MOĆNI PUCARI

KAKO SU TRI BRATA OSVOJILA HRVATSKI BIZNIS, JAVNU UPRAVU I GLUMIŠTE Benito, Marin i Ivica kao klinci su maštali o nekim sasvim drugim karijerama...

    AUTOR:
    • Ivica Nevešćanin

  • OBJAVLJENO:
  • 07.08.2017. u 23:45

Luka Gerlanc / HANZA MEDIA

Marin: Srednji brat u obitelji sanjao je da će postati nogometni vratar, a u 47. godini, krajem veljače, postao je predsjednik Uprave koprivničke Podravke, naše najveće prehrambene tvrtke (lijevo); Ivica: Najmlađi brat Pucar ima 47 godina i iako je planirao postati novinar, danas je poznati kazališni, filmski i televizijski glumac koji ovo ljeto nastupa s “Histrionima” na zagrebačkom Gornjem gradu (sredina); Benito: Najstariji brat želio je biti u prvoj ekipi Hajduka ili barem kao košarkaš Zadra, a danas je glavna i odgovorna osoba za ocjenu čistoće mora, kakvoću vode i kvalitetu domaćih maslinovih ulja u Zadru (desno)

Benito (50) je voditelj Službe za zdravstvenu ekologiju i zaštitu okoliša Zavoda za javno zdravstvo Zadar, Marin (47) je nedavno preuzeo poziciju predsjednika Uprave Podravke, a najmlađi Ivica (42) ugledni je kazališni i televizijski glumac

Benito je oduvijek sanjao je da će jednog dana završiti u prvoj ekipi Hajduka. Ili barem kao košarkaš Zadra, pa da može sa zvukom sirene zabiti tricu Crvenoj zvezdi u Jazinama. Njegov mlađi brat Marin također je vidio sebe kao uspješnog nogometaša, nesavladivog vratara, a najmlađi od braće Pucar, Ivica, bio je siguran da će jednom kad odraste biti ugledan i cijenjen novinar.

Benito, Marin i Ivica, tri brata zadarske obitelji Pucar, odavno više ne sanjanju dječačke snove. Postali su zreli, obiteljski ljudi, s uspješnim karijerama, ali ne baš onima o kojima su maštali kao klinci. Benita danas sa 50 godina svi u Zadru i Zadarskoj županiji znaju kao voditelja Službe za zdravstvenu ekologiju i zaštitu okoliša Zavoda za javno zdravstvo Zadar, odnosno kao glavnu i odgovornu osobu za ocjenu čistoće mora, kakvoću vode i kvalitetu domaćih maslinovih ulja. Marin je u 47. godini, tamo negdje krajem veljače, postao ni manje ni više nego predsjednik Uprave koprivničke Podravke, naše najveće prehrambene tvrtke, a za 42-godišnjeg Ivicu, poznatog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca, malo tko nije čuo, i baš cijelo ovo ljeto s “Histrionima” na zagrebačkom Gornjem gradu u ulozi zlog Kosackog nastupa u Zagorkinoj “Kći Lotrščaka”.

Dogovori su dugo trajali

Benita, Marina i Ivicu Pucara, tri brata s tri uspješne karijere, nitko prije nas nije uspio okupiti i ispričati njihovu bratsku priču. Naši dogovori i pregovori za okupljanje u Zadru, uz pomoć najstarijeg brata Benita, trajali su mjesecima, ali na kraju se čekanje ipak isplatilo. Upoznati trojicu braće Pucar, koju malo tko u javnosti povezuje, uistinu je posebno iskustvo. Pogotovo sada preko ljeta, kad su profesionalne obveze stavljene sa strane i kad su u prvom planu neke ležernije teme i zanimacije, kao što je, primjerice, sjedenje u dvorištu obiteljske kuće u Zadru i prevrtanje po sjećanju međusobnih dogodovština iz prošlosti.

