Ima tome petnaestak godina, u zagrebačkom klubu Močvara, tad još zaista pravoj rupi, prikazivali su jugoslavenske dokumentarce. Alternativa, prava. Kad se na platnu pojavio Prosinečki, onako mila pogleda i plav kao Botticellijev superheroj, i rekao da mu je otac Hrvat, a majka..., u dvoranu je nagrnulo pedesetak huligana, danas bi rekli domoljuba, “p...a vam materina, Jugoslaveni”; jedan je pijano kolutao očima i mahao pištoljem iznad glave, i sve tako inventivno stjeraše nas u muški WC, odakle smo s prvih mobitela pokušavali dozvati policiju. Usprkos tome što je policajac koji me poslije preslušavao ulijevao povjerenje, ne sjećam se da sam ikad pročitala epilog.
Prosinečki je danas trener reprezentacije Azerbajdžana, a njegova mješavina ekavice i kajkavskog...
Koža puna tetovaža, cigareta na cigaretu, pa vi kao da ste iz zatvora došli, a ne iz...
- Na prvi pogled. Ja sam jedan vrlo familijaran, ozbiljan čovjek, koliko u svom poslu mogu biti ozbiljan.
To su vaše kćeri na podlakticama?
- Je, kćeri, ima tu puno familijarnih simbola. Jednom kad počneš, nastavljaš. Počeo sam kad sam još bio igrač, tako da sad već puno razmišljam koja je sljedeća, imam još malo prostora pa mora biti “jaka”. Ne, neću se širiti na prsa, malo smo prestari za to. Ali je, u pravu ste, kod prosječnog čovjeka asocijacije mogu biti negativne. Kao klinac počneš, da se praviš važan.
I, kako je u Bakuu?
- Baku je - čudograd. Super europski, sa svim mogućnostima, jer koliko god da je muslimanski, guraju ga što više prema Europi, meni je kao novi Dubai. To su sve nove velike zgrade, sve u svjetlu, čisto, fenomenalno. Moja se gospođa navikla, a i kćeri k’o kćeri, pubertet u školi s djecom sa svih strana svijeta. I nije tako ni daleko, četiri i pol sata avionom.
Rođeni ste u Schwenningenu, predodređeni za slavu.
- Ako znate gdje se snimala “Klinika Schwarzwald”, e pa tamo. Sestra i brat isto. Ali moj otac je imao strašnu želju da se vrati. Znate, kad ste klinac od desetak godina, vama je već svejedno, počeli ste živjeti neki svoj život, sestra je imala osam, nas nisu puno pitali. Buraz se tek rodio.
I vratite se vi u Černehovec, blizu Kumrovca...
- I kako je moj stari imao viziju da ću biti nogometaš, a ja sam to jako i volio, upisao me u Dinamo. I ne sjećam se da sam se igrao išta drugo osim loptom. Malo autićima, policajaca i lopova, pikulama. Danas zvuči nevjerojatno. Prošao sam omladinsku školu, bio osam godina u Dinamu. U Černehovcu sam završio srednju školu i preselio se u Zagreb.
Kad ste osjetili taj svoj talent kao nešto od čega više ne možete pobjeći?
- Najprije, jako sam volio igrati kao klinac i svi su govorili da ću biti igrač, znači da igram u prvoj ligi, da igram u Dinamu, jer to nam je svima bila opsesija, i poslije odeš u neki veliki klub. U nekom uzrastu, sad ne znam kad, znao sam: ja pravim neku razliku od ostalih, što god napraviš, daš neki gol, napraviš neki dribling...
Kad danas gledate svoje igrače, po čemu znate da će netko od njih biti veliki igrač?
- Pa to se odmah vidi! On radi s loptom sasvim drugačije nego ostali. Tako i u Azerbajdžanu, gdje nisu tako talentirani kao u ovom našem području, pogotovo Hrvatskoj, odakle stalno izlaze novi igrači.
Imaju bolje reflekse?
- Tako je, i on će udariti loptu drugačije nego ostali, on ima viziju, dodaje loptu tamo gdje drugi ne vide ništa, a onda dolazi nadgradnja, hoće li trenirati, hoće li to voljeti. Ali talent se vidi odmah.
Što može spriječiti bogomdanog?
- Svašta. Pogotovo u pubertetu. Ja sad imam jednu kćer u pubertetu, pa hormoni rade milijun dvjesta na sat, još ako se zaljubi... Tako i kod dječaka. Društvo, njegov mentalitet - ako ne može istrpjeti neke stvari, nepravde, pa trener, klub, puno je bilo situacija da zbog tako nečega prekine karijeru. U svakom sportu. I samo odjednom kaže, ja hoću studirati...
