Višemjesečne spekulacije o tome da će Barroso, pod pritiskom njegovih njemačkih kolega iz desnog centra CDU, ukinuti resor za proširenje EU pokazale su se točnima prošlog tjedna kada je objavio prijedlog o novoj podjeli resora u budućoj Europskoj komisiji. Više neće biti povjerenika za proširenje EU i taj se resor spaja s onim za politiku prema susjedstvu. Povjerenik za proširenje i politiku prema susjedstvu bit će karijerni diplomat iz Češke Štefan Füle, dok je dosadašnji povjerenik za proširenje Olli Rehn dobio znatno važniji resor.
Dobro je što povjerenik koji će se, među ostalim, baviti proširenjem dolazi iz Češke Republike. Ta je država, koja je zbog ponašanja predsjednika Klausa sebi priskrbila imidž euroskeptične, ipak izuzetno naklonjena proširenju Unije. No činjenica da je resor proširenja sada spojen s politikom prema susjedstvu bez dvojbe dokazuje da proširenje Europske Unije više nije među prioritetima. Ovih dana, dok se vodila diplomatska borba među državama članicama za to tko će dobiti koji resor, proširenje nije htio gotovo nitko iz važnijih članica. Za tu se funkciju javno zalagala samo Bugarska, ali se shvatilo kako bi malo bilo neukusno da povjerenik za proširenje bude iz Bugarske te da ta osoba ode u Zagreb i objašnjava kako nije moguće ući u EU bez uspješne borbe protiv korupcije. Sve države su se borile da dobiju neki važniji gospodarski resor, ili industriju ili unutarnje poslove. Proširenje se više nije smatralo nečim poželjnim.
Nema žurbe za Balkan
Zna se i razlog. Ništa se važno u procesu proširenja neće dogoditi u sljedećih pet godina. Hrvatska će privesti kraju pregovore sljedeće godine i ući u EU negdje na sredini petogodišnjeg mandata nove Europske komisije. Nekoliko mjeseci nakon Hrvatske u EU bi mogao ući i Island. Iako će mnoge balkanske države “napredovati” u procesu približavanja, to neće imati veliki odjek jer će i dalje biti daleko od punopravnog članstva. Sada je gotovo sigurno da će nakon Hrvatske i Islanda trebati proći gotovo deset godina do ulaska sljedeće države, osim ako se Norveška ili Švicarska iznenada ne predomisle i apliciraju za članstvo. Pauzu u proširenju zatražili su njemački demokršćani, s čime se slažu i mnogi u Nizozemskoj te drugim EU državama. I ta će se pauza i dogoditi. Ne zbog toga što je zatražena, ali naprosto je situacija u sadašnjem procesu proširenja takva da nitko neće moći do 2018. biti spreman za članstvo.
Do takvog se zaključka može doći i jednostavnom računicom. Hrvatska je aplicirala za članstvo početkom 2003. godine, a ući će u EU 2012. godine. Dakle, od aplikacije do članstva proći će punih devet godina. Niti jedna druga balkanaska država još nije otvorila pregovore. Makedonija ima status kandidata, ali još nije otvorila pregovore. Albanija i Crna Gora su aplicirale za članstvo, ali će proći barem još godinu i pol ili dvije samo za izradu mišljenja Europske komisije o tome zaslužuju li te države status kandidata. Srbija, kao država koja je ključna u regiji, nije još ni aplicirala za članstvo niti još ima na snazi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Kada se tome doda nejasna sudbina ustavnih reformi u Bosni i Hercegovini i podjela unutar EU u vezi s neovisnosti Kosova, dođe se do razloga zašto će EU držati kao mamac mogućnost ulaska država Balkana, ali neće žuriti u ispunjavanju tog cilja. Iako se političari u regiji, od Beograda do Tirane, manipulirajući domaću javnost razbacuju obećanjima da će njihove države brzo ući u EU, u Bruxellesu je sve manje onih koji vjeruju da će se to dogoditi u skorijoj budućnosti. Kriteriji za članstvo nisu se promijenili, ali je njihova primjena znatno stroža i to će u usporiti dalje proširenje. I Hrvatska je na svojoj koži osjetila što EU članice smatraju “strogim, ali poštenim pristupom”.
