Kako bi uistinu izgledali vanzemaljci, pitanje je koje zabavlja tisuće evolucionarnih biologa i ksenobiologa diljem Zemlje. Maštovitim spekulacijama već se desetljećima bave Hollywood i znanstvenofantastične serije, a najveći problem za argumentiranu raspravu je nedostatak podataka - sva živa bića koja poznajemo nastala su na istom planetu, od istog zajedničkog pretka.
Koliko je osobina živih bića danas prisutno zbog nasumičnih mutacija, a koliko zato jer predstavljaju najbolje rješenje za neki evolucionarni problem? Stručnjaci mogu samo nagađati, no neke pretpostavke bolje su od drugih, piše profesor evolucionarne paleobilogije Sveučilišta Bath, Matthew Willis.
Mehanizam za razmnožavanje
Najbolji tragovi smjera u kojem bi se mogla kretati evolucija na drugim planetima su brojni primjeri konvergentne evolucije na Zemlji - životinje koje su razvile iste vještine ili oblike tijela iako nisu blisko povezane, poput ptica i šišmiša, koji su evoluirali u letače s krilima, iako su jedni potomci dinosaura, a drugi potomci malih glodavaca.
Sva evolucija zahtjeva mehanizam za razmnožavanje koji kopira informacije s malim brojem grešaka, pa će svi vanzemaljski oblici života imati nekakvu vrstu RNK, DNK ili drugu genetsku strukturu koja će ispunjavati istu svrhu. Život će najvjerojatnije biti zasnovan na ugljiku, koji može formirati stabilne lance kao skele za biološke strukture. Ugljik također stvara postojane spojeve s drugim elementima, koje je opet relativno lako razlomiti po potrebi. Drugi mogući elementi, silikon i sumpor, stvaraju manje stabilne spojeve na temperaturama nalik onima na Zemlji.
Iako su se prvi jednostanični organizmi na Zemlji pojavili ubrzo nakon što se planet ohladio poslije nastanka, trebalo je još tri milijarde godina do razvoja višestaničnog života. Moguće je da će život na drugim planetima ‘zaglaviti’ u jednostaničnoj fazi.
Stvari koje su uvijek iste
Na planetima sličnim Zemlji, vrlo je izgledno kako će neki oblici života energiju dobivati izravno od lokalne zvijezde, nekim oblikom fotosinteze. Za višestanične oblike života, to vjerojtno znači sustav grana i lišća - koji se u našoj evolucionarnoj povijesti pojavio više puta, kod biljaka koje nisu u srodstvu. Vanzemaljski ekvivalenti biljaka vjerojatno bi nam izgledali relativno poznato.
Opabinia, životinja iz razdoblja Kambrija, je primjer kako je i na Zemlji evolucija mogla poći drugim tokom. Pet očiju i dugačka 'surla' s raljama više se ne mogu naći nigdje među životinjama.
Životinje jedu biljke ili jedne druge, a postoji ograničena količina načina na koje to mogu raditi. Usta će gotovo uvijek biti naprijed, pa će životinje imati prednju i stražnju stranu. Zubi i čeljust vjerojatno se pojavljuju kako bi zgrabili i držali hranu. Kretanje na čvrstoj površini zahtjeva neku vrstu pokretačkih organa poput nogu. Ovakav tjelesni plan najčešće podrazumijeva i bilateralnu simetriju - zrcaljenu lijevu i desnu stranu tijela.
Velika većina životinja na zemlji spadaju u skupinu artropoda - insekata i rakova - životinja koje imaju tvrdi egzoskeleton. Iako tvrdi oklop oko tijela ima brojne prednosti, problem je što takav nacrt tijela ograničava maksimalnu veličinu životinje. Artropodi rastu tako što odbace stari oklop, napuhnu se i potom im se novi oklop stvrdne oko njih. Nakon određene granice, prevelike životinje ne bi mogle zadržati svoj oblik u ‘mekoj’ fazi.
Male promjene - velike posljedice
Ako razmišljamo o oblicima života koji bi nas mogli posjetiti jednog dana - dakle o vanzemaljskoj civilizaciji koja je u stanju graditi mehaničke svemirske brodove - trebat će im veliki mozgovi, uz koje dolazi sposobnost komunikacije, korištenja alata i rješavanja složenih problema. Takve su se sposobnosti razvile u nekolicini nepovezanih zemaljskih vrsta, uključujući primate, dupine, pse, papige, vrane i hobotnice.
Znanstvenici još uvijek nisu sigurni koliko male evolucionarne promjene mogu imati dugosežni učinak. Ljudi imaju četiri uda s pet prstiju na svakom zato jer su naši rani pretci imali četiri uda i rep s pet nastavaka na svakom od udova. Radi se o osnovnom tjelesnom nacrtu koji je temelj za sve kopnene kralježnjake. Možda je na nekom drugom planetu temelj životinja sa šest udova, ili više. Opet, evolucija često eliminira suvišne ili nepotrebne anatomske elemente, pa je moguće da bi se tjelesni plan vanzemaljaca reducirao na jedan od nama poznatih.
Potraga još traje
Previše je nepoznanica i faktora u igri da bi se mogao donijeti konačni sud o izgledu vanzemaljaca. Najveći problem je razdvojiti učinkovite mutacije od slučajnih - jednostavno nismo upoznali dovoljno alternativa da bi donijeli racionalni zaključak, ali znanstvenici se nadaju kako bolje razumijevanje evolucionarne biologije donijeti barem dio odgovora.
U međuvremenu, dok nas vanzemaljci ne posjete, astronomi rade sve što mogu kako bi ih pronašli - tragaju za radio valovima iz sustava s planetima sličnim Zemlji, i svakodnevno pronalaze sve više ‘Zemljinih blizanaca’. Uskoro ćemo, možda, na jednom od tih planeta pronaći i prvi život izvan naše planete, kakav god bio.