Uz zapanjujuću fizičku sličnost i snažan osjećaj povezanosti s obiteljskim korijenima, ono što braću neraskidivo spaja izraženi je dalmatinski smisao za humor i zafrkanciju koja pršti doslovno iz svake njihove rečenice. Međusobna spuštanja, podbadanja, podmetanja, verbalni driblinzi, dječačke denuncijacije... rafali stižu sa svih strana, kao da su zakleti smrtni neprijatelji. No ma koliko se trudili takvima predstaviti, među njima zapravo nema negativnog rivalstva. Iz aviona se vidi da to bratsko zajedništvo uživaju dijeliti i da su među sobom jako privrženi. Uostalom, na kraju našeg razgovora Ivica nam je iskreno priznao: “Ne znam kako reći pristojno, ali mi se ovako uvijek podj.......”.

BENITO: U kući nema autoriteta. Marin glumi sad facu, ali uvijek je dva naprema jedan.

IVICA: U kući vrijede neka druga pravila. I kriv je uvijek onaj kojeg trenutno nema.

MARIN: Nema više društvenih autoriteta. Ni u kući odraslih, ni u školi učitelja ni profesora, ni u crkvi časnih i svećenika, a ni policije se više nitko ne boji.

IVICA: Koga nema, taj je kriv. Tu sam obično, kao najmlađi, najlošije prolazio. Dobiješ batine od starije braće. Nije onda bilo Plavog telefona, ali ni mobitela da zoveš mamu.

Kad su bili djeca, unatoč razlici od osam godina između najstarijeg, Benita, i najmlađeg Ivice, uvijek su bili zajedno. Njihova međusobna nadmudrivanja i zadirkivanja nikad ih nisu uspjela tako posvađati da se kao odrasli ljudi zbog toga jedan prema drugome inate.

BENITO: Otac je inzistirao na zajedništvu. Dok smo svi živjeli ovdje u obiteljskoj kući, iako ima pet soba i 300 kvadrata, otac je htio da nas troje do kraja srednje škole spavamo u jednoj sobi. Nedjeljom se uvijek zajedno išlo na misu, a nakon toga na zajednički ručak.

MARIN: Kad sam počeo igrati nogomet, nedjeljom sam izostajao zbog utakmica, ali sam ranom zorom morao prvo ići na misu i potom biciklom po friški kruh u Arbanase...

IVICA:... i tako je dogurao do Prve lige. Njega su tjerali s treninga. Bio je uporan k’o vol.

MARIN: Istina, napravio sam više nego što sam bio talentiran, ha ha, ha.

BENITO: Fala ti Bože! Evo, prizna je!

Benito, među braćom Benđo, slovio je za najtalentiranijeg sportaša, ali braća mu to nikako da priznaju. Kad je odrastao, nije imao potrebnu visinu za košarku, a treniranje nogometa zabranili su mu roditelji jer je, zamislite, prolazio s četiri! Marin je zato u školi, ali i kasnije bio turboodlikaš. Trenirajući nogomet postao je skoro vratar Dinama, a Ivica je kroz školu, kako kaže, “prolazio”.

BENITO: Mater i ćaća nisu mi dali trenirati nogomet jer sam prolazio vrlo dobrim. A bio sam talentiraniji u nogometu od Marina. Počeo je u Zadru i postao golman u prvoj nogometnoj ligi, igrao je za Radnik iz Velike Gorice. Negdje 1988., u trećem srednje, bio je na probi u Dinamu, ali tek kad je upisao faks u Zagrebu, zaigrao je za Inker, Radnik, Samobor... Školovao se zahvaljujući nogometu...

