Tekst gospodina Sesardića u Jutarnjem listu o procjeni inteligencije rasa na temelju, kako on kaže gena, potaknuo me da napišem nekoliko stranica koje mislim da su nužne kako bi se javnost informirala o stvarnim spoznajama o korištenju analize genoma u procjeni eventualne inferiornosti, u ovom slučaju crnaca u odnosu na bijelu rasu.
Sesardić piše: “... postoji konsenzus iz 1996. godine u psihologiji da različite rase, bijelci i crnci, imaju različitu prosječnu inteligenciju”. Te godine još nije objavljena sekvenca humanog genoma... da …”nema nikakve logičke nužnosti u tome da nečije vjerovanje u utjecaj gena u tom kontekstu mora biti rezultat njegove iracionalne mržnje prema nekim grupama…”.
Istina: Medicinska znanost se temelji na dokazima, a ne na neutemeljenim tvrdnjama i nevalidiranim tezama, pa je tako recimo nepobitno dokazano da cijepljenje djece sprječava ozbiljne bolesti te da je vrlo učinkovito u odnosu na djecu koja se ne cijepe.
Apriorni otpori
Primjerice, da bi dokazao vrijednost svoje vakcine u sprječavanju poliomijelitisa u djece, Jonas Salk, siromašni Židov iz okolice New Yorka, vakcinu je testirao na 1,800.000 djece u Americi i veliki je uspjeh objavljen 12. travnja 1955, a Salk je proglašen čudotvornim znanstvenikom koji se odrekao patenta i profita u korist bolesnika diljem svijeta. Taj je dan umalo postao u SAD-u praznik, a Svjetska zdravstvena organizacija koju je osnovao i u Ženevi 1948. otvorio Andrija Štampar, 1979. je proglasila poliomijelitis iskorijenjenim. Danas različiti šarlatani i pseudoznanstvenici svojim istupima u javnosti (TV, portali, novine) straše roditelje time kako cijepljenje djece uzrokuje autizam, dijabetes i druge bolesti, stoga nije ni čudno da su se iste aveti prošlosti ponovno vratile.
Tako ne čudi ni to da se avet razlika temeljenih na manje vrijednim “genima” različitih rasa opet vraća temeljena na sličnim pseudoznanstvenim argumentima. Iako je cijepljenje produljilo prosječni ljudski vijek za više od dvadeset godina, necijepljenje i teorije o rasnim razlikama živote su prekinule u mnogo navrata, kada su recimo umjesto manje inteligentnih crnaca podskupine bijelaca, Slaveni zajedno sa Židovima i Romima kao inferiornim narodima, bile testirane u koncentracijskim logorima pod vodstvom “znamenitog” doktora Mengelea koji se je jako trudio dokazati da su svi oni medicinski inferiorni arijevcima. Začudo, bilo je upravo obrnuto pa je od većine pokusa odustao. Na sreću, medicina se danas temelji na dokazima, a to je znanje stečeno u vrlo opsežnim istraživanjima koje uključuju na tisuće zdravih i bolesnih osoba uspoređivanjem čitavog niza parametara, uključujući, pojednostavljeno rečeno, i gene. Za to je nužno imati informirani pristanak osoba koje su uključene u znanstvena istraživanja svojom voljom. Crnci zbog nepovjerenja nisu pristali ili vrlo rijetko pristaju dati bijelcima svoju krv za testiranje i sekvencioniranje genoma pa se o njihovom genomu zna vrlo malo. Međutim, Sesardić kaže da ”uvođenje GENA u objašnjenje spomenutih razlika nailazi na apriorne otpore i odbacivanje...”. Otpore prema čemu? Prema raspravama koje nemaju niti jedno valjano istraživanje o razlici genoma različitih rasa? Apriorne otpore i odbacivanje čega? Onoga što ne postoji jer nije niti moguće istražiti kada bi i pretpostavke za valjano provedena istraživanja i postojale.
Pogledajmo ukratko dokle su došla genetska istraživanja u posljednjih 15 godina otkad je očitana sekvence humanog genoma.
Sesardić piše: “... tvrdio sam da u vezi s raspravama o uzrocima tih razlika postoji jaki utjecaj ideologije na znanstvene diskusije te da bilo kakvo uvođenje GENA u objašnjenje spomenutih razlika nailazi na apriorne otpore i odbacivanje, i to vrlo često zbog političkog pritiska, a ne na temelju znanstvenih argumenata.... ilustrirao sam... logičke pogreške u pokušaju da blokiraju prihvaćanje genetskog utjecaja na rasne razlike...”.