I vama je Ćirina riječ presudila, ništa od Prosinečkog, pa ste otišli u Crvenu zvezdu.
- S Ćirom sam i danas jako dobar, a inače nisam zlopamtilo, imam svoj neki put i mislim da me samo motivirao. Vidio je i on i ljudi ovdje da sam ja taj koji mogu. Ostao sam u Zvezdi četiri godine, napravio jednu neverovatnu karijeru, u bivšoj Jugoslaviji osvojili samo više prvenstava, osvojili smo Ligu prvaka, a ja sam se prodao u Real Madrid, jedan od najvećih klubova na svijetu. Bih li to napravio iz Dinama? Vjerujem da bih.
Ovako, put vam je bio teži.
- Imao sam već 18 godina, svoje prijatelje, a nisam mogao ostati ovdje, sve sam to morao graditi ponovno. Ovdje imaš mamu, kuha mama, pere mama, tata te svaki dan vozi 45 kilometara, sim-tam, do Dinama i natrag... Stari je radio u pilani, rade neke prekooceanske sanduke, cijelo selo pomaže, a Robert ne mora, jer sutra ima utakmicu. Poslije mi je bilo fenomenalno u Beogradu.
Danas, promjenom i načina igre i nogometnog života, više nema šanse da igrači iz bivše Jugoslavije, ili Bugari, ili Grci, osvoje značajan naslov. Žalite li zbog toga?
- Reći ću vam, jednostavno je. Financijski, mi ne možemo pratiti Europu ili najbolje klubove svijeta. Drugo, jaka je liga bila i do 28 godina nitko nije mogao otići van. Pa i sad, da su ostali Luka Modrić i Ćorluka u Dinamu, i s ovim novim mladim igračima možda bismo imali neke šanse u Europi. Ovako, kad igrači odlaze sa 18, 17, pa i šesnaest godina, normalno da ih nemamo. A mi nemamo mogućnosti dovesti prave strance.
Tako je sa svim talentima. Mozgovi se odlijevaju, noge bježe. I kamo sve to ide? Hoće li u budućnosti Europa imati samo dva-tri velika kluba, a svi ostali, za utjehu, svoje male mjesne, lokalne klubove poput Zvezde i Dinama?
- Dobro, mi ćemo se sigurno uvek zadržati u Europi. Dinamo igra malo Kup UEFA-e, pa Ligu prvaka, nešto veliko nikad neće napraviti, ne može osvajati, ali nogomet je veliki biznis. Ekipa koja je izgubila u Engleskoj dobila je više novca od ekipe koja je osvojila Ligu prvaka. Zato što Sky plaća 200 milijuna funti. Televizija, marketing, reklame, puni stadioni... Ibrahimović u jedno popodne prodao dresova za 90 milijuna eura. To je 900.000 dresova prodanih u jedno popodne, kad je Ibrahimović potpisao za Manchester United. Ronaldo i Messi vrlo brzo vraćaju svaki novac, a k tome daju fenomenalne rezultate za klub.
Vas su zvali Proso, Žuti.
- A bio sam stvarno žut! Znam da sam bio dobar, bolji od drugih, pa se to još više vidjelo, tako sam ostao Žuti. Prijatelju me zovu Robert, malotko Žuti. To samo na ulici, kad dajem autograme.
Otac. Uz Ćiru i trenera Cruyffa najvažnija osoba u karijeri.
- Stari je bio lud za nogometom, i onda još ima talentiranog sina... U Njemačkoj je imao građevinsku firmu, ogromnu, svega se odrekao da bi njegov sin jednog dana igrao u Dinamu. A kad je umirao, zvao me da se vratim iz Zvezde, da bih mu bio blizu dok umire, kad su svi bježali van da nešto zarade. Tu se mnoge emocije skupe, u tim danima. Svi su bili uz mene, mama, tata, baka...
Jesu li roditelji tako radili i brinuli nad svojim podmlatkom kao danas? Nad Blankom njen otac, nad Ivaniševićem njegov, nad Đokovićem njegov, nekad nad Mirjanom Lučić njezin... a Kostelić je legenda.
- Gledajte, moj otac i Marinko Boban visjeli su na svakoj utakmici, Zvone i ja smo i počeli zajedno. Možda to nije bilo neko guranje, ali vjera i potpora u sinove da mogu nešto napraviti, to da.
Jesu li danas roditelji agresivniji?
- Da, gledaju da preko svoga sina obezbede financijsku budućnost. Ne kažem da je moj otac bio uvijek objektivan, ali je bio umjeren, a neki izjavljuju da su njihovi klinci najbolji na svijetu.
Vaš talent danas uspoređuju s talentom Luke Modrića. Zadovoljni ste s tim?
