Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić u pravu je kada kaže da su sve države članice EU prijatelji Hrvatske. To je bolje od onoga kada je bivši predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader govorio o državama “prijateljima” koje podržavaju Hrvatsku, što se shvaćalo kao da se druge ne smatra prijateljima, a sve su članice kluba kojem se Hrvatska trebala priključiti. Međutim, svi u EU smatraju da su odnosi Njemačke i Hrvatske posebni, više za Hrvatsku, nego za Njemačku, te da je Njemačka odigrala ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske, ali i na njenom putu prema članstvu u NATO-u i Europskoj uniji.
Posebni odnosi
Zadnje rezerve koje Njemačka pokazuje prema Hrvatskoj ne mijenjaju tu sliku. Ali u Bruxellesu svi se naši sugovornici među diplomatima privatno slažu da je razina koju je Njemačka poslala na proslavu ulaska Hrvatske u EU svakako određena poruka koju oni ne mogu do kraja odgonetnuti. “Moguće je da je kancelarka Angela Merkel imala neki svoj razlog da ne dođe. Međutim, poslati državnog tajnika iz ministarstva, to je svakako poruka jer se dan ulaska Hrvatske u EU zna već dvije godine”, rekao nam je jedan diplomat EU. On ipak očekuje da će odnosi Hrvatske i Njemačke i dalje biti posebni, malo drugačiji nego s nekim drugim državama članicama, jer su interesi često posebni.
Od stvaranja hrvatske države do danas u EU je uvriježeno mišljenje da je Njemačka svojevrsni zaštitnik Hrvatske. Doris Pack, jedna od doajena među zastupnicima Europskog parlamenta, prije nekoliko se mjeseci prisjetila kako Njemačkoj nije bilo lako tako čvrsto inzistirati na priznanju hrvatske samostalnoti početkom 1992. godine, kada druge velike europske države to nisu bile spremne podržati. Pack je rekla da se tada na Njemačku, koje se tek bila ujedinila, gledalo sa sumnjom hoće li kao veća država htjeti još više nametati svoju volju.
I jedan od najiskusnijih njemačkih diplomata Wolfgang Ischinger, koji je bio njemački ambasador u Washingtonu, a poslije i u Londonu, te predstavnik EU u pregovorima o statusu Kosova, govoreći jednom o priznanju Kosova rekao je da će Njemačka priznati Kosovo, ali neće biti prva zbog “hrvatskog sindroma”. Kada smo njemačke diplomate pitali što se misli pod “hrvatskim sindromom”, rekli su nam da je to među diplomatima i dalje izraz za ono što mnogi smatraju, više izvan Njemačke, nego u Njemačkoj, “preranim priznanjem Hrvatske”. Njemačka je tada odlučila sama priznati Hrvatsku ako druge države članice EU to nisu spremne. Na kraju je takav njemački tvrdi stav prevagnuo i sve su države tadašnje Europske zajednice 15. veljače 1992. priznale hrvatsku neovisnost.
“Oni koji misle da je to bilo lako, neka pogledaju kako je EU reagirala na neovisnost Kosova. EU je i pet godina nakon toga ostala podijeljena. Većina je priznala Kosovo, ali pet ih to nije učinilo, što ima snažne posljedice za odnose EU s Kosovom”, kaže nam jedan iskusni diplomat u Bruxellesu koji ne želi ni pomisliti kako bi se stvari odvijale da Njemačka tada nije inzistirala na priznanju Hrvatske. Podsjeća također da Austrija, također veliki “zaštitnik” Hrvatske, u to vrijeme nije bila članica EU i Njemačka je bila prilično usamljena, uz blagu potporu Italije.
Mnogi bivši dužnosnici EU i danas nam kažu da se u Njemačku, upravo zbog uloge u međunarodnom priznanju Hrvatske, stalno upiralo prstom kada god bi Hrvatska učinila nešto što međunarodna zajednica nije odobravala. “Sjećam se sastanaka u radnim tijelima Vijeća, pa i sastanaka ministara vanjskih poslova EU. Kada god bi netko spomenuo Hrvatsku, većina bi podsvjesno okrenula glavu prema predstavniku Njemačke!” prisjeća se danas jedan bivši državni tajnik jedne od starijih članica EU.
Glavni arhitekt
Odnosi Njemačke i Hrvatske bili su posebni neovisno o tome tko je u Njemačkoj na vlasti. Kada se radilo o priznanju Hrvatske, tada je na vlasti bila konzervativno-liberalna koalicija. Kancelar Helmut Kohl iz CDU-a i ministar vanjskih poslova, liberal Hans-Dietrich Genscher.
No, kada su krajem devedesetih na vlast došli njemački socijaldemokrati u koaliciji sa zelenima, potpora Hrvatskoj se nastavila. Tada je Hrvatska, zbog događaja nakon Oluje, bila u svojevrsnoj neobjavljenoj političkoj izolaciji. To je bilo vrijeme kada je počeo najveći val proširenja EU u koji je Njemačka pokušala ubaciti i Hrvatsku. O tome je prije par godina u velikom intervjuu za Magazin Jutarnjeg lista govorio i Günter Verheugen, deset godina povjerenik EU i čovjek kojeg se smatra glavnim arhitektom velikog proširenja Europske unije.
“Prvi pokušaj da ubacimo Hrvatsku u prvu grupu proširenja bio je još 1999. godine. Tada sam bio ministar za europska pitanja u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Ali jedina država koja me podržala bila je Austrija. Bilo je velikog otpora od Velike Britanije, Francuske i nordijskih država”, prisjetio se Verheugen.
On je smatrao da je razlog tome bilo političko razmišljanje zasnovano na prošlosti prema kojem je ”Hrvatska saveznik Njemačke, a Srbija Velike Britanije i Francuske”. “Bilo je i smiješnih situacija. Kada god bih ja na nekom sastanku spomenuo Zagreb, Francuzi i Britanci bi spomenuli Beograd”, rekao je.
(...)