MARIN: Bili su to dani ponosa i slave. Bio sam od pionira u NK Zadru, a tu je alfa i omega bio Ante Jurjević. Rekao mi je: “Ostani tu i studiraj u Splitu”. Ali mater nije dala. Je li mi danas žao što nisam ostvario nogometnu karijeru? Nije. Dok si mlađi, misliš da je to pitanje života i smrti. Počeo sam studirati, tri godine sam dao u roku, a onda sam počeo igrati u prvoj ligi i tri godine nisam dao nijedan ispit. Onda sam se opet, negdje 1996., vratio studiju i dvije godine kasnije sam diplomirao.

BENITO: A ja sam kao najstariji bio odgovoran i za jednog i drugog. Čuvao sam ih obojicu, Ivici sam mijenjao pelene...

IVICA: Možeš još malo detalja, čitatelje će to sigurno zanimati.

BENITO: (smijeh) Jednog dana sam ga poveo sa sobom na trening u NK Zadar. Nisam ga imao gdje ostaviti pa sam ga sjeo na tribine. Kad, evo ti trenera, pokojnog Tome Bašića. “Čiji je ovo mali”, pita. Ja mu kažem: “Moj”. A on mi odmah pokaže put izlaza s igrališta...

IVICA: I zato me i danas optužuješ da sam ti uništio sportsku karijeru!

Pucari su porijeklom iz Babinduba, malog mjesta u zaleđu Zadra. Roditelji Emilio i Tinka tu su živjeli u obiteljskoj kući sve do 1975. kada se rodio Ivica i kada se sele u Zadar. Tih nekoliko prvih godina na selu Benitu i Marinu stvorili su idiličnu sliku djetinjstva, što Ivica koristi za podbadanje da su “oni seljaci, a ja gradsko dite”.

Luka Gerlanc / HANZA MEDIA

Marin je bio najtalentiraniji za nogomet, počeo je u Zadru i postao golman u prvoj nogometnoj ligi, igrao je za Radnik iz Velike Gorice. Benito je također igrao u Zadru. Ivica nije

 

S prava na glumu

Dolaskom u Zadar Benito kreće u OŠ Petra Preradovića, kasnije u gimnaziju Jurja Barakovića i prvi od braće odlazi na studij u Zagreb. Upisuje Prehrambeno-tehnološki fakultet i završava ga 1995. godine. Školske klupe dijelio je s danas jednako poznatim i uspješnim vršnjacima, kao što su Danijel Segarić, Ivan Babin, Slaven Meštrović, Dražen Horvat, Nikica Škara, Miljenko Nenadić, Boris Mavra, Vlado Skroče, Sergej Matulić, Željko Birkić, Vlado Alanović, Lada Seferović…

Za razliku od starijeg brata, Marin ide u OŠ Stanovi (“u ono vrijeme indoktrinacije OŠ Bratstvo i jedinstvo”). Kao talentirani matematičar i superodlikaš upisuje MIOC, a potom i Ekonomski fakultet u Zagrebu. Završava ga 1998., a nakon toga i magistrira, da bi danas na Sveučilištu u Osijeku pripremao obranu doktorata. U njegovoj zadarskoj školskoj generaciji bili su Darko Kasap, Mihovil Barančić, pok. Kristijan Panjol Tuflija, Goran Medić...

Ivica je na studij u Zagreb krenuo zadnji, nakon OŠ Bratstvo i jedinstvo i zadarske gimnazije Vladimira Nazora. Upisuje studij prava, ali već nakon prve godine i nekoliko položenih ispita, odustaje i shvaća da je gluma ipak njegov prvi izbor. Iz prve upisuje Akademiju dramske umjetnosti, a na kraju studija, 1999. godine, kao jedan od najboljih studenata dobiva i Rektorovu nagradu. U gimnaziji je, kaže, bio okružen ženama. U cijelom razredu bilo je samo troje muškaraca: Luka Peranić, Juraj Aras i Tomislav Frleta.

IVICA: Kod mene nije bilo baš puno poznatih, ali sam to kasnije nadoknadio.

MARIN: Lijepo reci: nitko u tvojoj generaciji nije uspio! (smijeh).

