. Uključio sam se kad je sagrađen bazen na Crnici i započeo projekt gradnje stabilnog prvoligaša. Prije toga bilo je teško, Solaris se privatizirao pa smo ostali bez bazena i igrali u Splitu. To su bili teški dani i godine, ali uskrsnuo nas je Perica Bukić, koji je tada bio u Saboru. I to se poklopilo, uvijek se puno toga mora poklopiti. Bio sam prvo pomoćnik u prvoj momčadi, paralelno sam vodio juniore i dokazivao se. Tada sam ja dobio povjerenje na mjestu prvog trenera Šibenika, počeli su sjajni rezultati, finale LEN kupa, godinu nakon toga i Liga prvaka, pobjede protiv Juga i Mladosti prvi put u povijesti. I tu se, nadam se, vidi da to nije zbog prijateljstva jer nisam preskakao razvojne faze kao neki. Paralelno sa Šibenikom vodio sam mlađe reprezentacije, s juniorima sam bio prvak svijeta. Nakon toga je došao poziv Jadrana iz Herceg Novog i kao kruna svega reprezentacija.

Ivica Tucak odmjerava snagu s prijateljem Joškom Koludrovićem

 

Razgovor s janicom

Tucak je krajnje nezadovoljan odnosom politike i države spram sportaša, posebno prema trenerima:

- To mi je naprosto nevjerojatno, pokušao sam u dva navrata razgovarati s državnom tajnicom za sport Janicom Kostelić, ali ni kod nje nisam naišao na pozitivan odgovor. Naši su igrači za ovo zlato dobili višestruko manje nego Mađari za srebro ili Srbi za broncu. Kakva je to onda stimulacija za nekog mladog igrača? Oni su svi akademski građani, ali ako znaju da će za uspjeh biti nagrađeni, to im je dodatni poticaj. Treneri su, pak, posebna priča. Kako to da ja kao trener u kolektivnom sportu nisam zaslužio tu crkavicu od mirovine jednoga dana?! Ja moram u danom trenutku zvati time-out, moram osjetiti da trebam zamijeniti golmana ili centra. Aktivno sam kao trener unutra 100 posto i nema tog boga koji mi može objasniti da i taj trener nije zaslužio neku nagradu.

Tucak je pobornik teze da u našem sportu vlada pravi rašomon:

- Treba uvesti više reda, nemamo nikakve kriterije. Ne možemo financirati baš svaki i najmanji sport, nego neki trebaju imati bolji status, kao u Mađarskoj gdje su neki sportovi stavljeni u kategoriju “od posebnog državnog interesa”. Neće vaterpolo nikad biti kao nogomet, ali ne može ni neki minorni sport. Rukomet i vaterpolo su nam donijeli toliko velikih uspjeha i postali naši najbolji ambasadori. Mi smo vaterpolisti sada u vječitom žicanju, stalno nešto prosimo jer ništa nije sustavno riješeno. Politika je tu velika kurva, nebitno je koji su na vlasti, no ti se ljudi slikaju s nama, uberu neke sitne poene i sve ostane na tome. A mi koji stalno donosimo odličja, ostajemo i dalje kao ribe na suhom.

Tucak se ne žali samo zbog sebe, on, uostalom, i nije na prosjačkom štapu:

- Naravno da nisam, živim puno bolje od velike većine hrvatskih građana, štoviše živim itekako dobro. No, trenerski je kruh jako gadan i nestabilan. Mogao sam izgubiti od Italije i možda bih već sada kupio prnje tko zna kamo. Danas sam prvak, a sutra pakiram kofere. Stvarno mi nije loše, imam stan u Šibeniku, živim normalnim skromnim životom. Supruga radi u Croatia osiguranju, prodaje police, što li već, ona ima svoju bitku, no nije tako dobro mnogim trenerima koji stvaraju prvake, a žive na prosjačkom štapu. Treba i o njima misliti.

Kako prolazi Tuckov dan, onaj rijetki slobodni dan bez vaterpola:

- Jutarnja kavica, novine, prijatelji, plivanje, fitness. Dan počinje u Giru, na mjestu s najboljom kavom na svijetu. Puno se dajem u teretani, na bazenu, to mi pomaže u uspostavljanju unutarnjeg mira. Slijede ručak, popodnevna šetnja, zatim pregledavanje mailova u vezi s poslom. Nikad to nisam krio, niti ću kriti, volim zaigrati na karte, naravno trešete i briškulu. Ništa posebno, davno, davno prije imao sam i prošao sam jednu ružnu lekciju s pokerom i otad u kartanju nema ozbiljnosti. Kartam sa svojim društvom za klopu, za bocu vina.

