IZBJEGLIČKE SUDBINE

POTRESNA ISPOVIJEST SINA UGLEDNIH SVEUČILIŠNIH PROFESORA Nakon 11 mjeseci u RH doživio šok: 'Rekli su mi da sam možda opasan. Plakao sam k'o kiša...'

Željko Puhovski / CROPIX

Ahmad Adil

 

Ogrlica zanimljivih detalja na kojoj je upisano njegovo ime, davni majčin poklon, jedini je artefakt što ga kao sjećanje na dom, četiri godine nakon što je pobjegao od terora u Mosulu, ima 21-godišnji Ahmad Adil.

Tek nju, uz par komada odjeće, zgrabio je, šokiran, tog praskozorja kad mu je na vrata pokucala austrijska policija jer je, sukladno Dublinskom sporazumu, odlučeno da se mladog Iračanina deportira u Hrvatsku, prvu sigurnu zemlju EU u koju je ušao. Jer, prva zemlja u kojoj je evidentiran na svom izbjegličkom putu prema Dublinskom sporazumu je i zemlja u kojoj je trebao tražiti azil. Jedanaest je mjeseci dotad proveo u Beču, učio jezik i svojski se trudio, kaže, koliko je to kao tražitelj azila mogao, integrirati se.

I točno je 11 mjeseci otkako je sad ovdje, u Hrvatskoj. “U početku sam bio loše, jako loše, jer tamo sam već bio izgradio kakav-takav život, ali nakon prvog šoka rekao sam sebi da je Hrvatska sigurna i mirna zemlja i da ovdje, budem li puno radio, mogu imati dobar život.” Nije dugo čekao, podnio je zahtjev za azil i počeo učiti jezik. Potom je 10. srpnja i u Zagrebu prošao novi šok: “Nisu mi dali azil. Dobio sam odbijenicu, na temelju članka 41 Zakona o sigurnosnim provjerama, kažu da sam, možda, opasan…” tiho i danas, gotovo mjesec i pol nakon što mu je priopćena odluka, vidno potreseno kazuje.

Uči hrvatski

“Plakao sam k’o kiša, rekao sam službeniku da to nije ljudski, da ne razumiju kako izgleda moj život. Kad bi bar taj netko, tko donosi odluku, samo na par sati stao u moje cipele, da vidi kako je ovako živjeti, bez jasne budućnosti. Ali taj službenik, možda, umoran i tko zna čime opterećen i sam, pred sobom drži deset molbi za azil i naprosto za pet kaže ‘da’, za pet ‘ne’. Tako sam ja dobio ‘ne’, a neki Iračani iz drugih mjesta, gdje je situacija nešto lakša, ‘da’”, govori.

U životu je htio postati inženjer elektrotehnike, rat u Iraku učinio je da mu je školovanje prekinuto. Od kuće je krenuo sa 17, uz odobravanje roditelja koji su vidjeli da u Mosulu nema života, a sami s mlađom djecom tada nisu mogli krenuti na put. U zadnje je četiri godine, idući od nemila do nedraga, uglavnom ipak - učio. Neformalno, sam, uz pomoć volontera. U međuvremenu je svladao turski, njemački i engleski, one jezike, htio je slučaj, koji su mu najviše trebali po putu kojim je dosad prošao, bježeći od doma i nadajući se da će za sebe naći neko mirno mjesto pod suncem gdje bi, konačno, bio dobrodošao. Danas je vrlo fokusiran na učenje hrvatskog. “Jedino što želim jest prilika da ostanem u Hrvatskoj, jedan sam od onih visokomotiviranih ljudi kojima nije teško učiti i raditi. Jako mi je bitno dobiti priliku završiti srednju školu, položiti maturu. Sad, nakon svega, elektrotehnika mi se čini daleka. Volio bih postati frizer.”

