Mare Milin naša je fotografkinja koju ne treba posebno predstavljati. Njezin rad je sveprisutan u našoj, pop kulturi - od modnih fotografija do CD naslovnica. No, Mare ćemo uskoro prvi put vidjeti u novoj ulozi, i to kao pjevačicu. Naime, Mare Milin jedna je od natjecateljica u predstojećem showu “Zvijezde pjevaju” i baš nas zanima kako će se Mare snaći u pjevačkim vodama.
Uskoro ćemo vas prvi put čuti kako pjevate. Jesu li vas dugo trebali nagovarati da nastupite u showu “Zvijezde pjevaju” i koji je motiv nastupanja u showu?
- Nagovaranja nije uopće bilo. Niti povuci-potegni. Osim u mojoj glavi. S obzirom na moje pjevačko iskustvo koje se odnosi uglavnom na kadu, auto, dnevnu sobu, te ponekad i na “šoto voće” po hodniku zgrade kad sam dobre volje. Proces je trajao točno 24 sata. Toliko je trebalo da me producent obavijesti, da se ja dobro nasmijem tom telefonskom pozivu, da podijelim novost s par najbližih ljudi, da malo zatulim na telefon jednom divnom i dragom dečku koji je, eto, usput i poznat pjevač. Da ne bi krivo shvatili, pozivu producenta sam se nasmijala jer moji najdraži suradnici na poslu i ja već par godina, otkad su “Zvijezde…” počele, dakle, mi na snimanjima imamo naš show i svašta izvodimo u pauzama, igramo se, baš kao što smo se nekad mi dica u Diklu igrali na Euroviziju (nikad nisam pobijedila, pobijedila je jedna curica sa “Šjor Bepo Bagulin”, toliko se sjećam).
Kako se vidite u kombinaciji s Đanijem Stipaničevim koji će vam biti mentor?
- Đani i ja, mhm. Ma šalim se… o partneru sve najbolje. Nego, malo mi je visok. Doduše, to će riješiti dobra štikla u kojoj ne znam hodati. Dosta šale.
Ne znam koliko ćemo se složiti oko repertoara jer on navija za hrvatsko, a ja za englesko pjevno područje, za neke davne, stare stvari koje ja zovem “Splendor in the Grass” (tko nije gledao film ili čitao pjesmu, tko mu je kriv), ali nekako mi je drago da sam s njim jer on je klasika, jedan od slavuja, jako dobro zna svoj posao i mislim da mogu od njega nešto naučiti. Baš kad sam rekla da mi je dosta učenja za cijeli život, eto nečega čemu se veselim, malko bojim, imam tremu, naravno, bilo bi čudno da je nemam, ali imam i ambiciju.
Imate li nekih pjevačkih ambicija i kakve pjesme najviše volite pjevati?
- Nemam naročitih pjevačkih ambicija, osim što ovaj “posao” shvaćam možda i ozbiljnije nego što sam mislila da ću ikada moći i htjeti. Iako, čula sam da se tamo svi jako dobro zabavljaju i druže. A meni je na drugoj emisiji još i rođendan. Subotom inače nikud ne idem, ovo mi je idealan izlazak, kao karaoke. Razlika je u par milijuna ljudi, al’ nema veze.
A ako se pokažem dobra i oslobodim taj glas, jedna glumica mi jednom davno rekla: “Dušo, otvori grlo!”, dakle ako otvorim grlo, pa producenti polude i telefon ne bude prestajao zvoniti, definitivno ću imati bend za razbijanje stresa. Bend će se zvati Bojice, a kum benda bit će moj mlađi brat Ivan koji mu je dao ime. Dao Bog da nam bude i bubnjar, taj zna svirati. Pjesme koje volim, uh, teško pitanje, svašta dobroga: stari blues, vocal jazz, rythm and blues, rock, musical, dobre balade... Autore neću ni nabrajati, to je teška mišanca.
Što se tiče showa, hoćete li se držati krilatice “nije važno pobijediti, važno je sudjelovati” ili vam je stalo da pobijedite ili barem dogurate do finala?
- Nije mi stalo do pobjede, stvarno nije, ali fora je i laskavo dogurati daleko u showu, što ne? Kad sam čula koliko zabavno zna biti kad ste svi jedna ekipa, i kako se poslije svi skupe u kvartovskoj birtiji i tamo krene neviđeno zezanje, to te odmah skrene s kolosijeka natjecanja kao takvog. Svi smo u tome zajedno, to navodno postane najvažnije.
Članovi žirija često znaju biti malo “zločesti”. Je li vas strah kritika, ako ih bude?