Tko blokira?
Međutim, nije jasno tko to blokira prihvaćanje inferiornosti crnačke inteligencije u trenutku kada za to nema niti jednog relevantnog dokaza temeljenog na analizi genoma različitih rasa jer kao prvo nema spoznaja o genima i njihovoj regulaciji u vezi s inteligencijom, nema ozbiljne baze genomskih podataka niti jedne rase osim one europskog podrijetla. Primjerice, u bazama podataka dostupnim za analizu genoma samo je 4 posto podataka nebijelih rasa, od čega crnaca podrijetlom iz Afrike manje od 1,5 posto. Prema tome, bijela je rasa u bazama genskih podataka zastupljena sa 96 posto pa bilo kakva usporedba bijelaca i crnaca nije moguća čak niti u prosudbi povezivanja pojedinih varijanti genoma s pojedinim poznatim bolestima. Upravo zbog nedostatka genske baze podataka različitih etničkih skupina nije moguće uspoređivati određene varijante dijelova genoma koje se odnosi na gene koji se prepisuju u proteine i povezivati ih s bolestima. Štoviše, tek je 2012. uspostavljena i postala dostupna (danas svima) baza podataka u Bostonu s nešto više od 60.000 sekvenci gena koji se prepisuju u proteine i utvrđeno je da većina objavljenih podataka povezanosti pojedinih varijacija genoma s nizom bolesti kao što su dijabetes, bolesti srca, shizofrenija, bolesti bubrega nisu uzrok tih bolesti, te da je samo mala količina podataka objavljenih u posljednjih 15 godina bila točna i možda povezana s uzrokom bolesti.
U takvoj situaciji gdje ne postoje baze podataka za druge etničke skupine, a one za bijelce su bile nedostatne do 2012., pogotovo one za crnce iz već rečenih razloga (samo 4 posto znanstvenika u američkim ustanovama nisu bijelci), tvrditi da je zabranjeno govoriti o genetskim razlikama u inferiornosti bijele i crne rase koje ne postoje jer ne postoje uvjeti za bilo kakvo testiranje je klasični primjer pseudoznanosti.
Valjani zaključci
To onda nije rasizam, to je predavanje na festivalu znanosti u Sinju, gradu povijesnih heroja, o pojavama o kojima se znanje vjerojatno stječe u razgovorima s bijelim psiholozima koji imaju a priori stavove oko toga kako bi genetika trebala izgledati kada se ne bi trebala provesti istraživanja na više milijuna sekvenci genoma svih rasa, a tek kada se uspostave uvjeti razumijevanja biološke podloge inteligencije i gena koji utječu na tu najsloženiju biološku funkciju. Ali niti tada se vjerojatno ne bi došlo niti do jednog valjanog zaključka jer, naime, inteligencija nije slijed nukleotida u genima koji se prepisuju u aminokiseline u bjelančevinama, nego je najsloženija biološka funkcija (i ne samo biološka) koja ovisi o tisućama faktora izvan gena koji svojim međuodnosima utječu na to da li će netko biti Tesla, Newton, Prelog ili samo netko tko savjesno istražuje strukturu genoma rasa bijele, crne, smeđe i žute kože. Ali kako je rekao Newton: “Ništa nisam otkrio sam nego stojim na leđima prethodnih velikana kako bih vidio što dalje”. Tako i genetika inteligencije predstavlja za sada potpuno nepoznati teritorij, pa o bijeloj rasi, koja ima 96 posto baze svih sekvencioniranih genoma, znamo malo, a o genomu ostalih rasa ne znamo gotovo ništa. Stoga pisati o političkim zabranama izjašnjavanja oko genetske podloge inteligencije rasa je bizarno i nakon ovakvog teksta podržavam odustajanje od neznanstvenih rasprava o rasnim razlikama koje će izazvati samo sukobe, nepovjerenje i razočaranje u zloporabu tvrdnji koje navodni znanstvenici izgovaraju uvjerljivo, pa su uvrijeđeni da su prozvani rasistima, a oni su samo htjeli govoriti istinu o stvarima o kojima nemaju pojma. U takvoj kombinaciji očito da ne prevladava želja za informiranjem javnosti, nego neki drugi nejasni, ali opasni motivi. Znanost vodi napretku civilizacije, kako je rekao Newton, zbog postupnog progresa, ali korištenje nepostojećih saznanja u obranu svojih teza je ozbiljna povreda etičkih načela dobre znanstvene prakse s posljedicama da danas puno ljudi više gubi vrijeme oko teza koje je znanstvena zajednica odavno arhivirala.
