Ivica Lukenda imao je 29 godina i sve o čemu mnogi njegovi vršnjaci mogu samo sanjati. Stalni posao u državnoj službi i stan. A onda se odlučio na jedan, za hrvatske prilike netipičan, hazarderski potez. Dao je otkaz, prodao stan i otišao u podstanare, sve da bi s ušteđevinom i zaradom od stana otvorio Pita bar u Osijeku.
- To je u biti cijela mudrost, iako iza toga stoji puno pitanja, razmišljanja, besanih noći. Ali u jednom trenutku morao sam prelomiti i odlučio sam se na taj potez jer sam bio uvjeren da će moj proizvod imati svoje kupce - govori nam Lukenda dok sjedimo u prošlog tjedna otvorenom Pita baru u Radićevoj ulici u Osijeku, a on jedva nalazi 10-ak minuta vremena da nam ispriča svoju poduzetničku priču.
- Ipak nisam očekivao ovakav promet i toliku navalu, ali ne žalim se. Drago mi je što je tako jer sam u konačnici u posao i ušao da nešto zaradim, a hvala Bogu i što mogu platiti svoje djelatnike. Imam desetero ljudi na platnom spisku, od kojih šestero radi u kuhinji, a četvero poslužuje goste. Od njih, šestero je prijavljeno na neodređeno, a četvero sam angažirao preko studentskog servisa - objašnjava strukturu zaposlenih, a nas jednako zanima i struktura njegovih pita.
- Zapravo su to pite moje majke Anice, čiji su roditelji iz okolice Busovače, a njima je pita bila obiteljsko jelo. Ona je svoju prvu ispekla kad je imala 9 godina. U našoj kući pita ima kultni status, a rodbina i gosti nisu se mogli nadiviti ukusu. Tijesto se ručno mijesi, a u ponudi je devet vrsta - zeljanica, gibanica, pita s mesom, s piletinom, vegetarijanska, krumpiruša i bosanska kljukuša te slatke s jabukama i višnjama, a imamo i cheesecake te čokoladnu tortu.
Pite se peku u krušnoj peći - govori nam Lukenda i odvodi nas u kuhinju gdje sve "gori". I od mirisa tijesta i pita i od topline koja isijava iz peći. Sastojke nabavlja na tržnici od domaćih proizvođača, a posebno je ponosan na domaći jogurt koji sami spravljaju i koji su, kaže nam, u sedam dana prodali više od 150 litara. Ističe da će morati početi i s radom u trećoj smjeni da bi stigli na vrijeme ispeći sve pite, a jedino žali što sve ovo ne može podijeliti s ocem Brankom. Ivičina obitelj, naime, iz Vukovara je u kojem su živjeli do 1991., kad je i njegov otac u ratnom vihoru kao pripadnik MUP-a nestao i do današnjeg dana nije pronađen. Danas bi, siguran je Ivica, bio ponosan na njega.
