Slikaj ti mene slobodno. Što se ne bih slik'o? Nit' sam koga pokr'o, nit' prevario. Napiši i cijelo ime. Zovem se Robert Marić, rodom sam iz Banjaluke i imam trideset sedam godina...
Tako nam se, čestito i 'muški', predstavio 'mali Robi', kako tog korisnika Centra za beskućnike od milja zovu volonteri, s njim sprijateljeni već nekih šest godina, koliko je kod njih na smještaju.
Ako, dakle, tražimo takozvani školski primjer nekoga tko je u sličnu ustanovu za najsiromašnije građane dospio ne svojom krivnjom, naći ćemo ga u liku rečenog Roberta Marića. Taj vedri i radišni mladić sa svojih je trideset i sedam već ponio toliko križeva na kostima da bi mogao i u – mirovinu. Ali ne, on od života želi samo jedno: posao. I to bilo koji, samo da je pošten!
- Meni je najveći problem škola. Kako sam izbjeg'o iz Banjaluke kad je zaratilo – a to je bilo tačno na dan kad sam treb'o krenut u školu za autolimara – tako sam ost'o samo sa osnovnom školom. I to mi je kasnije bilo najveća prepreka: ne mogu radit ništa neg' kao čistač, na građevini, neku fizikalu ili k'o pastir. A radio sam sve to! - uzbuđeno će 'mali Robi' za Slobodnu Dalmaciju, dečko koji još priča snažnim bosanskim naglaskom, uzbuđen što je napokon dobio priliku svoj problem iznijeti svijetu i, kamo sreće, nekome tko će ga čuti. I s njim smo razgovarali u malenoj knjižnici zajednice u kojoj stanuje s još tridesetak, uglavnom muških 'cimera'.
No, za razliku od većine njih, Robi ne puši, a i informatički je izuzetno pismen.
- Stalno tražim pos'o, i po internetskim portalima na ovim kompjutorima u prihvatilištu, i po novinama – Robi će o onome što je doista bitno, dok ga mi nukamo da ipak krene ispočetka, i ispriča nam svoj životni tijek...
- Znači 'vako: mog'o sam pjevat' 'nesretnik sam od rođenja', ali nisam taj tip. Majka me ostavila kao dijete, ali usvojila me sestra moje bake Regine, pokojna Gertruda, pa sam opet dobro isp'o – šali se Robi, pa nastavlja ozbiljnije:
- Oca nisam ni upozn'o, rekli su mi da je umro kad sam im'o tri godine. Ni njegove ne poznam. Bakinu sestru sam zvao baka, i ona mi je bila sve: i otac i majka. Doduše, kasnije sam prisilno i s majkom komunicir'o, ali više ne želim čuti ni za nju, ni za sestru. Razočarale su me tako da bih volio da ih niti nemam – gorko će mladić, no ne zadugo.
U njegovu životu nije bilo puno vremena ni za gorčinu, ni za oplakivanje sudbine; trebalo je živjeti i preživjeti. Danas, dok je prividno na socijalnom dnu, zapravo živi sretnije dane od nekih ranije... No, nastavimo kronološki.
- Im'o sam, sve u svemu, sretno djetinjstvo sa bakom – dok nije zaratilo. Onda smo, na moj prvi dan nesuđene srednje škole, pokupili stvari kol'ko smo mogli i izbjegličkim autobusom krenuli preko Davora za Pulu. Tamo smo proveli tri dana u Đačkom domu, da bi onda otišli za Karlovac, zapravo Vukmanički Cerovac kod Karlovca. Došli smo tamo, i ostali šest godina. Imali smo smještaj u kući jednog izbjeglog Srbina, koji se međutim vratio nakon rata, i morali smo iseliti. A bilo je lijepo: im'o sam vrt, svinje i perad, moglo se živjeti. U međuvremenu sam i odslužio vojni rok, od 1999. do dvijehiljadite, bio sam u Puli, Bjelovaru i Šibeniku, topništvo.
Onda sam se vratio u Cerovac, a baka je otišla za Banju Luku, gdje je i umrla 2003. godine. Ja sam kod Karlovca živio blizu biološke majke, s kojom sam nešto i komunicir'o nakon povratka iz vojske, kao i sa sestrom, koja je s njom više vezana, ali sve na nekoj, razumiješ, interesnoj bazi. Velika promjena u mom životu nastupila je kad je, jel, Srbin prod'o kuću jednom Bosancu, a on je bio, sjećam se, vrhunski čoek. Dozvolio mi je da u kući živim još koji mjesec, dok se ne snađem.
