Koncem šezdesetih, tadašnja Televizija Zagreb nalazila se - kao mnogo puta, pa i danas - pod paljbom kritika zbog nekvalitete igranog programa. U očaju što nije kadra proizvesti dobar TV humor, koncem šezdesetih TV Zagreb je čak iz Beograda pozvala Radivoja Lolu Đukića da zagrebačkim kolegama održi ono što bi se danas zvalo “workshop”. Nastojeći začepiti usta kritikama, tadašnje vodstvo TVZ-a na čelu s Ivom Bojanićem 1969. će organizirati pozivni natječaj za TV komediju, sa željom da pokaže kako može parirati dominaciji beogradskog TV humora. Na natječaju su pobijedila dva teksta dvojice tada malo poznatih, dijalektalnih, provincijskih spisatelja. Jedan od njih bio je Mladen Kerstner s tekstom “Falinga Imbre Presvetlega”. Drugi - splitski novinar Miljenko Smoje s “Mešar Tonovim najlipšim danom”, TV komedijom koju će iduće godine snimiti Danijel Marušić. Tako je jedan jedini TV natječaj, iznuđen iz očaja, izrodio dvije najslavnije, kultne serije hrvatske audiovizualne kulture - “Gruntovčane” i “Malo misto”.
Junak i antijunak
Te '69., Smoje je bio lokalno popularni novinar i putopisac, čovjek čije su pisanje na dijalektu i reporterski nerv za dočaravanje karaktera uveseljavali lokalnu publiku. Ali -izvan uže dalmatinske sredine malo je tko za njega uopće znao. Samo za dvije godine, stvari će se stubokom promijeniti. Trijumfalni uspjeh “Malog mista” (prikazanog u dvije tranše 1970. i ‘71.) pretvorio je Smoju u panjugoslavensku zvijezdu. Njegove likove i rečenice poznavali su svi, Smojini romani tiskali su se u golemim nakladama, dopisivao je dijaloge za partizanske filmove, pisao po narudžbi za kazalište i bio u pravom smislu popkulturna zvijezda. Međutim, čak i tada, na vrhuncu slave, Smoje je zapravo bio izvanknjiževna, pa i izvankulturna činjenica. “Visoka” književna kultura zgražala se nad njegovim populističkim pisanjem, antikomunistička inteligencija doživljavala ga je kao odviše “crvenog”, partija mu kao nepartijcu nije nikad potpuno vjerovala. Za dominantnu književnu kulturu - uključujući i lokalnu splitsku kojom je tada dominirao tvrdi komunist i hermetični romansijer struje svijesti Živko Jeličić - Smoje je bio šund-autor koji je imao status kakav danas vjerojatno imaju Arijana Čulina, Jelena Veljača ili Drele. Nitko tada nije mogao pomisliti da će se o Smoji jednog dana pisati disertacije, enciklopedijski članci i snimati dokumentarci.
U narednih četrdeset godina, sudbina se sa Smojom poigrala kao nekakav jo-jo. U posljednjim godinama života dočekao je da u vlastitom gradu bude prezren i odbačen, da ga pljuju na ulici kao komunjaru i jugoslavenčinu, da mu na vrata šaraju uvredljive grafite. Kad je umro, pokopan je bez javnosti, daleko od bivših prijatelja koji su ga izdali, a sprovod mu je, kako piše njegov biograf Ivica Ivanišević, “bio kraći od kapsila” (lijesa). Samo nekoliko godina nakon smrti, međutim, Smoje doživljava revival i kanonizaciju kakvu u jeku kreativnih snaga nije mogao zamisliti.
Repriziraju mu se serije i prevode djela, u Italiji se o njemu piše disertacija, postaje ozbiljan predmet znanstvenog istraživanja, ulazi u leksikone i enciklopedije. Na promociju njegove biografije dolaze tadašnji predsjednik Mesić i HDZ-ov gradonačelnik Puljić, dobiva u Splitu (doduše - šaljivo kratku) ulicu i postaje po svemu kanonski klasik. Dakako da u tom povratnom valu ima i drugih razloga (recimo - postmoderne otvorenosti prema popularnoj kulturi), no ne mogu se oteti dojmu da u tomu svemu ima i onog što bi sam Smoje zvao “rimoraž”: grižnje savjesti zbog jučerašnje izdaje.