Svaka prava priča mora imati dobar kraj. A boljeg od ovog teško je zamisliti. Kraj je to u kojemu nema ni pouke ni patetike, ni smijeha ni suza, koji nije ni filmski ni poetski i koji bi najradije da nikakvoga početka nije ni bilo, piše Slobodna Dalmacija.
A na početku je bio djedica iz Rudina, nazovimo ga Zvonko, koji je na zidiću pred jednom novokaštelanskom samoposlugom prodavao adventske vjenčiće izrađene spretnom rukom njegove supruge, nazovimo je Ankica.
Zvonko i Ankica su u mirovini, tipično hrvatskoj, nedostatnoj za bezbrižan život, a kamoli za pokrivanje troškova terapija koje su Ankici, stopostotnom invalidu rada, nužne za bezbolniju starost. Snalaze se. I ne kukaju. Kako je drugima, njima je dobro.
Zajedno su, čuvaju se na toplome i nastoje ne saginjati glavu. Nemaju zašto. Ona u dane pred došašće svake godine splete nekoliko blagdanskih ukrasa, stolnih vijenaca s obojenim voštanicama koje se pale ususret Božiću, a on ih, baš kako je vidio da to čine mnogi Hrvati i Hrvatice osuđeni na snalaženje, odnese na zidić pred onom samoposlugom i po poštenoj cijeni ponudi ljudima kojima su draži domaća lozovina i borova šiška od kineske konfekcije.
Tako je Zvonko učinio i ove godine. Poljubio je Ankicu, uzeo devet vjenčića i posložio ih na onaj zidić.
Ostalo znate. Tko, naime, u Hrvatskoj još ne zna za "djedicu kojemu su carinici ukrali Božić". Za Zvonka, kojega su skupa sa zidićem opkolili "specijalci", oduzeli mu Ankičine ukrase i napisali kaznu koja, rješenje se još čeka, može iznositi od minimalnih 500 kuna pa sve do maksimalnih 40.000 kuna. Kao da je sudjelovao u lancu trovanja ljudi trulim mesom, a ne prodavao adventske vjenčiće.
Zvonka i Ankicu reporteri Slobodne posjetili su početkom tjedna u njihovu domu u Rudinama. Nakon što je priča objavljena, Hrvatska je eksplodirala od gnjeva. Redakcijski mail zasut je upitima, a telefon ne prestaje zvoniti. U Rudinama je još bučnije. Čitava Hrvatska želi kupiti Ankičin vjenčić. Mnogi, zapravo, žele kupiti sve njezine adventske vjenčiće, dati im novac, pomoći na bilo koji način, jedni nude odvjetničke usluge, drugi manovalske, javljaju se ljudi koji nemaju pojma ni što je to advent, ali koji i te kako dobro znaju da ova Hrvatska, od Boga zazivana, polako, ali sigurno ide k vragu.
Jer država koja štiti kriminalce i pokvarenjake, a skida imunitet tihim, dobrim ljudima poput Zvonka i Ankice, država u kojoj su stranačka iskaznica i kumstvo važniji od struke i diplome drugo i ne zaslužuje.
A opet, sad kad čujete kraj ove priče, kad čujete Zvonka i Ankicu kako preklinju i mole, kad ih čujete kako se obraćaju svim svojim dobročiniteljima, možda izronimo iz naše crne, masne, ljepljive bare i zaplivamo bistrom pučinom, možda ovo ipak bude jedan sasvim dobar, obećavajući Božić. Možda.
- Zahvalni smo cijeloj Hrvatskoj, svim ljudima koji su imali dobru volju pomoći nam. Zahvaljujemo svima koji su nas željeli financijski podržati, ali i onima koji su nam pružili moralnu podršku. Ovim putem, međutim, svima poručujemo da nismo socijalni slučaj i da nam nije potrebna novčana pomoć. Ima u ovoj zemlji puno bolesnijih i potrebitijih od nas. Ako treba, dignut ću i kredit pa platiti da to objavite na naslovnici Slobodne - uglas će, ali tiho, jer drukčije i ne znaju, Zvonko i Ankica.
Nisu se ovome nadali. Kada su vrata svoga doma otvorili vašim reporterima, nije im bila želja iskati pomoć, nego ukazati na društveni apsurd, na hrvatsku patentiranu činjenicu koja kaže da jedni pokradu milijune pa gule krumpire i rade, zamislite, za opće dobro, nedajbože da ih nazovete lopovima, dok se mali čovjek, borac, tretira kao kriminalac.
I pogodili su, dirnuli su tamo gdje najviše boli, a sada žele samo svoj mir. On za njih nema cijenu.
- Psihički ne da smo na dnu, nego smo i ispod dna. Više namamo svoje živote. Jednostavno to ne možemo izdržati. Ljudi iz cijele Hrvatske koji neprestano zovu, koji se javljaju preko društvenih mreža, a kojima uistinu od srca zahvaljujemo, smatraju da smo sirotinja. A mi to nismo. Pozivamo ih stoga da sve ono što su željeli dati nama, daju bolesnoj djeci i sirotinji. Nama za sada pomoć stvarno nije potrebna - vele Zvonko i Ankica, dodajući kako su nakon svega ipak ponosni na svoj narod.
- Srce mi se raspada od sreće kad vidim koliko ima dobrih ljudi koji su spremni pružiti pomoć "malom" čovjeku. Ponosna sam posebno na našu mladost, na mlade kojih nam se ogroman broj zadnjih dana javio i ponudio pomoć - kroz suze će Ankica.
Ispričava se, što će, takva je, svima koji su željeli naručiti njezine adventske vijence.
- Nemoćna sam, nemam ih snage izraditi. Nisam sposobna ni fizički ni psihički - priznaje.
Pred rastanak, Zvonko i Ankica nam upućuju još jednu molbu.
- Napišite da molimo sve građane koji nam žele pomoći da ne nasjedaju i ne uplaćuju novac na razne račune koji se šire društvenim mrežama. Mi iza toga ne stojimo. Od nikoga nismo uzeli niti jednu lipu, niti ćemo. Žalosti nas i potez jednog splitskog malonogometnog kluba koji je bez našega znanja organizirao humanitarnu utakmicu za nas. Kada smo to pročitali, umalo smo se srušili u nesvijest. Pitali smo se, kako netko može naša imena, koja nisu ispravno ni napisali, koristiti na taj način. Molim vas, nemojte više... - zaključuju Zvonko i Ankica.
Ipak...
- Ne daj Bože da nam kazna zbog prodaje vijenaca bude velika. Ako se to dogodi, pokucat ćemo na vrata Slobodne Dalmacije i zatražiti pomoć dobrih ljudi.