Ministar Milinović predlaže progon kopiladi

I ovim je riječima Darko Milinović pred javnošću i saborskim zastupnicima branio Vladin prijedlog zakona o umjetnoj oplodnji: “Ako nije spreman pred matičarom i, što je meni još važnije, pred Bogom, reći sudbonosno da, onda nije spreman brinuti se ni o djetetu.” Osim što je tako objasnio zbog čega su nevjenčani parovi izuzeti od prava na medicinski potpomognuto roditeljstvo, ministar zdravstva narugao se sekularnoj konstituciji hrvatske republike, uveo Boga kao jamca društvenih odnosa i načinio jedan važan, premda od većeg dijela javnosti neprimijećen, korak od fizike k metafizici i od države ljudi k državi Božjoj. No, ruku na srce, drukčijim se argumentima ne bi mogao ni obrazlagati ultrakonzervativni prijedlog zakona, koji je, više od bilo čega drugog, uvažio biskupske i popovske kompetencije u oblasti jajnika, materice, sjemenovoda, testisa, penisa i vagine, dok su argumenti koji bi se ticali ljudskih duša i želje za potomstvom ostali, uglavnom, izvan zakona.

Riječ je o profesionalnoj deformaciji onih koji neovlašteno zaviruju u tuđe utrobe: takvi su često bezdušni, premda se bezbroj puta dnevno pozivaju na ljudsku dušu.

No, ne bismo sad o Milinovićevom zakonu. Riječi s kojima on, u duhu hrvatskoga biskupskog nauka, odriče muškarcima i ženama koji svoju ljubav ne žele potvrditi pred tuđincima pravo na roditeljstvo, vraćaju nas u razdoblje hrvatskoga književnog realizma, u vrijeme Vjenceslava Novaka i Ante Kovačića, a desetljećima potom i ranoga Krleže, kada su trudne djevojke skakale s četvrtoga kata novogradnje u Gundulićevoj, a nezakonita su djeca sahranjivana izvan grobljanskih ograda, bez imena na križu i cvijetka u tegli. Kao nekim vremeplovom, Darko nas Milinović, ginekolog iz Gospića, vraća u vrijeme kada su uopće i mogla postojati djeca izvan zakona, jer se država sljubljena s Crkvom dosljedno držala toga da “ako nije spreman pred matičarem i, što je meni još važnije, pred Bogom, reći sudbonosno da, onda nije spreman ni brinuti se o djetetu”.

Ministar i biskupska svita oko njega nikako da shvate kako je sveto dijete a ne zametak

Ovakav stav, na kojemu je temeljen značajan dio našega mentaliteta i identiteta, što smo ga se počeli oslobađati tek u posljednjih pedesetak godina, uzrokovao je da u hrvatskome jeziku postoji više naziva za izvanbračno dijete, i svaki je uvredljiv, svaki je značio socijalnu izolaciju, malu društvenu smrt, i za majku koja takvo dijete rodi, i za samo dijete: kopile, kopilan, mulac, mule, mulc, mulan, faćuk… Kopilad su bila čestom književnom temom jer se u hrvatskim zemljama čovjeku i nije moglo u socijalnom smislu dogoditi ništa strašnije nego da na svijet dođe kao kopile.

Prezir prema nezakonitoj djeci bio je stalno pothranjivan, kao jedno od stožernih načela patrijarhalnog društva i dobre katoličke obitelji, bez obzira na to što je protivan koječemu što je u temeljima kršćanskoga vjerovanja. Primjerice, nekako ljudima nije na um padalo da je i Isus Krist, ovako ili onako, bio kopile. Ako je Marija doista začela sina po Duhu Svetomu, to znači da ga nije začela u braku i u bračnoj postelji s Josipom, nego se to dogodilo u izvanbračnoj vezi, pa koliko god Otac bio ugledan i koliko god naše ljudsko rezoniranje bilo sitno i bijedno u odnosu na sveobuhvaćenost i sveprožetost Duhom Svetim, činjenica je da Marija nije bila s Njime vjenčana, niti se po tadašnjim zakonima mogla nabrzinu vjenčati, jer je već bila zaručena s nezaobilaznim Josipom. Dakle, što je, formalno i zakonski govoreći, bio Isus Krist? Ništa drugo nego dijete koje se rodilo usprkos tome što njegov stvarni Otac ni pred matičarem, ni pred samim Sobom nije rekao, kako to Milinović prigodnim pridjevom poetično podcrtava - sudbonosno da.

Rođenje Isusovo je, ako na stvari gledamo kao čitatelji Novoga zavjeta ili oni koji vole priču i žele da im priča bude ispričana, apologija svim mulcima, mulanima i kopilanima u povijesti. Ako ćemo po redu stvari i po logici svete priče, Isus Krist rodio se najprije za njih, a tek potom i za sve ostale.

A Sveta obitelj ta je obitelj u kojoj je Josip prihvatio ono što je neprihvatljivo mnogome patrijarhalnom ocu, pa i najvećem dijelu Crkve. Prihvatio je dijete koje biološki nije njegovo, a prihvatio ga je jer je dijete sveto. To ministru Darku Milinoviću i popovskoj svijesti koja ga okružuje izgleda nije lako razumjeti: sveto je dijete, a ne zametak. O zametku se u Bibliji ne govori. To je samo komadićak faširanog mesa, malo zrnce kojemu tek ljudska ljubav može udahnuti dušu. Pri umjetnoj oplodnji neki će zameci ostati u hladnjaku, a zatim će završiti tamo gdje završe milijuni milijuna spermija, tisuće hiljada jajnih stanica i bezbroj neostvarenih mogućnosti svake vrste. Svakoga časa nešto u nama umire, a nešto drugo uskrsava. Nije to tako teško shvatiti.

Miljenko Jergović