Godinu dana prije filma “Pismo ćaći” Damira Čučića, lanjskog pobjednika pulskog festivala, srpski redatelj Srđan Keča dovršio je dokumentarac slična naslova, “Pismo ocu”. Pa dok je naš film fikcija pomiješana s autobiografskim motivima, Kečino je ostvarenje poniranje u obiteljsku povijest, a autor je ujedno i narator. Otac Marinko umro mu je 2003., sam i otuđen od supruge i sinova, suočavajući se s vlastitim demonima koje je pokupio na ratištima u Hrvatskoj i Bosni.
Nekadašnji primjeran omladinac, nosilac Titove štafete, navodno posve miroljubiv tip, izgubio se u Miloševićevo doba i njegov sin pokušao je rekonstruirati što se zapravo dogodilo.
Prelistavao je obiteljske albume, gledao snimke na VHS-u, razgovarao s majkom (ona je Hrvatica) i stricem te jednim očevim suborcem (dokumentarni materijal s bratom Davorom nije upotrijebio, jer se tematski suviše preklapao sa njegovim tekstom), međutim, ne bi se moglo reći da je doznao zbog čega mu je otac “prolupao”. Film je zapravo vrlo osobno postavljanje pitanja na koje nema odgovora.
Vrhunski obrazovan
“Pismo ocu” uvršten je u službeni program najprestižnijeg dokumentarnog festivala IDFA u Amsterdamu, proglašen je najboljim balkanskim dokumentarcem na Dokufestu u Prizrenu (uz ZagrebDox najveći festival dokumentarnog filma u regiji), a dobio je i nagradu za najbolji srpski dokumentarac na beogradskom Beldocsu.
Naši su ga gledatelji mogli vidjeti na Human Rights film festivalu i na Danima srpske kulture, no ovih će dana film i u redovnu distribuciju po Hrvatskoj. Za to se pobrinula dinamična filmska kuća Restart , koja je ugovorila projekcije od Čakovca do Vukovara. U goste nam danas dolazi i sam Keča, koji će tijekom vikenda, nakon projekcije svojih filmova, razgovarati s publikom u zagrebačkom kinu Tuškanac i u dokukinu KIC.
Po sudu znalaca koji prate dokumentarni film, 30-godišnji Srđan Keča jedno je od najvažnijih novih imena u toj branši. Rođen je u Pančevu, studirao eksperimentalnu i teorijsku fiziku u Beogradu, završio je francusku školu za dokumentarni film Ateliers Varan te bio među osnivačima njezine beogradske inačice.
Potom je studirao na britanskoj Nacionalnoj školi za film i televiziju, koja je producirala ne samo “Pismo ocu” nego i njegov posljednji film “Priviđenje”, duže vremena živio u Londonu, da bi se odnedavno opet vratio u Beograd.
Restart u nas distribuira i njegov prvi film “Poslije rata”, snimljen 2005. godine. U odnosu na njegova kasnija ostvarenja, to je klasičan dokumentarac koji se bavi sudbinama Goranaca sa Kosova, Slavena muslimanske vjeroispovijesti: u tamošnjem etničkom sukobu borili su se na strani Srba i nisu dobro prošli. Film je pun nevjerojatnih detalja, od nalaženja starog radioaparata u šumi i stavljanja ga u funkciju, do razgovora s bivšim borcem koji lakonski priznaje da ne može bez sedativa. “Poslije rata” je obišao međunarodne festivale i upozorio na redatelja iznimnog dokumentarnog instinkta, ali i vrhunskog obrazovanja: u intervjuima i radovima često spominje kao uzore francuske majstore Chrisa Markera i Jeana Roucha.
Nestvarni prostor
“Priviđenje” (Mirage) je njegovo posljednje ostvarenje, u cijelosti snimljeno u Dubaiu. U toj prebogatoj enklavi, koja se doima poput velikog gradilišta, jedni krate vrijeme igranjem golfa, drugi jurnjavama u automobilu po pustinji, dok afrički gastarbajteri, koji tamo zidaju velebna zdanja, spavaju tri do četiri sata i jedva stignu napisati poneko pismo obitelji.
Socijalna nota filma je neskrivena, ali glavna je tema taj nestvarni prostor, čisto priviđenje za koje je trebalo naći poseban vizualni prosede. Njega je Keča uspio elaborirati, pa je “Priviđenje” izvrstan dodatak ovom programu koji zavrjeđuje posebnu preporuku.