Toga sam dana bila silno uzbuđena. Očekivala sam da će se napokon dogoditi ono što sam tako dugo priželjkivala. Odmah sam se telefonom javila prijateljici Mireli.
- Oprosti, ali moram otkazati naš dogovor. Ne možemo se večeras vidjeti - rekla sam joj.
- Što je, Danice? Zar se nešto neugodno dogodilo? - bila je zabrinuta, iako je po mom glasu morala primijetiti da nisam ni u kakvoj nevolji.
- Ne, ništa se loše nije dogodilo. Naprotiv, nešto lijepo. Zrinko me pozvao na večeru. Mislim da će me zaprositi.
- Pa već je bilo i vrijeme. Sjeti me se kad budeš odabirala kumove - gotovo sam mogla vidjeti njezino nasmiješeno lice.
- Bez brige, tu obavezu nećeš moći izbjeći.
Kako je to bilo romantično! Zrinko me pozvao na večeru točno na dan kada smo se prije četiri godine upoznali. I to na Mirelinu vjenčanju. Ja sam došla kao njezina prijateljica, on kao mladoženjin. Sjećam se toga kao da se dogodilo jučer. Ja sam uspjela uhvatiti nevjestin svadbeni buket.
- Ha, sad sam ja na redu, ja sam iduća nevjesta - dobacila sam sa smiješkom čovjeku koji je stajao pokraj mene.
- Neka vam bude sa srećom. A imate li već izabranika? - znatiželjno me pogledao.
- Ne još, ali naći ću valjda nekoga.
- U to uopće ne sumnjam. I bit će to pravi sretnik.
Tako smo se upoznali. Cijele smo večeri sjedili jedno do drugoga i često zajedno plesali. Bilo je ugodno čavrljati s njim. Pokazalo se da o brojnim stvarima imamo jednako ili slično mišljenje. Osim u jednoj: naš pogled na brak bio je posve oprečan. Ja sam smatrala da je bračna ljubav za cijeli život najveća moguća sreća, on da brak nije nužan kako bi se ostvarila skladna veza. Naprotiv, ta formalnost često donosi kraj ljubavi.
- Tri su se moja prijatelja prije nekoliko godina oženila, dva su već pred rastavom - objasnio mi je zašto tako misli.
- Ali, to samo znači da se nije radilo o istinskoj ljubavi, ili da su izabrali pogrešnu partnericu, koju nisu dovoljno poznavali - branila sam svoj stav.
Već je svitalo kada su se razilazili posljednji uzvanici. Među njima smo bili i Zrinko i ja. Nevjerojatno kako sam dobro izdržala tu noć, nisam se ni na kraju osjećala previše umorna. Polako smo hodali prema parkiralištu.
- Bilo mi je ugodno. Vidimo se - rekao mi je i ušao u svoj auto.
Mahnula sam mu rukom. Sjela sam za volan, a u mislima sam još bila s njim. Kada sam prolazila pokraj Zrinka, izronio je iz auta.
- Ne mogu ga upaliti. Ne znam što se dogodilo, nedavno je bio na servisu - doviknuo mi je.
- Ostavi ga tu, ja ću te odvesti kući. Kasnije ćeš to srediti - ponudila sam mu.
Bila je to, zapravo, velikodušna ponuda. Jer, stanovao je u mjestašcu dvadesetak kilometara udaljenom od grada.
Uskoro je počelo kišiti. Tihu glazbu iz radija nadglasali su udarci krupnih kišnih kapi po automobilu. Nisam voljela voziti po kiši pa sam bila još opreznija nego inače. To više što sam se ipak osjećala sve umornijom. Besana je noć polako uzimala danak. Napokon smo došli pred kućicu koju je naslijedio od svojih roditelja.
- Uđi unutra, pričekaj da kiša stane ili barem posustane. Neće to dugo potrajati. Popit ćemo vruću kavu ili čokoladu, to će te malo razbuditi - pozvao me u kuću.
Prihvatila sam sa zahvalnošću. Kava će mi zaista prijati, iako sam ih te noći popila već nekoliko. Pretrčali smo kratak put od auta do ulaznih vratila, ali ipak sam bila mokra do gole kože.
- Moraš se odmah presvući, da se ne prehladiš. Tamo, u kupaonici, na vratima visi moj kućni ogrtač. Navuci ga na sebe - rukom mi je pokazao kamo trebam ići.
- A ti? I ti se moraš presvući.
Nježno me uhvatio za ruku. Pomagao mi je da skinem mokru odjeću. Zadrhtala sam cijelim tijelom, osjetila žmarce u trbuhu. Onda me podigao i na rukama odnio u spavaću sobu. Nisam se odupirala. Toga se jutra zbilo nešto za što sam mislila da mi se nikad neće i ne može dogoditi. Završila sam u krevetu s čovjekom kojeg sam poznavala tek nekoliko sati.