- Luka je jedan od najboljih iz ove generacije. Igra u velikom klubu, u kontinuitetu. U karijeri se, i u samom životu, svašta dogodi. Ja sam imao velike probleme u Real Madridu, imao sam puno povreda, nisam igrao najbolje što sam mogao, ali...
Zvezdi ste dali najviše?
- Verovatno.
Današnji uberigrači, Ronaldo, Messi, oni su više kao neki bikovi, roboti, jaki su, brzo trče, kao da više i nisu ljudska bića. Mislite li da biste im svojom nekadašnjom igrom mogli parirati?
- Bez problema. Jest da je otišla fizika na viši nivo, da se ubrzao nogomet - ali još se igra loptom.
Koja se mora lijepiti za noge, kao što se nekad vama lijepila.
- Kad ne bi bilo lopte, onda bi neki drugi igrali taj neki nogomet. Ne kažem da fizika nije bitna, dapače, evidentno, ali čim si s loptom, ovi koji malo drugačije udaraju loptu, ti su još uvijek najbolji. I taj Messi drugačije udara. Pa vitamini, prehrana, odmor...
I u vaše vrijeme?
- Nogometaši se jako puno troše, devedeset minuta treninga svaki dan, ali nema tu velike razlike od mog vremena, samo nije bilo tih vitamina, magnezija, dodatnog osobnog trenera. Najvažniji je odmor, poslije toga rekuperacija, masaže... Sve smo mi to olako radili, jer su se takve navike stvarale, a današnji klinci idu od joge nadalje.
A vi - pušite.
- Pušiti je katastrofa.
Počeli ste frajerski, da se pokažete.
- Da, negdje sa 15. Ali onda mi se to svidjelo.
Prestajali ste?
- Ne. Puši jako puno igrača. Ma, ne, ne znam koji, ha-ha. Slaven i ja smo bili u sobi, pušili smo obojica, i on i danas puši. Pušili su i u Real Madridu, ali su se skrivali. Znamo da je štetno, ali tu je.
Kao trener više pušite?
- Puno više. Imaš vremena. Kao igrač treniraš tri sata, ovo, ono...
Kad vas je Ćiro sprašio iz Dinama, otišli ste u Crvenu zvezdu, a legenda kaže da je nakon nekoliko dana Džajić rekao: “Zatvorite sve kapije, ne sme da izađe dok ne potpiše”.
- Nemam nikakve komplekse u vezi s tim. Došao sam u Zvezdu na probu, iako je neka skepsa postojala - ako nije za Dinamo, kako će biti za Zvezdu? Sjećam se svega jako dobro jer je u Zagrebu bila Univerzijada. Igrali smo neke tri utakmice. Još je pokojni Vasović bio trener, rekao je da je to “čudo”. Ja ni stvari nisam poneo da bih ostao. Otac je rekao da idem po stvari u Zagreb i kad se vratim, potpisujemo. A Džajić, koji je i danas legenda, rekao je da ne možemo da izađemo prije nego što potpišemo.
Je li vam žao što se niste rodili 25 godina kasnije, pa da uskočite u današnje vrijeme kad se vrti taj golemi novac u nogometu, a nogometaši su megazvijezde?
- Ne bih ja svoje djetinjstvo dao ni za što. Bivša Juga, taj period mog djetinjstva i odrastanja bio je najljepši na Balkanu u to doba. Od 1979. pa sve tamo do kraja osamdesetih. Nisam jugonostalgičar, ali ne volim kad se stvari falsificiraju, kaže se da je bio grozno, a meni je bilo fenomenalno. Drugačije je bilo druženje, i izlasci, i sve je bilo nekako zdravije. Imao si Saloon i Big Ben, i to je bilo to. U Saloon te ne puštaju u tenisicama, čekaš da ti dofuraju neke cipele. Školska su igrališta bila sva puna, a sad su svi na telefonima i internetima. Znam po svojim kćerima. Mi smo bili više vani i svi smo se nekako našli u osam... A meni je novca dovoljno, ne trebam više.
Anomalija ste, heroj ste i u Zagrebu i u Beogradu.
- U Beogradu možda i više, osvojili smo Ligu prvaka, što ne vjerujem da će se na Balkanu više dogoditi. Ja sam se normalno ponašao kao igrač i u Zagrebu i u Beogradu. Kad sam odlazio u Real, uzeo sam zadnji avion Zagreb - Beograd - Madrid. Ni u Beogradu ni u Zagrebu nisam imao ni jedan problem te vrste.
Nacionalne?