Nisam im'o gdje, pa sam završio u prognaničkom naselju 'Gaza' u samom Karlovcu. Tamo sam živio još dugo, do 2008. godine. Im'o sam pos'o, radio sam kod kamenoklesara Roksandića - vrhunski čoek - im'o svoju plaću, i tako. U tom prognaničkom naselju živjela mi je i majka, koja mi je u tom periodu priredila još dva velika razočaranja.
Sazn'o sam, kao prvo, da je godinama umjesto mene uzimala i trošila mjesečno mojih petsto kuna na koje sam im'o pravo kao prognanik, a da ja za to nisam ni znao! Naprosto nisam znao da imam pravo na taj novac, tu pomoć; ali ona je znala. Lijepo ih predizala umjesto mene i ništa mi nije govorila! Ma, nije petsto kuna neka vel'ka para, ali tri-četri godine tako, ej! Poludio sam. Ma, bar da je za nešto pametno trošila, neg' na gluposti – Robi će, prisjećajući se još jednog gorkog iskustva vezanog uz ženu koja ga je rodila i kao bebu ostavila.
- Uvijek je govorila protiv mog poslodavca Roksandića, kamenoklesara. Kao, on Srbin, ovo-ono. A čoek bio vrhunski, pošteno mi plać'o, bio mi bolji od rodbine. Volio sam taj pos'o; mog'o sam dići po dvjesto kila kamena rukama! Ali majka je stalno trovala te odnose, i ja sam na kraju izgubio pos'o i plaću, a socijalu koju mi je ukrala nikad nisam vidio. Dobro, preko toga sam još nekako preš'o. Onda je došlo vrijeme da iselim iz prognaničkog naselja, a nisam im'o gdje.
Majka je dobila pare od prodaje kuće u Banjaluci, i za mali iznos je kupila sebi stan u Karlovcu, neki stariji koji je trebalo renovirat'. Uglavnom, ona se snašla. Ja sam, šta ću, živio sa sestrom i njenim momkom u drugom stanu, plać'o sam sve račune; mog'o sam jer sam radio građevinske radove u Crkivenici. Onda je taj pos'o završio, ja sam ost'o bez prihoda i zapelo je s računima. Sestra me odmah potjerala na ulicu k'o da sam pas, a majka je sudjelovala u tome.
E, preko toga joj više nisam htio prijeći. Bio bih zadnja budala, nakon svega. Njih sam prekrižio, pomirio se s tim da sam sam na svijetu, ali brzo sam se snaš'o i opet naš'o pos'o na građevini, tamo gdje bure tuku, kod Senja, Karlobaga – bez patetike nastavlja Robi, koji je bio najsretniji dok bi pakirao torbu za radno putovanje na bauštel.
- Sve sam naš'o preko oglasa u novinama, pa i to. A onda kad je tamo kod Senja bilo gotovo, vratio sam se u Karlovac i naš'o sebi kod jedne žene sobu za šezdeset kuna dnevno. Tako sam živio samo dvadesetak dana jer sam sebi opet naš'o lijepi pos'o, u hotelu Valamar u Dubrovniku, gdje sam šest mjeseci radio kao čistač.
Tamo mi je bilo super, ali žao mi je što nisam novaca zaštedio jer sam im'o skoro tisuću eura plaću sa svim prekovremenim satima! Ali, tko će bit' u Dubrovniku, a ne potrošit'?! Tamo sjedneš na kavu, piće, ode sto kuna. Eh, sad se kajem... - uzdiše naš sugovornik, koji sebi, zapravo, nikad nije mogao priuštiti malo mladalačke ludosti i plandovati, potrošiti koju kunu samo za noćni izlazak kao drugi mladi ljudi. No, to ga najmanje tišti od svega što mu je život uskratio. Najviše žali što se nije mogao školovati.