- To je za mene tzv. vruća stolica. To mi je kao da idem na ispit. Trema do neba. Neka netko od njih ima pod stolom kakvu mirišljavu sol ili gutljaj rakije da me vrate iz afana ako mi se desi. Kažu - psi laju na karavane, a karavane prolaze. Publika glasa za pitajbogašto i tko zna po kojem principu, i to na kraju bude najbitnije. Ali, meni je stalo do ocjena u školici. I malo se bojim teta i stričeka za stolom. Pogotovo Husa jer znam cca pet popularnih pjesama na hrvatskom. A on voli hrvatske. Izgleda da nisam pratila gradivo na svadbama.
Hoće li vaš posao “patiti” zbog angažmana u showu?
- Nadam se da neće, jer ako nestanete sa scene posla, onda ste nestali. Angažman nije tako strog kao u “Zvijezde plešu”, tamo ljudi intenzivno treniraju, a glas je fragilniji instrument, on podnese cca dva sata probe na dan. Đani je također fleksibilan. Toliko ću moći markirati s posla, osim petka i subote. Onda će biti napeto. A u nedjelju ću se odmarati.
Teško vas je dobiti, jako ste zauzeti. Znači li to da imate posla preko glave i što ste sve radili zadnjih mjeseci?
- Uvijek imam posla preko glave, pogotovo od posvemašnje digitalizacije mog posla. Sad, osim što sam na terenu, beskrajno dugo sjedim i bavim se tim fotografijama, ponekad i otupim od kompjutora, postanem čudna sama sebi, a drugi me ni ne vide. Što sam radila zadnjih mjeseci? Par CD covera, modne priloge, fotke za intervjue, pripremala izložbu u Galeriji Kranjčar (ako je želite vidjeti, požurite, traje samo četiri dana)... Manje-više ono što i inače radim. Upravo danas počinjem jedan projekt koji slavi jednu obljetnicu i o kojemu ne želim ništa više reći. Znat će se kad bude vrijeme.
Tijekom karijere fotografirali ste puno ljudi i bili ste angažirani za razne stvari. Tko su ljudi ili nekakvi događaji koje biste voljeli zabilježiti svojim fotoaparatom, a još niste?
- Teško pitanje. Ne razmišljam puno o tome. Što dođe, dođe. Možda netko od osoba koje su za svoje monografije fotografirali Mario Testino i Annie Leibowitz. Voljela bih da imam više vremena za sebe i da mi je mozak ponovno “izbaždaren” za ono što sam voljela snimati prije, za moje šetnje, stanja, intime. Sve može biti događaj. Dovoljno je imati kameru u ruci i dobar stav u odnosu na situaciju. Gledam dnevnik prekjučer, na dnevniku crtica o Talijanu, dobitniku nagrade World Press Photo. Krasne fotografije. Jedna mi je naročito u glavi. Estetika tuge i ružnoće. Na fotografiji soba s ogromnom rupom u stropu, kroz rupu u sobu ulazi prekrasno svjetlo. U sobi sofe, stolić, zidovi još stoje. Nema ljudi. Tuga je posvuda. Netko je mogao proći kroz tu sobu da je ne primijeti. On ju je primijetio. To sam htjela reći.
Kakve ljude najviše volite fotografirati: lijepe, zgodne, vesele, “mrgude”, nasmijane, muškarce, žene…?
- Bit ću kratka. Svakakve, ako su srcem i dušom za predaju komadića duše. Jer ja sam kradljivica duše. Danas ću se susresti s takvim modelom, onim koji je bezuvjetno pristao.
Živi li se dobro od fotografskog posla?
- Kako kad. Ponekad me stid pred samom sobom kad spoznam što sve radim za male novce, ponekad je ekstaza jer radim nešto genijalno i za to još budem dobro plaćena. Ponekad je mješavina toga. Jedno je sigurno, a to je da ništa nije sigurno.
Što ste sebi poželjeli za 2010.?
- Miran život, kakvu promjenu sebe same na bolje, mogućnost kupnje kakve nekretnine, neki izazov i mali odmor od preludog tempa mog posla, koji se ponekad desi. Ovo zadnje dvoje sam već na neki način dobila, duljina odmora ovisi o tome koliko ću dugo pjevati.
Fotografirala sam dizajn, a ne kosu
Snimanje za izložbu MMS-1 Collection trajalo je dva dana, kaže Mare Milin, no frizure su se radile i više, pa su se neke pred samo snimanje osvježavale.
- Kad god surađujem s ljudima koji razmišljaju na avangradni način, ispadne ovako nešto. S Milom sam radila već puno puta do sada, ali ovo je naša prva izložba. Milin koncept je dizajniranje kose, pa sam na taj način i prišla poslu, fotografirala sam dizajn. Mogu reći da je ona bila art director frizure, a ja art director fotografije, priča o radovima upravo izloženim u Galeriji Kranjčar.