BENITO: Ćaća mu nije dao da upiše glumu. Oca je par godina varao govoreći da će uz glumu završiti i pravo. Ali od toga nije bilo ništa.

IVICA: Hvali me, hvali me... Dobio sam Rektorovu nagradu, ako ti imaš neku, pohvali se.

BENITO: Zlikovac!

IVICA: Umalo sam postao novinar. Dok sam još bio u gimnaziji, zahvaljujući profesoru Mati Sušcu počeo sam surađivati na Radio Zadru. Radio sam kao spiker i čitao vijesti. Ali onda je počeo rat i moja suradnja je naglo prekinuta. Bolje da nisam ostao, ti novinarski rokovi, mislim da bi me dotukli...

Dječački dani nisu mogli proći bez bratskog rivalstva. U dvorištu kuće igrali su košarku i nogomet, a ljeti se na kupanje odlazilo na Kolovare i na bazen. Ili na Borik, pogotovo Ivica, gdje su ‘faćkali’ srednjoškolke...

MARIN: Od osmog razreda bio sam u nogometnom điru i...

BENITO:... iako sam ja bio bolji njega!

MARIN: Ti? Dobro je imati visoko mišljenje o sebi, ali nešto se ne sjećam tih tvojih “bljeskova”.

IVICA: Je, Benito je bio najbrži od nas trojice!

MARIN: Možda, dok nismo prohodali...

IVICA: Najgore bi mi bilo kad bi nešto igrali, košarku ili nogomet, a ja bih, kao najmlađi i najmanji, u pravilu gubio. Tri mjeseca me ne bi prestali zafrkavati. Benita sam jednom tako htio ubiti. Igrali bi košarku na dvije pobjede, a on bi, kao veći i stariji, nakon prve pobjede, otišao kući! Poludio bih.

Nakon završetka studija počeli su graditi karijere. Benito se po na povratku iz Zagreba zapošljava u Zavodu za javno zdravstvo Zadar, a od 2005. postaje i voditelj Službe za zdravstvenu ekologiju i zaštitu okoliša. Manje je poznato da je već pet godina profesionalni kušač pršuta kao aktivni sudionik hrvatskog panela za ocjenu kvalitete domaćih pršuta. Pravi pršut, otkriva nam, mora biti od domaće uzgojene svinje, malo veći i “da ima biloga”, tj. slanine.

Marin je nakon studija prvi posao dobio u Gavriloviću. Prodavao je, ističe, paštete i salame u zagrebačkim četvrtima, Jarunu i Vrbanima. U Podravku prelazi 2001. na mjesto direktora prodaje mesne industrije Danica, potom 2003. prelazi u Podravku na mjesto izvršnog direktora tržišta Hrvatske, a u razdoblju od 2008. do 2012. godine bio je član Uprave Podravke. Nakon punih pet godina vraća se u Koprivnicu i Podravku, kompaniju koja ga je, kako sam kaže, stvorila i izgradila i gdje je stekao jako puno prijatelja, koja mu je postala drugi dom i puno više od samog posla.

Cijelu karijeru, baš kao i danas, kao predsjednik Uprave Podravke, nije prestao obilaziti trgovine i pratiti kako se artikli njegove tvrtke plasiraju na policama. “To je moj mystery shopping, jer me nitko ne prepoznaje. I da, znam se koji put zakačiti s trgovcima”, kaže. Kad je u Zadru, često se druži s bivšim nogometašima Tomislavom Rogićem Tumbom, Jakovom Suraćem i stolnotenisačem Davorom Karlovićem. Oni su bili pioniri kad je on bio junior, a iz njegove generacije treba još spomenuti braću Antu i Jolu Butića i Damira i Božu Čačića, Dragana Buterina, a legendarni Dado Pršo bio je u pionirima s Jakovom, Jolom i Tumbom.

