Novom predsjedniku Hajduka, Osječaninu Ivanu Kosu životni je san bio postati vrhunski profesionalni nogometaš. Tome je podredio svoje djetinjstvo, tinejdžersku dob i dobar dio mladosti, a onda je u 25. godini sam odlučio prestati sanjati igračke snove.
Ostavio se nogometnog travnjaka, posvetio završetku studija i ušao u svijet gospodarstva da bi danas, devet godina po okončanju nogometne karijere, obilaznicom stigao u prvoligaški nogomet. Potpuno neočekivano, Nadzorni se odbor Hajduka među nizom kandidata koji su pretendirali na funkciju predsjednika splitskoga kluba odlučio za, hrvatskoj javnosti anonimnog, 34-godišnjaka iz “bijelo-plavog grada”, koji ne dolazi iz Hajdukove obitelji. Čak i ne navija za Hajduk.
Štoviše, igrao je za Osijek u mlađim kategorijama. Njemu ni pape, ni dida nisu bili Torcida. Otac Miroslav, doduše, jest bio nogometaš i nogometni dužnosnik, ali taj dio njegove biografije bio je vezan uz Osijek, zagrebačku Dubravu i Špartu iz Belog Manastira. Kosovi su Slavonci. Ivanov djed bio je brat blizanac đakovačkog biskupa Ćirila Kosa.
S Hajdukom i Dalmacijom nikada nisu imali direktne obiteljske veze. I onda se nadzornici, nakon što su hrvatsku javnost i navijače Hajduka prvo šokirali odabirom, također Osječanke, Marijane Bošnjak za privremenu predsjednicu, sada za trajno rješenje opet odluče za čovjeka iz Osijeka.
Dvostruko povećalo
Ima u Osijeku i Slavoniji, doduše, puno onih koji vuku dalmatinske korijene, ali Kos nije jedan od njih. Zbog toga je čak i ostao bez dva glasa u NO-u, čime mu je poslana i poruka da će u svom radu biti pod dvostrukim povećalom. Kao da mu neće biti ionako dovoljno teško voditi klub kojim više upravlja ulica, nego njegovi vlasnici, odnosno oni koji ga financiraju. Njega to, pak, sudeći prema prvim medijskim istupima, ne brine previše. Čini se da je svojim pristupom uspio za početak pridobiti povjerenje splitskih kolega novinara, kojima se svidjela njegova iskrenost u odgovorima.
- Iako to možda nije popularno, ni mudro, savjetovao sam mu da govori samo istinu. Ne može on doći tamo i reći da je navijač Hajduka od malih nogu kada svi koji ga poznaju znaju da to nije. Zato je i rekao da nije navijač, a to po mome mišljenju u ovom poslu nije ni važno - kaže Ivanov otac Miroslav, koji se sa sinom zadnjih dana rijetko čuje, a sve vijesti o njemu servira mu kći, šest godina starija Ivanova sestra Anamarija, inače u djevojačkim danima juniorska rekorderka Jugoslavije u bacanju koplja.
Ivanov otac čovjek je enormnog i nogometnog i gospodarskog iskustva. I sam je igrao nogomet, a dugo godina bio je na čelu Osijekove Škole nogometa, član Uprave kluba, kratko i njegov predsjednik. Paralelno je bio i direktor osječke Šećerane, tvrtke s više od 850 zaposlenih. Kao čovjek koji je kroz život puno toga prošao, Kos senior ne vidi nikakav problem u činjenici da mu sin ne dolazi iz “hajdučke obitelji”.
- Meni je to apsurdno i deplasirano jer ovo je profesionalna funkcija i tu ne bi trebalo biti mjesta emocijama. To je isto kao da Luki Modriću netko zamjera što možda nije u djetinjstvu navijao za Real - odgovara na kritike Ivanov otac, ujedno glavni “krivac” za sinovljevu ljubav prema nogometu.
Totalni antitalent
- Vodio sam ga kao petogodišnjaka na Osijekova gostovanja u Prištinu, Titograd, Nikšić, Sarajevo, Beograd, Split, Zagreb..., a on je sve to upijao i kupio. Nisam bio ni svjestan koliko je to utjecalo na njega. Uglavnom, od 8. godine, kada je počeo trenirati u Osijekovim mlađim kategorijama, rijetko kada je s nama išao na godišnji odmor jer nije želio propustiti niti jedan trening - prisjeća se Ivanova djetinjstva njegov otac, čije je riječi potvrdio i Ivan. Bio je pri tome brutalno iskren i prema sebi.