Neznanje je majka mnogih problema. A javno istupanje pseudoznanstvenika onda uzrokuje povratak poliomijelitisa, šarlaha, difterije, mumsa i ostalih potencijalno smrtnih bolesti u djece za koje smo vjerovali da su iskorijenjene. Ali, eto, opet se vraćaju iste smrtonosne bolesti, a sada vidimo i znanstveno neutemeljene tvrdnje o inferiornosti crnačke rase, što će isto rezultirati sukobima, a ne razumijevanjem ljepote genetske različitosti rasa koja onda dovodi do daljnjeg napretka civilizacije u svim područjima, a naročito u medicini, bazičnoj znanosti, sportu, muzici, kulturi i svemu što je civilizacija suživota stvorila. Slične predrasude postoje i oko antropoloških razlika organa za reprodukciju među rasama. Međutim, koliko god u to gotovo svi vjerovali, moram ih razočarati i utvrditi da nema niti jedne validne studije koja to dokazuje na dovoljnom broju slučajno odabranih ispitanika upotrebom propisanih postupaka, kao što su, primjerice, mjerenje duljine i debljine spolnog organa u mirovanju i stanju erekcije od objektivne osobe u nekoj za to odabranoj ustanovi uz pristanak sudionika i etičkog povjerenstva ustanove ili države. Sve ostalo su farse pa i u domeni na prvi pogled ovako jednostavnih i navodno dobro poznatih teza. Jer preselekcionirani glumci u filmovima nisu nikakav pokazatelj koji znanost priznaje.
Bijeli džezeri
Isto tako postoje predrasude da su bijelci inferiorni u sviranju džeza i bluza ili da su estrogeni zdravi za žene nakon menopauze, iako su znanstvenici dokazali suprotno. Znanost temeljena na dokazima majka je napretka civilizacije i drugih postupaka nema. Sve ostalo su šarlatani koji vraćaju prošlost, bolesti koje više nisu postojale u djece, sukobe među rasama i ne iznose teze koje jesu za raspravu, nego samo uznemiruju javnost i nanose neprocjenjivu štetu svima.
Zato se medicina temelji na dokazima, a ne na utvarama i tvrdnjama profesora i znanstvenika koji za svoje stavove koriste najniže mogućim razine medicinskih dokaza, a to su uvjerenja iz vlastite prakse. Medicinska znanost je, da bi ljude zaštitila od uzimanja otrovnih lijekova, uvela vrlo rigorozne metode i postupke koji se moraju strogo provjeriti i validirati pa njihova upotreba prije toga nije dopuštena. Druge bi znanstvene discipline isto tako trebale znatno postrožiti i propisati postupke koji dopuštaju usporedbu rasa po bilo kojem pitanju bez dobro provjerenih postupaka. Siguran sam da bi, recimo, bilo kakav upitnik, test, anketa i slično proveden među rasama temeljem kojega bi se moglo bilo što zaključiti o njihovoj inteligenciji morao biti prvo prihvaćen od svih rasa, validiran u bijelim, crnim, smeđim i žutim populacijama, odnosno sveučilištima, pa potom određen približan broj ispitanika različite dobi, obrazovanja, itd., koji bi vjerojatno iznosio desetke tisuća ili više, i tek bi se tada takav postupak približio metodologiji koju zahtijevaju medicinske znanosti prije donošenja zaključaka koji neće biti paušalni, lažno pozitivni ili lažno negativni, te bitno ugroziti zdravlje ljudi i njihove živote. Isti principi moraju vrijediti za znanstvenike društvenih znanosti.
Sesardić piše: “... mislim ipak dodati da čak i nečije javno opredjeljivanje za genetsko objašnjenje rasnih razlika u inteligenciji ne bi bio dobar razlog da se tog čovjeka proglasi rasistom. Ne rasistom, nego bi ga se trebalo zamoliti da u životu radi nešto drugo a da javno ne iznosi teze koje se ne temelje na dokazima i vrijeđaju oko milijardu i pol ljudi u svijetu.
Upravo bi to trebao Neven Sesardić, ako doista smatra da filozofiju znanosti treba činiti ono što sam ja učinio, naime propisati uvjete pod kojima znanost dolazi do istine, a pogotovo one pod kojima “znanost” dolazi do “istine”.