Ritual za Veliku gospu

Ivica je završio na glumačkoj akademiji, kako priča Benito, zbog neke cure, a za prijemni ispit ga je pripremao glumac Krešimir Zidarić, legendarni Baćo iz “Velog mista”. Na ADU je upao iz prve, a prvu ulogu dobio je u “Kanjonu opasnih igara”, u dječjem igranom filmu s Borisom Dvornikom, Špirom Guberinom i Ivicom Vidovićem. “Nakon takvog početka, teško je naći bolje glumačko društvo. Od Splita do Omiša, gdje smo snimali, tih tridesetak kilometara, vozili smo po 3, 4 sata. Boris je u svaku konobu morao stati...”. Danas je prvak drame HNK Varaždin, nastupio je u desetak televizijskih serija, kao što su “Ponos Ratkajevih”, “Najbolje godine”, “Zlatni dvori”. Zadnji film koji je snimio zove se “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, a od prošle godine nastupa u seriji “Novine”, čija se druga sezona snima na jesen.

BENITO: Tek smo prije pet-šest godina “doznali” da je on imao talent za glumu oduvijek i da je svake subote išao u kino...

MARIN: Za mene sedma umjetnost gotovo da ne postoji.

IVICA: Istina, Marina jedva nagovorim da dođe pogledati neku moju predstavu.

MARIN: Da mu kažem da izračuna koliko treba jupola za pituranje sobe, a za metar zida treba litra jupola, ako izračuna, platit ću mu janjca.

IVICA: Sjećam se, jednom mi je dao taj zadatak, ali ga nisam znao riješiti. Nisam talent za brojke.

MARIN: Meni je matematika išla kao od šale, ali sad kad trebam raditi s djecom kod kuće, ne znam ništa. Sve sam zaboravio!

BENITO: Ja sam matematiku imao četiri, a kemiju sam počeo učiti nakon što sam dobio pet iz kontrolnog ispita, a sve sam bio prepisao. Profesorica me izvukla na ploču da provjeri to moje znanje jer sam inače imao trojku. Spasilo me zvono. Došao sam doma i počeo učiti. I tada sam shvatio da kemija ima nešto.

MARIN: Moj je cijeli MIOC informatički “opremio” bivši SAS Stanislava Antića.

BENITO: Marin je bio turboodlikaš, ja sam prolazio s vrlo dobrim, a Ivica...

IVICA: Ja sam prolazio... Mater je uvijek pitala: “Kako brat može, a ti ne možeš”? Najlakše mi je bilo na fakultetu, tamo nije bilo brojeva.

Godine su prošle, od školskih dana i život braće se razdvojio i nepovratno promijenio, ali ne i njihovi međusobni odnosi. Sve do danas ostali su povezani obiteljskim vezama i zajedničkom ljubavlju prema Zadru i Babindubu.

BENITO: Prvi sam krenuo u Zagreb i jedini se nakon studija vratio čuvati mamu i tatu. Otada više nismo skupa. Evo, više od trideset godina. Sastanemo se za Uskrs, Božić i ovako, preko ljeta. Obavezno za Veliku Gospu kad je velika fešta u Babindubu, odnosno u obližnjem Dračevcu. To nam je ostalo od djetinjstva, tako se okupimo, idemo u procesiju i dan provedemo zajedno s obiteljima.

Stara kuća u Babindubu je zapaljena u Domovinskom ratu i još je nisu obnovili. Imaju, kažu, i dosta zemlje, ali nitko je održava. Nekada su njihovi bili veleposjednici, no većina toga im je, nažalost, oduzeta za vrijeme bivše Jugoslavije uz minimalnu, zapravo smiješnu, naknadu.

BENITO: To rano djetinjstvo i kasnije, naši odlasci u Babindub, usjeklo nam se duboko u život. Ritual za Veliku Gospu, uspomene na pokojnog oca, ali i mangupske igrarije iz djetinjstva. Kad bismo nakon mise išli u krađu na polja čatruna...