Sjetimo se kako je Hrvatska bila sigurna da će ući u EU 2007. zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, onda je bila sigurna da će ući barem 2009. Kada se to nije ostvarilo, vjerovala je da će tijekom 2009. završiti pregovore, a sada se veseli članstvu 2012. godine. Diplomati EU u Bruxellesu smatraju kako također treba imati na umu da je Hrvatska znatno bogatija od svih drugih država regije, da se njezinu članstvu ne protive sadašnji građani Unije, te da ima znatno veće provedbene kapacitete od drugih država regije. Uz to, Hrvatska više nema političkih problema kakvih ima, primjerice, Srbija zbog Kosova ili Bosna i Hercegovina zbog nefunkcioniranja države. Zato je teško vjerovati da će bilo koja od balkanskih država biti u stanju članstvo u EU ostvariti brže od Hrvatske i zbog toga u EU vjeruju da će im za to trebati još gotovo deset godina. Stoga je Unija u ovom trenutku odlučila da bi za proširenje bilo dovoljno imati “polovicu” povjerenika koji će se baviti još jednim pitanjem, odnosima s EU susjedima.
Lažna nada
Ipak, Barrosova odluka da u Komisiji više ne postoji poseban resor za proširenje je loša i imat će negativan odjek na Balkanu. Tom se regijom u prijašnjoj Komisiji Romana Prodija bavio povjerenik za vanjsku politiku (bio je to Christopher Patten), dok je proširenje ostavljeno Güntheru Verheugenu iz Njemačke. To što je povjerenik za proširenje bio Nijemac također govori koliko je to pitanje u EU imalo težinu i koliko je važan povijesni proces bio ulazak istočnoeuropskih država u Uniju. Nakon toga je u Barrosovoj Komisiji Balkan ubačen u resor proširenja. U EU su tada govorili kako državama regije time žele poslati poruku da ih već sada vide kao buduće članice. Ako je to tada bilo tako, kakva se sada poruka šalje: da ih se smatra nečim između susjedstva i proširenja. Time se države Balkana obeshrabruje, a državama iz “susjedstva” poput Gruzije, Moldavije i Ukrajine daje se lažna nada da se njih vidi kao eventualne kandidate za članstvo ubuduće. Turskoj je svejedno jer je ona kandidat i pregovara o članstvu, ali se povećava broj onih u EU koji se protive ulasku te države.
Neki političari iz regije također pogrešno čitaju i stupanje na snagu Lisabonskog ugovora govoreći da će to ubrzati proces proširenja. Istina je da će Lisabonski ugovor omogućiti nastavak proširenja, ali ga neće učiniti lakšim. U nekim državama, poput Njemačke, odlučivanje o proširenju bit će sporije na svakom koraku jer je nacionalni parlament dobio važniju ulogu u procesu odlučivanja. Odluke o proširenju će se i nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora donositi jednoglasno, znači s pravom veta svake postojeće države članice.
Nova raspodjela resora
U Bruxellesu postoji i mišljenje da je cilj spajanja resora proširenja s politikom prema susjedstvu taj da se to razdvoji kad Hrvatska uđe u EU. Tada se i za povjerenika iz Hrvatske mora pronaći ili osnovati jedan resor. Sada je 25 resora, za svakog povjerenika iz neke države članice jedan. Portugal ima predsjednika Parlamenta, a Velika Britanija visoku predstavnicu za vanjsku politiku i sigurnost koja je i potpredsjednica Europske komisije. Time je svaka od sadašnjih 27 članica dobila mjesto. Nakon ulaska Hrvatske i Islanda morat će se pronaći mjesto i za povjerenika iz tih država, a da se pritom ne ponovi sramota koja je učinjena otvaranjem mjesta povjerenika za “multijezičnost” koja je pripala predstavniku Rumunjske.
Naravno da nitko ne očekuje da bi Hrvatskoj moglo pripasti mjesto povjerenika za proširenje, ali bi nakon njezina ulaska moglo doći do nove raspodjele resora unutar Komisije.
Ako neke od država regije budu dovoljno brzo napredovale, proces proširenja može ponovno ući među prioritete EU.
Sada, nažalost, nije prioritet, ali se to više ne odnosi na Hrvatsku jer je ona blizu zaključenja pristupnih pregovora, daleko i ispred Islanda, a predaleko od drugih država regije da bi bilo kakve kombinacije o čekanju drugih da bi se ušlo u neki paket bile moguće. Nije, međutim, nemoguće da nakon ulaska Hrvatske EU odluči da se druge države regije stavi u paket.