- Kad je u Dubrovniku završio pos'o, eto mene opet u Karlovac, u sobi za šezdeset kuna dnevno. Odmah mi se opet posrećilo, bolje rečeno, 'ponesrećilo', kako će vrijeme kasnije pokazati. Naš'o sam pos'o pastira u Istri, dvadesetak kilometara od Novigrada, da čuvam koze jednog mog 'zeme', Bosanca. On me smjestio u kamp-kućicu, obećo mi dati obrok i dvije hiljade kuna mjesečno. E sad, da ne bih opet potrošio pare k'o u Dubrovniku, rek'o sam mu da mi – kad za osam mjeseci završi moj pastirski pos'o – isplati odjednom svih šesn'est tisuća kuna. S tom sam cifrom htio unajmiti opet neki stan u Karlovcu, nešto započeti sa životom. E, tu sam se zezn'o jer sam mu vjerov'o...
Diz'o sam se svako jutro u zoru, popio bih čašu svježe pomuženog kozjeg mlijeka i kafu, a on bi mi popodne donio najčešće neki suhi obrok, konzervu i tako. Navečer bih pojeo jabuku i čaj, i iš'o spavati već u šest, s prvim mrakom. Tako sam živio, sve žrtvov'o i veselio se isplati koja će mi pomoći da počnem živjeti u Karlovcu k'o čoek.
Nisam se im'o kome ni gdje vratiti u Banjuluku. U tom sam periodu smršavio upola, sa stopedeset kila sam pao na sedamdesetpet. To je bilo dobro, jer mi je kilaža uvijek bila problem. Radio sam, hod'o sa kozama i skromno jeo, ček'o dan da on raspusti stado, koze proda i pokolje, a mene isplati. Ali, kad je doš'o taj dan, on mi je mrtav-hladan rek'o da nema para za mene. Nije mi dao ni kune! - uzbuđeno će Robi, čija najgora životna faza počinje upravo u trenucima kojih se prisjetio.
- Mog'o sam napraviti dvije stvari: ili Bosanca koji me prevario ubiti, ili otići. I ja sam sa svojim ruksakom otiš'o.
Nisam znao gdje ću, pa sam krenuo za Rijeku. Ne znam koliko, dan ili dva, do tamo sam putov'o. Nešto pješke, nešto autostopom. Kad sam stig'o u grad, naš'o sam jednu hrpu kamenja i samo leg'o. Noge nisam osjećao, k'o da su drvene. Bio sam umoran, bunovan i gladan; vidio me jedan čoek i poslao u prihvatilište za beskućnike u Rijeci. Tamo sam ost'o dva mjeseca, a onda naš'o pos'o na građevini i unajmio garsonijeru s jednim cimerom.
Neko vrijeme sam i prodav'o časopis Ulične svjetiljke. Ali, opet nisam im'o sreće jer mi je poslodavac ost'o dužan. Nisam mogao platiti garsonijeru i mor'o sam na ulicu, natrag u prihvatilište – kazuje naš izmučeni sugovornik, čije nevolje opet kulminiraju u trenutku kad doznaje da više nema pravo koristiti smještaj riječkog prihvata za beskućnike jer je kod njih boravak limitiran na dva mjeseca. A Robert je već bio iskoristio taj bonus...
- Nisam znao što da radim, bil' plak'o ili nekog ubio da me smjeste bar u zatvor. Očajan sam bio, razumiješ? A onda su mi u riječkom prihvatilištu rekli da mogu otići u Split jer tamo ima mjesta i mogu ostati kol'ko treba. I to me spasilo – tronuto će Robi, koji je tako prije šest godina skucao zadnji novac na autobusnu kartu do Splita.
- Stig'o sam u Split u cik zore, i ček'o da se prihvatilište (tada na Zlodrinoj poljani) otvori. Ček'o me rezerviran krevet, to su mi Riječani pomogli. Tako sam, eto, naš'o dom, dobre ljude u Splitu. Četri-pet mjeseci sam bio na Zlodrinoj, a onda smo dobili smještaj na Mejašima, u stambenoj zajednici, gdje smo imali pravo boraviti cijeli dan, dok opet nismo premješteni ovdje u Gundulićevu, gdje je boravak poludnevni. Ali, znaš šta? Bolje da je tako, jer sam prisiljen šetati, hodati.