IVICA: Krali bi, a ja nisam htio ići, jer sam bio premali. Zato bih uvijek platio cijenu kad bi me dohvatila mater.

BENITO: Najveći farabut je ipak bio Marin. Kad bismo napravili neku glupost, mi bismo pobjegli, a on bi ostao i dobio batine.

IVICA: Ja sam materi sve oprostio, i što me tukla, i rekao da je trebala još.

BENITO: Druga vremena, drugi odgoj. Bez Plavog telefona... ha, ha, ha.

Kada Marin i Ivica dođu u Zadar, stanuju u obiteljskoj kući. Benito sa suprugom Danijelom i djecom, Emilijom (10), Lucijom (7) i Magdalenom (2), živi u prizemlju. Ivica i supruga Nikolina, sa 15-mjesečnim Ivanom, budu kod majke na katu, kao i Marin s dvije kćeri, Zarom (12) i Mijom (11). Ali i kuća u Zadru pretrpjela je teška stradanja.

“Kuća nam je kao sidro”

Tijekom Domovinskog rata izravno je pogođena granatama čak tri puta. Taj treći put, 7. travnja 1992., na dan američkog priznanja nezavisnosti Hrvatske, granata je odnijela gotovo cijeli gornji kat. Ivica je zajedno s roditeljima i tridesetak susjeda sve to proživio u podrumu kuće.

IVICA: Ova kuća nam je kao sidro. Tu smo svi uvijek zajedno.

MARIN: Ivica i ja živimo u Zagrebu, ali se mjesecima ne vidimo. Čujemo se po potrebi. Cijelu karijeru živim u Zagrebu, a radna mjesta su mi bila u Petrinji, Koprivnici, Požegi i sada opet u Koprivnici. Kad sam ovdje u Zadru, i ne osjećam da ovdje ne živim već više od 30 godina.

IVICA: Kao da odavde nismo otišli nikad.

BENITO: Kad dođu, odmah nešto iskrsne. Mater odmah sprema bolje komade, kuha se na veliko... To je zapravo jedina prednost.

IVICA: A tebi je kao zbog toga mrsko, je li? Ali i ti tako ne prođeš bolje?

Braća Pucar su od djetinjstva gorljivi hajdukovci. Priznaje to i Marin iako, kaže, neće to biti drago čuti njegovima u Koprivnici, gdje je godinama bio član Uprave, a sada se ponovno vratio u Upravu NK Slaven Belupa. “Kao sportaš, svejedno mi je najdraže bilo pobijediti Dinamo i Hajduk”, govori Marin.

U Podravini su ga primili kao svog i Koprivnicu smatra drugim domom. No, prva ljubav se ne zaboravlja, a nogomet je svima na neki način bio dječačka strast. Uvjerili smo se kad smo ih zamolili za jednu malu demonstraciju na travnjaku ispred obiteljske kuće. Ivica nabacuje Benitu na volej, a Marin, prirodno, brani. Zbog toga su razvili i poseban ritual. Kad se ovako nađu preko ljeta u Zadru, a igra Hajduk u Splitu, kao sad protiv danskog Brondbyja, obavezno idu na utakmicu zajedno, a na povratku se staje u Skradinu ili Vrpolju na pečenu janjetinu. Tada, govore, padaju “velike diskusije”, o igri, našem Hajduku, Torcidi, a račun, naravno “plaća direktor”.

- Imaš li ti direktore na kraju još što dodati? - pita Ivica.

- Na godišnjem odmoru je, u leru... - konstatira Benito.

- U četvrtak navijam za Hajduk, a onda u prvenstvu, od 12. kolovoza, za Slaven Belupo. Vrime je da i mi Podravci napokon osjetimo slast pobjede na Poljudu. Ha, ha, ha...

- A onda opet na janjetinu. Normalno, direktor plaća... - poklopi ga Benito.

ELIPSO

Izdvajamo