- Želio bih da uživaš u svakoj zajedničkoj sekundi - šaptao mi je u uho.
Posve sam mu se prepustila. Bio je zaista dobar ljubavnik. Kad sam potom dremuckala u njegovu zagrljaju, pomislila sam kako sam napokon našla čovjeka svog života. Ni na trenutak nisam pomislila da je još prerano za takav zaključak.
Uskoro smo nas dvoje postali nerazdvojni. Zrinko je unio mnogo emocija i radosti u moj život, učinio me sretnom, ali ponekad i nezadovoljnom i razočaranom. Naime, kad bi imao puno posla, kad bi se udubio u njega, ostajala bih po strani, kao da ne postojim. Smetalo mi je i to što je neprestano tvrdio da me voli, ali ni riječi još nije progovorio o zajedničkoj budućnosti. Nismo živjeli zajedno, iako je, moram priznati, on nekoliko puta predložio da se za stalno preselim k njemu. Ali, nisam to željela učiniti. Ne prije vjenčanja. No, često bih prespavala kod njega ili on kod mene.
- Pričala sam jučer opet s Mirelom. Sva blista od sreće. Kaže da im je brak sjajan - katkad sam mu uokolo pokušala natuknuti što mi je na umu.
- Molim te, Danice, ne započinji opet tu temu. Znaš da nimalo ne držim do formalnosti kakva je brak. Glavno je da nam je lijepo zajedno - uvijek bi me presjekao.
Nisam se željela svađati pa bih zašutjela. Ali sada, poslije duge četiri godine naše veze, moj će se san napokon ostvariti. Nije me uzalud pozvao u tako otmjen restoran, i to baš na taj važan datum. Srce mi je poskakivalo od ugodnog iščekivanja dok sam ulazila u lokal. Odmah sam ga ugledala. Mahnuo mi je rukom. Pohitala sam k njemu i nježno ga poljubila.
- Tako je lijepo ovdje. I to samo zato što si ti tu - tepala sam očekujući njegov idući potez. Hoće li odmah izvaditi prsten i staviti ga na moju ruku?
- Najprije ćemo popiti čašu pjenušca - najavio je pozivajući konobara koji se u tren oka stvorio kraj našeg stola.
Glas mu je zvučao nekako tajanstveno. Kao da mi priprema neko iznenađenje. Nešto što će me obradovati. Više uopće nisam sumnjala da će se napokon i to dogoditi: ponudit će mi brak. Ali, još ništa nije spomenuo, a ja ga nisam željela požurivati. Neka sve ide kako je on zamislio. Naručio je moje najomiljenije jelo i kolač. Već sam postajala nestrpljiva, a onda je posegnuo u džep svog sakoa.
- Danice, zlato, želio bih ti nešto reći - u glasu mu se osjećala radost.
Napokon, pomislila sam. Sad će me zaprositi i pokazati mi prsten.
- Danas me šef pozvao u ured. Zamisli, Danice, ponudio mi je da godinu dana vodim naše predstavništvo u Grazu. A kad se vratim, postat ću šef cijelog našeg vanjskotrgovinskog odjela. To mi je velika, velika prilika - bio je i ponosan i uzbuđen, pokazujući mi ugovor koji je izvadio iz džepa. Ugovor, a ne prsten, koje sam se toliko nadala. - Što kažeš, zar nije sjajno? Već se to kuhalo nekoliko tjedana, ali ti nisam htio ništa govoriti dok sve ne bude utanačeno - pogled mu je blistao.
Kao da me mokrom krpom udario po licu. Ne samo da mi ne nudi brak, nego ćemo se i razdvojiti.
- Ali to znači da godinu dana nećemo biti zajedno - nisam skrivala razočarenje.
- Kako to misliš? Ni govora! Ti ćeš, naravno, poći sa mnom.
- Bojim se da to neće ići. I ti to dobro znaš.
- Ne, ne znam. Zašto ne bi išlo?
- Pa ne mogu zbog tebe napustiti svoj posao. Da sam ti žena, situacija bi, naravno, bila drukčija. Ali nisam ti žena - objasnila sam mu, s notom predbacivanja u glasu.
- Nemoj opet započinjati s tim. Dobro znaš što o tome mislim - prekinuo me kao i obično.
Onda mi je rekao da će na raspolaganju imati veliki stan i da će dovoljno zarađivati za nas oboje. I u Austriji, i kada se vratimo, tako da nema potrebe da i ja radim.
Osjećala sam gorčinu. Ništa od braka. Samo su njegovi planovi i želje važni. Nikad nisam mogla razumjeti zašto je toliko protiv braka. Možemo živjeti zajedno, ali bez papira. Dobro, možda ja pretjerujem, možda formalnost uistinu nije važna, ali ako to želim, zašto mi neće udovoljiti.