- Bio sam totalno netalentiran za nogomet u svim pogledima, kao dijete sam bio najsporiji, najneskočniji, najnekoordiniraniji. Ali bio sam uporan, radio sam puno - rekao je Ivan, kojega su uporan i naporan rad, predanost svakom treningu doveli u reprezentativne sfere u mlađim kategorijama.
- Bio je stoper staroga kova. Imao je sve osim tehnike. Skok i duel igru, fizičku snagu, čak i dobru brzinu za stopera, ali tehnički je bio slabo potkovan. No, to je nadoknađivao radnim momentom i znam koliko mu je teško bilo ostaviti se nogometa, ali i to pokazuje njegovu veličinu. Sve što je karakterno stekao kroz nogomet prenio je i u svoju biznis karijeru - kaže nam Ivanov bliski prijatelj i kum Goran Ljubojević. I sam nogometaš, koji je s Ivanom dijelio i sudbinu čestih teških ozljeda, što je i njegovu karijeru zakočilo u pravom razvoju. Novi predsjednik Hajduka vrlo je rano morao na operacije oba meniskusa te jednom i križnih ligamenata. No, poslije svake se vraćao i pokušavao opet. U svom Osijeku, nažalost, nikada nije dočekao priliku. Uglavnom je bio na posudbama, a pred kraj karijere okušao se i u inozemstvu. Odigrao je jednu sezonu u talijanskom niželigašu Monfalconeu. Bila je to uspješna godina i kao ponajbolji igrač kluba i lige suočio se s ponudom Venezije.
- Tada su Talijani uveli pravilo o samo jednom igraču izvan EU i Ivan je procijenio da mu takva neizvjesnost nije potrebna. Bilo je i nekih kontakata sa Slavenom, čak i s Hajdukom, ali dalje od interesa nije otišlo, pa je odlučio okončati karijeru. S obzirom na dotadašnje ozljede i operacije, čudio sam se da to nije i ranije učinio - kaže Miroslav Kos.
Tako je u 25. godini britki stoper mlađih uzrasnih kategorija Osijeka i hrvatske reprezentacije u kojoj su ga vodili Ivan Gudelj, Ivica Grnja, Martin Novoselac... a svlačionicu je dijelio s Darijom Srnom, Darijom Zahorom, Marijom Carevićem, Tomislavom Mikulićem, Sinišom Linićem, Vikom Lalićem... okončao nogometnu karijeru.
Strah od prekida
A kako je to izgledalo u tim danima najbolje potvrđuju riječi njegova reprezentativnog kolege iz Dinama, vratara Marka Šarlije. On je, naime, često znao reći da je u susretima s Osijekom najviše strahovao od prekida.
“To je za njih bilo kao penal jer su imali Kosa i još dvojicu igrača koji su od svih nas bili za glavu viši. Svaki prekid bio je gol-šansa”, Šarlijine su riječi koje nam je prepričao Ivanov otac.
I onda, jednako uporno kao na nogometnom travnjaku, Kos je “zaronio” u knjige. Ekonomski fakultet do tada je trpio zbog nogometne karijere, a onda je postao prioritet.
Učenje mu nije predstavljalo veliki problem, pa je vrlo brzo uz poneki nogometni trofej i plaketu na policu stigla i diploma, a s njom i potraga za poslom. Nakon nekoliko neuspješnih natječaja prvu je priliku dobio u tvrtki Osimpex, osječkog poduzetnika Željka Biloša. Krenuo je Ivan u Osimpexu kao pripravnik i nakon nekog vremena stigao do pozicije šefa nabave, a onda je u jesen 2014. imenovan direktorom nekadašnjeg metalskog giganta, osječkog OLT-a u kojem je Biloš bio suvlasnik. Dočekali su ga dugovi i prijetnje radnika štrajkom zbog neisplaćenih plaća, tvrtki je prijetio stečaj, a na sve će se poslije nadovezati i otvaranje istrage te podizanje USKOK-ove optužnice protiv Biloša te bivše ravnateljice Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec i pročelnice Porezne uprave Osijek Ružice Kovačević.