Da, na prvu izgleda da je sve idealno u životu zlatnog izbornika, ali nije baš samo tako. Tucak pamti i doba ratnog Šibenika, hrvatski je branitelj.

- Istina je, i Spomenica stoji negdje doma, no to je toliko mizerno i malo da uopće ne volim spominjati i isticati. Moj je udio u cijeloj toj priči nemjerljiv s onim što su mnogi drugi dali.

Tucak je oštar u kritici, ali ne štedi ni sebe, čak ni onda kad mu novinar ne postavi neugodno pitanje. Sam otvara temu.

- Neka mi sude oni koji svašta pričaju i tračaju, no čista je istina da volim društvo, volim noć, volim “kafanu”. To je moj ispušni ventil i s tim nemam nekakvih problema, to sam ja. Volim ostati vani dugo u noć i ne biram muziku, slušam svu moguću. Vidim da sam za mnoge bećar i ljubitelj bećarca, ali nije baš tako. Nekad ću slušati Leonarda Cohena, nekad klape, ono što me u tom trenutku inspirira. Nakon povratka iz Budimpešte cijelo smo jutro u Giru slušali našeg Arsena Dedića, to je gušt koji se ne može platiti. Volim prije spavanja, ma kako kasno ili rano bilo, pogledati dobar film, to mi je gotovo pa ritual. Ni tu nemam svoj “rang”. “Kum” je, recimo, prvi izbor, ali toliko je toga dobrog snimljeno...

Ništa, baš ništa za Tucka nije tabu, pa ni osobna tragedija, jedna od onih koju samo izabrani prežive, ali i o njoj, očekivano, ne želi previše govoriti. Pogibija trogodišnje kćeri Tene 2005. trauma je koja se ne zaboravlja:

- To je isključivo moja priča, ne volim o tome govoriti. To je samo moja tragedija i tragedija moje supruge, naša zajednička. Zašto se to moralo dogoditi i zašto na tako bizaran način, na to nema odgovora. Bilo je to jedno najljepše i najdivnije, najpametnije dijete na svijetu. Samo oni koji su takvo što proživjeli, znaju o čemu pričam. Osjećao sam se kao da netko s mene kida živo meso. To je stanje takvog šoka u kojem čovjek ne razumije ništa, buđenja nakon toga su bolna, nešto su najbolnije što čovjek može doživjeti. Prošlo je dosta vremena, ali dandanas to ne mogu u potpunosti osvijestiti, zašto se to moralo dogoditi?!

Savršen gospodin iz Srbije

Neutješni je otac morao nastaviti sa životom, primjer je da se uvijek vrijedi boriti i “ustajati na noge”, čak i kad su udarci bolni, najbolniji...

Tucak je danas jedan od onih kojima su čovjek i život najvažniji od svega. U tom smislu zapravo prezire politiku:

- Ako ćemo iskreno, ne dotiče me se uopće. Recimo da poštujem ljude koji se time bave, one kojima je to životni odabir, ali ja se tim poslom nikad ne bih mogao baviti. Mene politika ne interesira, moje su simpatije u drugim područjima života. Desno, lijevo, centar, tko je lijevoistočno, a tko zapadnodesno, to mi je najmanje važno.

Isti je slučaj sa svime ostalim što opterećuje današnju Hrvatsku.

- Volim Hrvatsku iznad svega, rekao sam to milijun puta. To je moja domovina, obožavam je, to je vrh, ali ja ne mogu nekoga ne voljeti samo zato što je iz Srbije ili ne znam odakle. Bez obzira na to što se u prošlosti dogodilo, konkretno u slučaju srpskog izbornika Dejana Savića, ponosan sam što smo prijatelji. Smatram da je riječ o savršenom gospodinu, živi isti način života kao i ja, veliki smo prijatelji. Zašto se ne bismo slagali, ja volim njega koji voli svoju Srbiju isto onako kao što ja volim svoju Hrvatsku. U bliskoj prošlosti dogodilo se to što se dogodilo, znam da su u vrijeme rata mnogi doživjeli tragedije i izgubili drage ljude. Uvažavam sve to i prihvaćam, ali zaista mislim kako je došlo vrijeme da počnemo živjeti normalno. Nacionalizam, što je to?! Ako to znači voljeti svoje, onda sam nacionalist, ali gledati bilo koga drugog drugačijim očima zato što je Srbin, Afrikanac... to je totalna glupost. Može se onda mrziti nekoga zato što je po horoskopu Jarac. Čovjek je čovjek, bez obzira na to odakle je. U Šibeniku žive mnogi koje ja ne volim i koji ne vole mene, pa mi to što su oni Hrvati ništa ne znači...

ELIPSO

Izdvajamo