Dolazak jazz benda The Bad Plus u Rovinj bio je na neki način pun pogodak. Naime, ono Avantgarde iz naziva festivala rijetko se kao te večeri poklopilo i s izborom izvođača i glazbe koju sviraju i načinom kako je publika primila koncert. The Bad Plus je, po svom sastavu, klasični klavirski jazz trio, s basom i bubnjem.
No, Ethan Iverson, Reid Anderson i David King sviraju sve samo ne klasični jazz. Svjetsku su im slavu, kao i prijelaz u gigantsku izdavačku kuću Columbia priskrbile jazz prerade pop i rock hitova. Ruku na srce, samim tim nije se dogodilo ništa osobito novo. Jazzeri su odvajkada posezali za pop melodijama, od Gershwina i Colea Portera nadalje.
Međutim, svoj glazbeni odabir The Bad Plus nisu samo formirali po standardima prijelaza u novi milenij, hitovima grupa kao što su Wilco, Nirvana ili Pixies, već i daljeg nasljeđa rock progresive grupa tipa Yes ili Pink Floyd, pop glazbe tipa U2 ili Blondie ili pak hard rocka tipa Black Sabbath. A kada se na to nakalemi izbor iz klasične glazbe autora kao što su Stravinski ili Ligeti, onda postaje jasno da glazbu The Bad Plusa ne bi valjalo olako interpretirati.
Znaju neke tajne
Gotovo punkerski žestok pristup, disonantne harme, slobodni izleti u solaže, ali i čvrsti, katkada rockerski ritmovi doveli su ih u nevjerojatnu poziciju da budu predgrupa megagrupama kao što su Metallica ili Radiohead. Ipak, nesumnjivo je da momci znaju neke tajne, jer je ova vrlo, ponavljam vrlo hermetična glazba našla način da postane silno prijemčiva.
Jer u Rovinju ne samo da su odmah zapalili publiku, nego je pažnja kojom se pratio koncert bila nevjerojatna. Nepisano je pravilo da u izmjenama solaža publika uvijek pljeskom nagradi onog jazzera koji je upravo završio. Međutim, prilikom izvođenja pjesme “Seven Minute Mind”, nakon što se dirljivi solo kontrabasista, koji je remetio paralelni, gotovo nezavisni solo bubnjara, konačno utopio u muklim, polaganim odjecima bas bubnja, i kad je bubnjar nastavio čudesno izvlačiti iz svog seta tonove za koje nismo ni znali da tamo postoje, publika je ostala sasvim omađijana. Basist je ostao uskraćen za svoj pljesak, ali je cijeli bend dobio stostruko više.
Na ovom koncertu, da stvar bude još čudnija, bend je svirao gotovo sve vlastite kompozicije, baš kao na njihovu posljednjem albumu, da bi tek u zadnjem dijelu sa “Smells Like a Teen Spirit” i “Iron Manom” opravdao očekivanja i onih koji su žudno čekali famozne obrade.
Naime, bend je formirao sasvim osebujan, vlastiti sound, bremenit raznorodnim glazbenim nasljeđem koje sva trojica, kao nadareni kompozitori, nimalo ne skrivaju.
Što prepoznajemo
Dapače, njihov jazz kao da je proizašao iz potrebe da saberu, odvagnu i prerade sve ono što čini ukupno glazbeno nasljeđe, kako njihovo, tako i naše, a na nama je da u toj njihovoj složenoj glazbi prepoznamo i kromatizam jednog Monka, ali i melodioznost Billa Evansa, a da pri tome prihvatimo da bend svira gotovo sve vrijeme vlastite materijale ne služeći se onime što se zna nazivati postomodernim citatom.
Orkanski visovi
Kad se koncert zahuktao, iznenada su se probudili refuli vjetra koji su prijetili prije početka svirke, svod pozornice je glasno zaškripao, a crni i bijeli zastori koji su činili leđa pozornice uskovitlali su se i zamiješani s efektom dimne zavjese načinili od pozornice prizor kao iz “Orkanskih visova”. A kad su u jednom trenutku zastori sasvim obavili bubnjara i prigušili mu činele, činilo se da je postalo odviše dramatično.
Međutim, bubnjar se zastora otresao kao nekog usputnog nasrtljivca, navalio na svoju bateriju još žešće i bend je nastavio nizati neprestana iznenađenja, izmjene ritmova, raspoloženja, spajajući naizgled nespojivo u veličanstven, jedinstven, prvorazredan doživljaj.
Bio je to koncert za pamćenje na kojem se zahvalna i omađijana, sjajna publika mogla sasvim opušteno umisliti da je dobrim dijelom sama bila zaslužna za čak tri bisa kojim su The Bad Plus završili dvosatni koncert.