- Da. Ali, nije lako. Kroz te godine koje sam bio u Madridu, puno razmišljaš, možda je i to razlog što nisam više mogao dati Madridu, ipak dolaziš iz jedne zemlje u kojoj se ratuje, u kojoj ti žive majka, otac, sestra, brat, sve sam ih zvao u Madrid, nisu htjeli. Dođem tu - njihov sam, odem onamo - njihov sam. To ide u nekom smjeru - a di si ti? Javnost, novinari, počeli su se pitati za koga ću igrati, za Jugu? Ni u jednom trenutku nisam sumnjao da sam Hrvat, ali sam poštovao ono što sam tamo radio, ljude s kojima sam radio. Puno sam dao i puno su mi dali. I nakon svega otišao sam tamo za trenera.
Novo iskustvo?
- Strava. Sjećaš se jednog kluba giganta, u kojem je sve bilo organizirano, a dolaziš u klub u golemim problemima, i financijskim i igračkim. Ništa se loše za te dvije godine nije dogodilo, pa kad sam nakon dvije godine vidio da ne možemo napredovati, sam sam otišao.
Mama vam je iz Srbije, iz jednog sela kraj Čačka. Jeste li imali neki problem s tim?
- Osobno, nikakav. Kroz javnost, vjerojatno. U Zagreb dolazim i stalno sam tu, ali uvijek će se naći netko tko će reći - e, ti si ovakav, igrao si tamo... Ali, ljudi znaju kakva je moja familija, a ja živim život kakav sam si odredio. Hvala Bogu, financijski sam neovisan pa si mogu odrediti s kim ću se družiti i pokušavam biti iskusniji nego što sam bio. Često govorimo da trebamo gledati u budućnost, napraviti onakvu zemlju kakvu smo mislili da će biti, mislim da su nam mogućnosti nevjerojatne, ali ne vjerujem da će tako biti, jer smo zemlja koja je korumpirana, koja je pokrala i uništila samu sebe. Krala nas je Austro-Ugarska, pa Juga, a tko nas sad krade? Sad je najgore u tom smislu. Nisam ja išao u škole, kažem kad me pitaju “pa kaj vi mislite kaj bi trebalo” - vi ste išli. Ja samo znam da ljudima nije dobro. Meni je, ali što s onima oko mene. Mi se hvalimo da smo uzeli kredit od dvije milijarde dolara. Gledam i ne vjerujem, nismo vratili, nego se hvalimo da smo ga uzeli!
Jeste li išli u selo svoje mame?
- Kako nisam! Moj dolazak je doživljaj za cijelo selo. Tu ti se prase peče, janjac i još štošta, dolaze ljudi koji me znaju, a znaju svi, igrač sam Crvene zvezde!
Tko se brine za vaša tri psa?
- Supruga, normalno. Ona ima najviše vremena, a najviše ih je i htjela. Cure samo kad ih treba pomaziti. Na kraju ćemo samo s psima živjeti. Ali ja sam sretan da imam prekrasnu familiju, moju Vlatku s kojom sam već 17 godina u braku, kćeri od 16 i 13 godina, sestra mi živi u Španjolskoj. Gledam Olimpijadu, nastojim biti u tijeku sa svim sportovima.
Trenuci očajanja?
- Nemaš previše vremena za to. Sutra je novi dan, preksutra nova utakmica.
Gol života?
- S “vatrenima”, za treće mjesto na svijetu, protiv Nizozemske. A kao trener - evo, 0:0 Azerbajdžana protiv Hrvatske, Modrića, Rakitića. A bio sam najbolji igrač svijeta na svjetskom prvenstvu 1987., najbolji na svjetskom do 21 godine, proglašen četiri puta...
Biste li voljeli biti u Hrvatskoj, trenirati Dinamo?
- Ha-ha-ha, ne. U ovom trenutku ne. Sve ovo vrijeme veže te neki Zdravko Mamić, neki problemi koje imamo, kažu da se sve radi u Zagrebu, HNS-u... U Dinamu sam tri puta bio, triput odlazio, vrlo teško da bih prihvatio, a nitko me nije ni zvao. Ja sam u Dinamo dolazio, odlazio, tu su emocije, s njima ne treba raditi. A o reprezentaciji nisam ni razmišljao, a ni tamo me nitko nije zvao. Imam obvezu u ovom trenutku prema ovima gore koji su mi dali šansu. A treba vidjeti koje su moje mogućnosti.
Basnoslovan novac, basnoslovni transferi, kamere, fama, mediji kopaju, traže... to je nogomet danas. A i manekenke dalje traže nogometaše.
- Ma bilo je to i prije, samo ne tako javno. Sad je tu Instagram, pa Twitter. Sami sebe objavljuju.
Zašto se fudbalerka zapravo zove fudbalerka?
- E, nemam pojma.
Kad se sjetim svih tih divnih fudbalerki kako se lijepe na vratove pjevačima majci i Divici... nezaboravno. Ali nema više ni fudbalerki. I vi ste je imali?
- Nema. Jesam.