Kakvo je vino?”, austrijski turist crvena lica zavidno je gledao prema ohlađenoj boci Malvazije Coronice na našem stolu. Sjedio je u tišini sa svojom ženom, oboje milujući svoja očito topla piva i buljeći u daljinu kao da se pitaju kako su završili na otoku Murteru. Bili smo u restoranu morske hrane bizarno nazvanom Tic Tac, ali oni nisu jeli, nego su vjerojatno nakon toga išli na sendviče. Potom je došla druga skupina turista i, unatoč prekrasnim morskim stvorenjima izloženima na ledu i u prozirnom akvariju, odabrali su tanjur špageta bolonjez. Nekad se čini da teško ide hrvatskom turizmu.
Također, vozeći ovamo iz Zadra, uz obalu, vidjeli smo prilično malo automobila na magistrali. Netko je rekao da većina turista sada vozi po paralelnom autoputu, ali sam primijetio da šljunčane plaže uz obalu nikad uistinu nisu prekrcane.
Šteta, jer oni koji odabiru autoput zauvijek će propuštati takve iznimne restorane kao što je Tic Tac.
Ponekad slučajnost ispadne bolje od pažljive pripreme. Tic Tac, nepretenciozna imena, u gradu Murteru, na istoimenom otoku, dosad je najbolji restoran u kojem sam bio cijeli tjedan u Hrvatskoj. Ne samo da nudi odličnu svježu morsku hranu, nego je i osoblje iznimno ljubazno i prijateljski raspoloženo, te ostavlja goste na miru nakon što su im donijeli hranu. Malo je iritantnijih stvari od konobara - a ponekad i cijela četa njih - koji pažljivo nadgledaju kako napreduje vaš objed i skaču poput dobro uvježbanih harpija da ugrabe prazne tanjure i čaše, kao da jedva čekaju da odete.
Čini se da je to općeniti hrvatski običaj, ali zasigurno nije tako u Tic Tacu na Murteru.
Vozio sam prema jugu, prelazeći “Gotovininu zemlju” i razmišljao o činjenici da je jedna od sjajnih stvari u Hrvatskoj to što su ljudi ovdje toliko različiti, ne samo od jedne regije do druge, nego i unutar svakoga grada. Većinu svog prvog tjedna proveo sam u Istri i svidio mi se tihi humor tamošnjih ljudi. Čini se da bi Istrijan tolerirao bilo što od turista, sve dok mu to donese nešto novca.
Istrijani se uistinu ne šale, a kada se smiješe, čini se da to iziskuje nepotreban napor, ali se ne vrijeđaju kada ih Makedonac ili Srbin iz Novog Pazara pozovu sa “bre”, “dečko” i tako dalje (što i ja radim automatski, nakon što sam proveo godine u tom dijelu svijeta). Nikad nisam čuo nacionalističku primjedbu u Istri, a ljudi se čine vrlo tolerantnima prema strancima, vjerojatno jer su postali imuni nakon podužeg kontakta s tolikim depresivnim Slovencima koji tamo masovno dolaze.
Ali ovdje, južnije, vozimo kroz “Gotovininu zemlju”, prolazimo kroz Bibinje (kako mogu biti takvi nacionalisti - kažu mi da jesu - kada žive u gradu tako očito neslavenskog imena, latinskog prizvuka), potom kraj Pakoštana, čije se ime, ako dolazi od “pakostiti”, čini kletvom samo po sebi. U napasti sam da se zaustavim, ali odlučujem da neću nakon što uz cestu primijetim golemi jumbo plakat s Gotovininim licem pomlađenim u Photoshopu. “Heroj!”, vrišti s plakata golemim slovima. Pa, radije ćemo jesti malo dalje... I tako smo stigli na Murter, preko maloga mosta iznad kanala.
Tic Tac je skriven u malome prolazu unutar sela, a prva stvar koju vidite kada uđete u prolaz je mali akvarij s impresivnim i glupavim jastozima koji se tuku. Osim toga, na prvi pogled, to mjesto ne izgleda kao nešto posebno. Onda, kada stigne hrana, sve se promijeni! Prvo uzimamo ukusnu riblju juhu i još ukusniju juhu od sipe, u kojoj je tekstura mekanih komadića sipe izbalansirana hrskavim mahunama, koje joj daju i boju, pa zelene mahune i plivaju u tamnoj, crnoj juhi. Za 45 kuna za riblju i 40 kuna za juhu od sipe, obje su užitak.
Vinske liste nema, ali konobar, bosanski mladić iz Novog Travnika, kaže, “imamo sve”. Novi Travnik! Kao što sam rekao, to je jedna od stvari koje Hrvatsku čine tako zanimljivom zemljom. Ali, kada dečko otvori bocu Malvazije, mislimo da ćemo opet biti razočarani, kao što se dogodilo u toliko drugih restorana širom Hrvatske. Vino je kiselo, sa snažnim okusom onih groznih sulfita koje vinari sada stavljaju u praktički sva bijela vina. Ali mladi bosanski konbar kaže, “nema problema”, i odnosi je bez ikakvog uzrujavanja i donosi drugu bocu, onu koja je bila toliko primamljiva Austrijancima za susjednim stolom.
Potom predlaže i donosi gomilu svježih morskih stvorenja: morska jaja, morskog ježa, ukusne kamenice, sve lijepo aranžirano na ledu. To je prvi put da jedem morska jaja i morskog ježa, a mladić iz Travnika strpljivo i ljubazno objašnjava kako se s njima postupa. Samo je tuna, koja se reklamira kao sushi - to za turiste sa Zapada, naravno - malo previše odstajala, ali još prihvatljiva. Inače, sve je odlično i jeftino po zapadnjačkim standardima. Jedina uistinu skupa stvar je jastog, koji stoji 590 kuna za kilogram. Ali imamo zadovoljstvo odabrati ga sami i gledati kako ga kuhar - također vrlo mlad - dolazi uhvatiti golim rukama. Ime mu je (jastogu, ne kuharu) Pere ili Pierre, i pripremljen s tjesteninom pokazuje se kao iznimna beštija.
Ukupan je račun bio 900 kuna za dvoje, bez čaše domaće smokove koju je ponudila kuća. Odlazimo bez da mladića iz Travnika pitamo je li musliman, Hrvat ili poganin, bilo što. Ne, to nije zato što je ovo Gotovinina zemlja i jer ne bismo smjeli razgovarati o politici. Jednostavno, to uopće nije bitno. Nedostajat će nam ovo mjesto, čak i ružni i slasni Pere.