Riječ je o slučaju iz vremena kada Ivan Kos nije imao nikakve veze s OLT-om, ali mu je u doba kada je upravljao tom tvrtkom taj slučaj samo otežavao poslovnu klimu. U međuvremenu je ovaj mladić i sam postao poduzetnikom ušavši u suvlasništvo osječke tvrtke Dimnjak, a kada je uvidio da Hrvatska nema nikakvu poljoprivrednu strategiju te da su perspektive tvrtki poput OLT-a, koji bi trebao i mogao proizvoditi dobar dio hrvatskih potreba za poljoprivrednu mehanizaciju i opremu, kao i za izvoz, izuzetno slabe, odlučio je napustiti tu priču. Tada je izašao iz grupe Biloševih tvrtki, da bi u veljači ove godine postao savjetnikom direktora tvrtke Opeka, no ni tu nije naišao na pozitivnu klimu.
Uvijek bolesne tvrtke
- Nažalost, nikada do sada nije dobio priliku voditi neku zdravu tvrtku. Uvijek su ga čekale bolesne, ali je po mom mišljenju u OLT-u napravio maksimalno što je mogao - kaže jedan poznavatelj Kosova gospodarskog opusa.
Zato je, pak, kažu upućeni, s Dimnjakom, u suradnji s partnerima i Upravom, napravio odličan posao. Uspjeli su rehabilitirati tvrtku koja je bila na rubu kolapsa i danas, uz koncesiju za dimnjačarske poslove na području Osijeka, djeluju i u drugim gradovima s poslovima vezanim uz dimnjačarstvo i plinsko grijanje.
- Nije mu bio problem sjesti s radnicima u kombi i otići u Dubrovnik na teren, pa ako treba i voziti viličar da se posao obavi na vrijeme i kako treba - ispričao nam je Ivanov obiteljski prijatelj, a o njegovim radnim navikama sve najbolje reći će i Ljubojević.
- Ivan je veliki fanatik posla. Kakav je bio kao igrač, takav je i danas. Svakoga dana ustaje u 5.30, odradi trčanje i vježbe snage da bi na poslu bio prije 7 i ostao u tvrtki do navečer. Uvijek je bio veliki radnik, a znanje i stručnost su mu neupitni - kaže Kosov kum, koji smatra da je njegova najveća prednost na novoj funkciji upravo to što mu neki spočitavaju kao manu.
- Njegova najveća prednost je upravo to što ne dolazi iz ‘hajdučke obitelji’ jer da bi se vratili tamo gdje im je mjesto, trebaju čovjeka koji će razmišljati hladne glave, a ne nekoga tko će u to ulaziti navijački, sa srcem. Mislim da takvog čovjeka navijački temperament sputava u donošenju pravih odluka. Ivan kao mirni i staloženi Slavonac s time neće imati problema, a Hajduk bi od toga mogao samo profitirati. Mislim da Hajduk nije mogao dobiti boljeg čovjeka na čelu kluba, ali trebaju mu dati mir i pustiti ga da radi. Ivan se nikada nije štedio ni kao nogometaš, ni kao poslovni čovjek i uvijek je išao i preko normalnih ljudskih mogućnosti, a k tomu je iznimno pametan. Današnji Hajduk bih usporedio s organizmom koji je negdje zagušen, koji trokira i sada se mora naći taj čep te ga odčepiti. U Hajduku nešto ne štima i kada se kvar otkloni i organizam profunkcionira, tada se mogu očekivati i rezultati, a za to treba i vremena te razumijevanja. Ja vjerujem u svoga kuma - istaknuo je Ljubojević.
Najdraži navijač
Ivan Kos Hajdukove je nadzornike osvojio spremnošću i da preokrene obiteljski život. S njim će u Split gotovo sigurno i supruga Sunčica te 5-godišnji sin Adrian. Pred njim je vjerojatno najveći poslovni izazov u životu koji je 34-godišnji Osječanin hrabro prihvatio, a što se njegov otac Miroslav, kako nam je sam priznao, ne bi usudio.
- Želim mu sreću i uspjeh, osim kada budu igrali protiv Osijeka. Pa, ja nikada nisam htio pustiti ni na Radničkim sportskim igrama, a kako bih sada želio da Hajduk bude bolji od Osijeka - nasmijao se otac na naše pitanje kako će mu biti kada se sastanu “bijelo-plavi” i “bili”. Trebali bi to u sljedećoj sezoni biti posebno zanimljivi dvoboji, a s obzirom na to da je i klub Kosova djetinjstva i mladosti s novim vlasnicima na čelu i s predsjednikom Ivanom Meštrovićem - od Kosa starijim samo tri godine - također najavio rezultatski iskorak. U svakom slučaju, hrvatski nogomet dobio je nove mlade snage s modernim idejama i spremne za izazove.