Zašto ljudi idu u cirkus? Da bi vidjeli pse kakao skaču kroz vatrene obruče, da bi se divili majstorima na trapezu i da bi se smijali klaunovima. Da bi se na trenutak oslobodili crnih misli, teškog života, da bi im se vratio osmijeh na lice. Naročito u ova gruba i olovna vremena, kad nad nama vise crni oblaci i kad je sve maje sunca.
Grubo je danas živjeti u Hrvatskoj! Otkazi se mjere u tisućama, burze za nezaposlene su najnapučeniji dio Lijepe naše, najčešće riječi su deficit i bankrot, u laboratorijima poštenja, ako takvi uopće postoje, sastavljaju se formule protiv korupcije i prijevara. Sutra je crne boje.
Svaki korak - naslovnica
Da bi se barem donekle odvukla pozornost od problema i očaja, koji je obujmio zemlju, Hrvatska je izmislila Zdravka Mamića. I fokusirala se na njegove eskapade, njegove nabrijane izjave odvlače ljude od crnih misli, dok je Mamića, bit će i socijalnog mira. Njegove press konferencije na internetu su posjećenije od izjava premijera i predsjednika države, svaki njegov korak je naslovna stranica, nakon svakog njegova govora “zaposleni” su sudovi, advokati, liječnici, psihijatri, policija, on je čovjek koji razbija monotoniju jedne, u svjetskim razmjerima “džepne” države i narod, koji je često i slijep i gluh, ne vidi da je sve to jedna velika politička podvala.
Da je to uistinu tako, primjer je Bosna, koja je od Hrvata “iznajmila” Ćiru Blaževića, da svoj zanimljivi i osebujni lik donese u dosadan i mračan vilajet. Ni Muslimanima ni Srbima, nikome više nije važno što se Ćiro prije deset godina uvlačio Tuđmanu u krevet “jer je želio njegovu gripu”, on je danas čovjek koji spaja povijesne razlike i nepomirljive političke ideje, on pluta od Banje Luke, preko Sarajeva, do Širokog Brijega i svagdje je on “naš Ćiro”. Nama je ostavio svog najboljeg učenika, Zdravka Mamića.
Zdravko Mamić je na čelu institucije s kojom se identificira oko 500.000 Zagrepčana, koju Grad Zagreb potpomaže sa 23,000.000 kuna (iako to nije sve), čija ga riznica trofeja svrstava u srednju kategoriju europskih klubova, koji ima pomalo divlju publiku, kojom se teško može manipulirati, i stadion kojega se mora sramiti. Kroz prazne prostore maksimirskog stadiona puše vjetar, nije iskorišten niti jedan četvorni metar poslovnog prostora, a čuveni plavi saloni, osim pehara, bezvrijedni su i trošni kontejneri.
‘Rodijački kapitalizam’
Političari, koji žele srušiti Bandića i postati gradonačelnici, u svojim programima računaju i na Mamića i na Dinamo! I svi se oni u ovo predizborno vrijeme križaju nad zapuštenim maksimirskim stadionom, tvrdeći da se nitko nema pravo bogatiti u tom zapuštenom betonu. Naravno, dotični kandidat i oponent Milanu Bandiću, prof. dr. sc. Josip Kregar cilja na Mamića. ”Stadion se mora dovršiti, ali tko će dati 260,000.000 eura? Grad Zagreb to neće moći jer bi se morali rezati neki drugi segmenti, nužni za normalno funkcioniranje grada, tako da ni u novim programima stadion nije prioritet. Jer Grad Zagreb je inozemnim bankama ionako dužan oko 400,000.000 eura, održavanje Arene, koja služi za “kopčanje s istokom”, Zdravkom Čolićem ili Lepom Brenom, košta godišnje 7,000.000 eura, tako da će stadion u Maksimiru biti dovršen jedino “ako Bruxelles i Ollie Rehn narede da je to jedan od uvjeta pristupanja Europskoj Uniji”.
U vrijeme “rodijačkog kapitalizma” ponašamo se kao u zadnjim danima Rimskog Carstva, narodu daj samo kruha i igara. Iako dolaze “mršave krave” i “gladne godine”, Hrvati su još zaigrani mrtvom trkom Dinama i Hajduka i najvažnije je ogrepsti se za besplatnu kartu u Dinamovoj ili Hajdukovoj loži. Policija se više bavi nogometnim navijačima nego organiziranim kriminalom, a vlast, da bi zakamuflirala vlastite marifetluke, gura u prvi plan Zdravka Mamića, koji je u očima pola nacije dobri anđeo Gabrijel, a za drugu polovicu je Lucifer. I taj anđeo ili vrag s nekoliko rečenica zaustavlja prosvjede, kupnjom klavira siromašnom glazbenom talentu pokazuje da je ovo ipak humano društvo. Dok izvodi striptiz na aerodromu, govori o “braći Srbima”, sudi se s novinarima i mijenja trenere kao čarape, ljudi zaboravljaju da kruh košta 12 kuna, da je parking u centru Zagreba 20 kuna, da ljudi rade, a ne dobivaju plaće, da su redovi pred pučkom kuhinjom kilometarski. Ne, našu pozornost ipak najviše zaokuplja “kaj je rekel Mamić”.
Nitko ne vidi trenera
U svoj toj lakrdiji, koja je zamišljena negdje “gore”, u Dvorima, malo je onih koji primjećuju da je u Dinamo stigao Kruno Jurčić, talentirani nogometni trener, kojega ne zanima “odlazak u cirkus”, nego ozbiljan rad. Trener koji je, prema riječima Tomislava Ivića, Dinamu “izbio mekoću i donio agresivnost”. Kruno Jurčić je naučio jezike i može studirati nogometnu literaturu iz cijele Europe, pokazao je odlučnost i potencijal, koji garantira da će od njega biti nešto.
Naravno, ne misle svi tako. Otto Barić, na primjer:
- Dinamo je ‘ubio’ Soldu, bojim se da je i Kruno Jurčić prebrzo i prerano postao glavni glumac. Sjećam ga se kao igrača, ja sam ga uvrstio u momčad, nakon što se vratio iz Belgije. Nije bio talentiranm kao ostali, ali je bio neusporedivo ozbiljniji i izborio se za dres u jednoj od najboljih Dinamovih momčadi svih vremena. Bio je jednako dobar kao i Dario Šimić, koji je 100 puta igrao za reprezentaciju. Ali, trener mora trajati najmanje deset godina da bi postao - trener!
No, vratimo se Mamiću! Jedva čekamo da završi “korizma njegove šutnje” jer njegove metafore podižu stanje nacije. Bez njega je prazno i dosadno!
Tomislav Židak