Od jeseni 2015. do proljeća 2016. deseci tisuća izbjeglica, preko balkanske rute, ušlo je u Austriju. Sve veći broj tih ljudi, piše Der Standard, austrijske vlasti deportiraju u Hrvatsku. Iza te je odluke 26. lipnja stao i Europski sud pravde. Austrijski je ministar unutarnjih poslova Karl-Heinz Grundböck izjavio da je Austrija u Hrvatsku deportirala 500 izbjeglica. Hrvatska statistika, doduše samo za prvih šest mjeseci ove godine, pokazuje da je iz Austrije u Hrvatsku vraćeno 40 ljudi, iz Njemačke 95, a tek po nekoliko iz Slovenije, Švicarske, Belgije, Francuske…

Lani su u Hrvatskoj 83 osobe dobile azil, ove godine do početka srpnja 45, ali je podneseno više zahtjeva negoli lani. “Kako je porastao broj onih koje Austrija, pozivajući se na Dublinsku konvenciju, deportira u Hrvatsku, tako je u posljednjih nekoliko mjeseci porastao i broj onih kojima hrvatske vlasti negativno odgovaraju na molbu za azil. Na odluku o dobivanju azila, o dodjeljivanju međunarodne zaštite čeka se najmanje pola godine, prosjek je 9-10 mjeseci, nerijetko i dulje. Jednom kad imaš status azilanta, znaš da možeš ostati u zemlji, da djecu možeš poslati da se školuju, da imaš kakvu-takvu priliku nastaviti život. Tražitelji azila žive pod stalnim psihičkim pritiskom, u strahu za budućnost koja je sasvim neizvjesna. Ne čudi da, dok tako čekaju, iznureni, neki u očaju dignu i ruku na sebe. Nedavno se pisalo o dva pokušaja samoubojstva u Porinu, no takvih je slučajeva i više”, kaže Magda Sindičić iz Are You Syrious, organizacije koja od jeseni 2015. u Hrvatskoj pomaže izbjeglicama.

“Od travnja smo počeli primjećivati da sve veći broj ljudi dobiva negativan odgovor na molbe za azil, s objašnjenjem da ne zadovoljavaju uvjete za međunarodnu zaštitu, i to ne na temelju mišljenja MUP-a, nego na temelju procjene Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) koja ocjenjuje da u nekim slučajevima postoji sigurnosna zapreka. No, nikada uz odbijenicu ne stoji i objašnjenje o kakvoj se to zapreci radi, a ni odvjetnici koji besplatno pomažu tražiteljima azila nemaju pravo uvida u spis. Pa kad odvjetnik upravnom sudu podnosi tužbu na to rješenje, ima samo obrazloženje u kojem stoji da se SOA i MUP pozivaju na članak 41 Zakona o sigurnosnim provjerama koji, prema njihovu tumačenju, nalaže da nisu dužni davati obrazloženje u ovim slučajevima, jer su ti spisi klasificirani oznakom tajnosti ‘ograničeno’.

Možete zamisliti kako se osjeća osoba koju netko proglasi sigurnosnom prijetnjom, a ne može se ni braniti jer ne zna protiv čega se to brani i bori. Neki od tih ljudi silno žele ostati u Hrvatskoj, voljni su odgovoriti na sva moguća pitanja MUP-a. Nakon tužbe, u šest slučajeva Upravni sud u Zagrebu je poništio rješenje MUP-a i SOA-e i vratio slučajeve na ponovnu procjenu, a u jednom od tih slučajeva dodijelio azil”, govori Sindičić.

Ahmad je Mosul napustio kad je grad odavno već bio pod kontrolom ISIL-a, u školu nije mogao ići, jedva da je, kaže, uopće izlazio na cestu. “Svaki put kad bih išao van, izljubio bih majku, jer nikad ne znaš hoćeš li se uopće vratiti živ.” Majka, sveučilišna profesorica, doktorica arapskog jezika, dolaskom ISIL-a ostala je bez posla. Brinula se za djecu, uz Ahmada još ima tri mlađa sina i kćer. Otac, koji je prije također radio na sveučilištu kao profesor, u međuvremenu je otvorio dućan, ne bi li obitelj preživjela. Naposljetku su najstarijeg sina s rođacima koji su također napuštali Mosul poslali u Tursku. Iz Turske je, balkanskom rutom, na koncu završio u Beču.

“Teško je...”

Zadnji je put u kontaktu sa svojima bio prije deset mjeseci. “Ne znam gdje je obitelj, jesu li još tamo. Prije smo se čuli dva puta mjesečno. Linije su prekinute, jedino znam da je kuća srušena, dobio sam slike… ali ne znam što je s mojima.” Njegova je sestra, priča sjetno, sad djevojka od 18 godina, a braća imaju 16, 14 i 13. “Puno je ljudi iz Mosula kojima se ne zna sudbina, moji su jedni od mnogih…

Teško je, jer život valja ispuniti nekim kvalitetnim sadržajem, da čovjek psihički ne potone. Većinu vremena provodim učeći hrvatski.” Zasad još muku muči, pokazuje mi, s padežima. “Akuzativ i lokativ!” vrti glavom Ahmad. Smijemo se. “Zato vam je, nasreću, prezent, perfekt, futur lagan”, slušam ga začuđeno shvativši da je Ahmad, koji tek sedam mjeseci uči sasvim mu nepoznat jezik, zaista radnik.