Na Mejašima sam se udeblj'o, puno sam lež'o. Ovdje moram izać do osam ujutro, a mogu se vratit iza tri-četiri popodne. Vikendom tek iza sedam navečer. To je dobro, jer tako – pogotovo ljeti – skupim više boca. Ono, lijepo me krene s bocama, a kad znam da nemam gdje do večeri, nastavim ih skupljati pa zaradim. Ovako me vuče da prilegnem, kad imam gdje – povjerava Robi, koji ruča u pučkoj kuhinji, a ručak ili večeru (potonji obrok donose O-la-laovci u Prihvatilište MoSt-a, nap.a.), često i preskoči.
- Nisam im'o većih problema sa zdravljem, tu sam im'o sreće. Mogu raditi teške poslove na građevini, nikakav problem. Jedino me šećer malo zez'o, i imam nešto visok tlak. Zato sam odlučio smršati. Nikad nisam pušio, ne volim ni cigarete ni alkohol, ali slab sam na gazirano i slatkiše. Kod donesu kolače u prihvatilište, onda neki neće da pojedu svoje, pa tako ja pojedem po pet-šest kolača. Ali odlučio sam da neću više! Iš'o sam ovdje, u Dom zdravlja na pregled, moram samo pripazit što jedem.
Uzmem kupus, rižu, napravim sebi juhicu iz kesice, zdravo se hranim. Ne pijem gazirane sokove, ne jedem ni 'maze', znaš one mazalice, kečap, majonezu i to. Odlučio sam, i već skinuo par kila. Imam osobnu kartu s adresom prihvatilišta, a odnedavno sam dobio i socijalu od osamsto kuna mjesečno. Za te pare kupim sebi same čajeve i juhice! Mogu skuhati sebi ovdje, nije problem, mogu i odjeću oprati (dobijemo iz donacija što treba). Tako ja sebi namaknem lijepo novaca ljeti od boca plus socijala, preko tisuću kuna sve skupa. Ali, zimi nema toliko boca – stužio se Robi, a mi ga pitamo gdje zimi, kad je kišno i hladno, provede vrijeme od osam ujutro do tri popodne, odnosno vikendom cijeli dan kad je prihvatilište zatvoreno.
- U Trajektnoj luci! Tamo me već svi znaju; uzmem križaljke, novine, stavim slušalice i lijepo sjedim, čitam i slušam muziku, nije hladno i ne puše. Bude sa mnom još jedan korisnik, on mi je i rek'o za Luku, budemo zajedno, pa malo i popričamo. Navik'o sam. Ali, velika mi je želja raditi i ipak unajmiti neki stan - kaže za Slobodnu Dalmaciju.
Bio sam, tražeći pos'o na internetu, nedavno nabas'o na jedan stančić na Sućidru, sa plaćenim režijama tisuću i dvjesto kuna mjesečno! Dao bih osamsto kuna socijale i ostalo bih namak'o od boca, ali još je zima, slabo boca ima. Eh, da je bilo ljeto...
'Da mi je još osamsto kuna, bio bih sretan'
- Kad bih od, kako vi ovdje kažete, fatureta, mogao dobit' još osamsto sigurnih kuna mjesečno, ja bih sebi neki smještaj naš'o. Ma dobri su volonteri iz MoSt-a, bolji su mi od rodbine. Život su mi spasili. Ali, živjet' ovdje nije život. Normalno, volio bih imat' familiju, ali to je nekako prevelik san za mene. Samo da mi je pos'o imat.
Ne pliva, ali nije ga ni briga
- Živim već šest godina u Splitu, ali ljeti se još nisam okup'o. Odem ja do Žbirca na Bačvice, tamo nekad Anti (suvlasnik lokala, nap.a.) pomognem očistit i pospremit za koju kunu, vrhunski čoek, svaka mu čast. Ali u more nisam uš'o. Znaš, kad sam bio mali u Banjaluci je ispod naše kuće tekla rijeka Vrbas, nekad bi jako nabujala. U njoj je bilo puno virova, a na jednom mjestu 'crni vir', posebno snažan. Znali smo mi djeca igrati lopte pored rijeke. Jednom je lopta upala u rijeku, a moj je prijatelj iš'o po nju do crnog vira. I utopio se. Od tada ja ni u kakvu vodu osim pod tuš nisam uš'o. Ali ljeti ionako nemam vremena jer moram skupit' boca. Samo moram pazit da ne izgorim, jer sam jako svijetle kože – i opet veselo zaključuje Robert Marić, simpatični 'mali Robi' iz prihvatilišta za beskućnike pri udruzi MoSt u Splitu.