Proteklih godina deseci tisuća Hrvata napustili su Hrvatsku u potrazi za boljim poslom i boljim životom. Veliki broj njih otišao je u države zapadne i sjeverne Europe, poglavito Njemačku i skandinavske države.
Jedan od njih je i naš bivši kolega koji je radio u sportskoj redakciji Jutarnjeg lista, Slobodan Mufić. Sa suprugom i kćeri on je prošle godine preselio u Švedsku - praktički od prvog dana oduševljen je tom državom, što nerijetko naglasi statusima na svojem Facebook profilu.
Bilo da je riječ o učinkovitosti birokracije, ljubaznosti i susretljivosti službenika, Švedska se u njegovom iskustvu iznova pokazuje kao sjajno uređena država kojoj je itekako stalo do dobrobiti njezinih građana. Neovisno o tome jesu li Šveđani ili nisu.
Najbolje to pokazuje status kojim je Slobodan opisao prvi dan njegove kćeri u novoj školi, već sad podijeljen više od 500 puta. Nešto što u Švedskoj izgleda kao normalan dan, kod nas je znanstvena fantastika. Uostalom, pročitajte sami status koji ispod prenosimo u cijelosti.
----------------------------------
Sredina prošlog kolovoza, ugodno ljeto u Švedskoj. Mi smo Mi, a On je ravnatelj osnovne škole Lunden, udaljene 200 metara od našeg stana.
Mi: Preselili smo se nedavno u Švedsku i imamo 11-godišnju kći koju želimo upisati.
On: Dobro, popunite ovaj obrazac, treba nam nekoliko osnovnih informacija o vašoj kćeri.
Mi: Znate, ona ne zna švedski.
On: Dobro, naučit će.
Mi: Možda bi isprva trebala raditi po posebnom programu?
On: Postoji i ta mogućnost, ali mi mislimo da će najbolje i najbrže naučiti švedski u razredu s ostalom djecom. Uostalom, jedna nastavnica švedskog jezika radit će dva sata dnevno samo s njom.
Mi: Što Leona treba ponijeti u školu?
On: Ništa. Knjige, bilježnice, olovke, gumice, šiljila, ravnala, trokute, bojice... sve će dobiti ovdje. Mora samo voditi računa da baterija na iPadu ne bude prazna.
Mi: Znači, moramo joj kupiti iPad?
On: Ma ne, iPad će dobiti u školi, da se lakše snalazi s prevođenjem i učenjem, ali mora sama paziti na bateriju.
Mi: Treba li djetetu spremiti neku hranu za školu?
On: Nema potrebe, doručak je od 7:30, a ručak u 12:00. Svaki dan imamo dva menija, mesni i vegetarijanski.
Mi: Mislite li da bismo kod kuće ponekad trebali govoriti švedski s Leonom.
On: Nikako. Kod kuće trebate razgovarati hrvatski. I ne samo to, bilo bi dobro da jednom tjedno uči hrvatski na dopunskoj nastavi.
Mi: Imate li nekoga tko predaje hrvatski jezik?
On: U našoj školi nemamo, ali dopunska nastava hrvatskog jezika održava se četvrtkom od 16:00 u Eriksdalskolanu.
Mi: To je na suprotnoj strani grada...
On: Nema problema, naručit ćemo taksi.
Mi: Taksi?
On: Da, čekat će ju na parkiralištu svakog četvrtka u 15:45 i vratiti kući odmah nakon nastave.
I tako se Leona svakog četvrtka vozila taksijem na satove hrvatskog. Posebno se važnom osjećala kad bi po nju došla mlada vozačica u limuzini s tamnim staklima. Naravno, sve na račun ljubaznih i širokogrudnih švedskih poreznih obveznika.