Pitam ga što je novo od vokabulara savladao posljednjih dana. “’Čovjek u invalidskim kolicima’, to prije nisam znao reći niti sam razumio, a bitno mi je, jer imam prijatelja, Hrvata, koji tako živi.” Od ljudi u Hrvatskoj, kaže, uglavnom je doživio dobro. “Ovdje te ljudi poštuju, ovdje su ljudi - ljudski.” Priča kako se nedavno bio izgubio u Zagrebu, išao je u posjet prijatelju, ali našao se u sasvim drugom dijelu grada. Zbunjen, obratio se starici koja nije znala engleski, pa se morao poslužiti svojim hrvatskim.

“Bila je tako iznenađena da mogu komunicirati na hrvatskom, to je se dojmilo, pozvala je taksi i odvezla me do adrese na koju sam išao, pritom nije dala da išta platim. Iskreno mi je poželjela da uspijem, da ostanem u Zagrebu i dobronamjerno mi poručila da samo nastavim učiti i da se ne predam. To je jedna od onih gesta stranca”, priča, “koja čovjeku jako podigne motivaciju.”

Strašan život

Puno vremena provodi šećući. To mu, kaže, daje prostor za razmišljanje. Ovo je ljeto volontirao na Tabor Film Festivalu. “Ponekad mi u san dođe majka. Volim je jako i znam da ona jako voli mene. Sanjam i o ostalima, ali posebno o mami…”

“Moj san je dobiti pozitivan status, želim van odavde iz Porina, ovdje je teško, želim u školu, naći posao, raditi, živjeti normalno.”

Deportacije se nerijetko rade nasumično, mnogi ostaju odvojeni od obitelji i rođaka. O tome svjedoči priča Iračanke Aishe. Ona je, također nakon 11 mjeseci što ih je provela u Austriji, preko noći, bez najave, deportirana u Hrvatsku. Nije osoba od puno riječi, više kazuju njezine geste, pogled i značajne stanke među krnjim rečenicama.

Ostavši sama s dvoje male djece, nakon što joj je muž netragom nestao, ni danas ne zna je li živ i tko ga je odveo, usred višegodišnjeg svakodnevnog nasilja u Bagdadu, izvrgnuta prijetnjama, bojeći se za vlastitu i sigurnost svoje djece, nevoljko je, kaže, ali bez druge, bolje solucije odlučila krenuti s rođacima i kćerima (4 i 7 godina) u Europu. “Dva brata i sestra su mi danas u Beču. U Bagdadu, osim majke, više nemam nikoga, a život je tamo strašan.” Na pitanje što je sve prošla putujući s djecom, tek odmahne rukom. O muci o kojoj ne želi govoriti svjedoče usnice skupljene u gorku crtu.

Željko Puhovski / CROPIX
 

Balkanskom rutom, preko Hrvatske, majka i djeca domogli su se Austrije. Nakon 11 mjeseci jedan je dan naprasno deportirana u Hrvatsku, a sestra i braća, koji su putovali s njom, ostali su u Austriji. Zajedno s kćerima otad je smještena u zagrebačkom Porinu, ponovno je sama na svijetu. “Strašno je to što smo prošli. Strašno je bilo to odvajanje od mojih u Austriji. Starija kći je u Beču išla u školu, tamo stekla prijatelje”, kaže pogleda uprta u daljinu, jedva vidljivo vrti glavom. “Ali, ima i goreg. Ne smijem se žaliti. Jako sam zahvalna hrvatskoj državi da smo djeca i ja dobili azil!”

U Zagrebu je, priča, u početku bilo teško. Svaku je večer, prije usnivanja, razmišljala o istome - hoće li im hrvatske vlasti dopustiti da ostanu: “Nemamo mi kamo, svijet je velik, a nigdje doma za nas. Ostanak u Hrvatskoj znači budućnost i sigurnost.”

ELIPSO

Izdvajamo