Rebalansom i krizom proračuna kriminalci mogu biti itekako zadovoljni. I dok su još prije šest mjeseci ministri pravosuđa i policije najavljivali kako će 2009. biti upamćena kao godina borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije, ako je suditi prema onome što su u srijedu izjavili i Dinko Cvitan i v. d. ravnatelja policije Oliver Grbić, koplja se polako bacaju u trnje.
Jer, eto, manjka baš 60 milijuna kuna da bi zaživio model četiriju regionalnih policijskih Ureda za suzbijanje organiziranog kriminaliteta i korupcije, manjka novca za izgradnju sustava za razmjenu podataka između USKOK-a i policije. Manjkat će, čini se, novca za još štošta. Za simulirane potkupnine, jer novac koji daje USKOK ostaje blokiran na sudskim računima pa treba dobro odvagati i procijeniti pri upuštanju u aranžmane s prikrivenim istražiteljima.
Upravo razmjena informacija, tehničko opremanje, uz obučene i dobro plaćene policajce i tužitelje, te gradnja logističkih sustava preduvjet je za uspješno suzbijanje organiziranog kriminala. A za Ministarstvo pravosuđa upitno je čak 300.000 kuna za uspostavu informatičkog sustava koji bi policiji i USKOK-u omogućavao online razmjenu informacija o nositeljima organiziranog kriminaliteta. Prvi čovjek policije Oliver Grbić na Nacionalnom vijeću za suzbijanje korupcije čak je rekao kako je bio neugodno iznenađen podatkom da u proračunu nisu osigurana sredstva kako bi profunkcionirala četiri regionalna policijska uskočka odjela. Već su imenovani i čelni ljudi, ali osim ureda, stola i kompjutora dalje se nije odmaklo. I što sad? Novca nema, neće ga možda ni biti, na zadovoljstvo kriminalaca.
Politika koja se nakon brutalnih ubojstava toliko busala u prsa odlučnošću da suzbije organizirani kriminal sada odjednom priznaje da novca nema. Nema ga zato što ovakav pristup pokazuje da, unatoč verbalnim istupima, nema stvarne političke volje za suzbijanje kriminala. Jer, da je ima, sredstva bi se našla. Neke su države, poput Italije, bile vrlo pragmatične i učinkovite kad je trebalo pokazati načine kako kriminalcima uzeti ono do čega im je najviše stalo - novac.
Donijeli su tako zakone da im država može uzeti, prodati, u dječje vrtiće ili druge socijalne ustanove pretvoriti vile, vinograde i posjede. Ili im ispostaviti račun za troškove štićenja pokajnika, svjedoka suradnika ili njihovih žrtava nakon što im sudovi dosude pravomoćne presude. A gdje je Hrvatska? Umjesto financijskih injekcija, upravo institucijama koje bi trebale biti prve na vatrenoj liniji za suzbijanje organiziranog kriminaliteta, one su prve došle na udar rezanja proračuna. Naravno, nitko ne tvrdi da se i u tim institucijama mogu ponašati poput pijanih milijardera i trošiti novac bez ikakve kontrole.
Njegovo trošenje prije svega trebaju opravdavati stvarni, a ne statistički rezultati. Njih će teško biti ako sve ono što je nužno i najavljeno za suzbijanje organiziranog kriminaliteta ne bude i uspostavljeno. Primjerice, u mnogim policijskim postajama pristup internetu i brza veza još je znanstvena fantastika, a stvarnost su kompjutori koji su stari i po dvadesetak godina. I dok novca za operativu nema, za zbrinjavanje smijenjenih i “unaprijeđenih” kadrova novca ne manjka. Ostavljaju im se limuzine visoke klase, kabineti, tajnice, ne moraju čak ništa raditi i ni za što se pitati. Bitno je da su sklonjeni i ušutkani u funkciji koja nosi pristojnu plaću i sve što uz to ide.
Ostane li Vlada pri tome da će ključne institucije nužne za unapređenje borbe protiv organiziranog kriminala ostati bez novca za dovršenje kapitalnih projekata, to je jasna poruka - da je kriminal isplativ i kriminalci nakon što im se nekoliko mjeseci puhalo za vrat mogu odahnuti. Na jeziku laika te se poruke mogu tumačiti i ovako. Je li kriza izlika da političari drže ljestve lopovima, a onima koji organizirani kriminal žele suziti pokazuje rogove. Ako im skrešu nužan novac, hoće li se političari kraj Cvitana i Grbića osjećati kao ljudi bez obraza, a oni kao dva lika s “magarećim ušima”.
Dušan Miljuš