- Tamo ćeš imati još više posla nego ovdje. Osjećat ću se usamljenom - kao da sam već popuštala.
- Samo preko dana. A večeri i noći bit će samo naši - nježno me preko stola uhvatio za ruku.
- Da, kad budeš kući dolazio mrtav umoran.
- S tobom nikad nisam umoran. Molim te, prespavaj to i dobro razmisli.
Šutjela sam. Konobar nam je upravo servirao kavu, pa ni on nije govorio. No, vidjela sam mu po izrazu lica da sam ga razočarala. Mislio je da ću odmah, s oduševljenjem prihvatiti njegov prijedlog. Povukao je svoju ruku iz moje.
- Jasno mi je da si sad ljuta na mene. Ali, dao sam šefu riječ, ugovor potpisao i ne mogu odustati. Niti želim odustati - lecnula me netrpeljivost u njegovu glasu.
Još jedno razočaranje. Tek mi je sad sinulo da je donio konačnu odluku, a da mene ništa nije pitao. Stavio me pred gotov čin. On ide, a ja kako hoću. Mogu s njim, ali i ne moram. Što ja mislim i što ja želim, uopće mu nije važno.
- Pokušaj me razumjeti. Volim te i ne želim da se odvajamo, ali, s druge strane, dobio sam ponudu koja se ne odbija - rekao je na rastanku.
- Nazvat ću te - suho sam promrmljala.
Želio je da noć provedemo zajedno, ali sam odbila. Htjela sam biti sama. Potresla me spoznaja da je svoju budućnost zapravo planirao bez mene. Razum mi je govorio da ga ne opterećujem, srce mi je poručivalo da ga ipak pokušam nagovoriti na brak. U dnu duše osjećala sam da ću izgubiti. Čim sam ušla u stan, oglasio se mobitel.
- Kako je to učinio? Pričaj, hoću znati svaku pojedinost. Jeste li već uglavili datum? - cvrkutala je Mirela.
- Zrinko ide na godinu dana u inozemstvo, u Graz, zato me pozvao na večeru, a ne da bi predložio brak - teškom sam mukom to izgovorila. Bilo mi je jasno da će i Mirela ostati razočarana.
- Što to onda znači? On odlazi, a ti?
- Predložio mi je da idem s njim. Ne znam što bih učinila. Nisam to očekivala, nemaš pojma kako se osjećam - glas mi je drhtao.
- Ti voliš njega, on voli tebe. Dakle, zaboravi na svoj posao i otiđite zajedno u Austriju - predložila je poslije kraćeg oklijevanja. - Godinu ćeš dana uživati, napokon ćete stalno zajedno živjeti i, vidjet ćeš, sve će doći na svoje mjesto. Kad se vratite, vjenčat ćete se, sigurna sam u to - uvjeravala me.
Prevrtala sam se te noći po krevetu. Voljela sam svoj posao i nisam ga htjela ostaviti. Ali, s druge strane, još sam više voljela Zrinka i nisam svoj život mogla zamisliti bez njega. Čak ni samo godinu dana.
Sutradan sam o svojim nedoumicama razgovarala s majkom. Nikad pred njom nisam imala tajni, često mi je razgovor s njom otvarao oči.
- Ako odeš, što će biti s nama, s tvojim prijateljima. Potpuno ćeš promijeniti način života - nije joj se svidjela ideja da slijedim Zrinka.
- Mama, pa neću otići na kraj svijeta. Za čas se mogu vratiti u Zagreb, kad god poželim.
- A što ako se Zrinko zaljubi u drugu ženu? Jednim ćeš udarcem izgubiti i njega i dobar posao koji sada imaš - potegnula je još jedan argument.
Da bi Zrinko mogao naći drugu, to mi još nikad nije palo na pamet. Iako je izbjegavao brak, bila sam sigurna da me iskreno voli. No, preko toga što je majka spomenula ne bi bilo dobro olako prijeći. Iako je bila zaista mala mogućnost da bi u stranoj zemlji, u kratko vrijeme, mogao naletjeti na ženu koja bi mi ga preotela. To više što će biti potpuno posvećen poslu. Ali, nikad se ne zna.
- Onda, jesi li odlučila? - upitao me tog poslijepodneva Zrinko.
- Ne znam, nisam sigurna. Mami se ne sviđa ideja da odem s tobom - rekla sam i onda mu otvoreno spomenula sve njezine rezerve i strahove.
- Čega se zapravo bojiš? Već si četiri godine moja velika ljubav i ni na kraj pameti mi nije da te ostavim. Uza sve, znaš i da te izuzetno cijenim. Ne mogu zamisliti život bez tebe.
- Da, ali kad je već o tome riječ, svaku iole važniju odluku za nas dvoje donosiš ti. Uopće mi ne daješ priliku da kažem što mislim - predbacila sam mu.
- Zaboga, nemoj opet o braku - odmahnuo je rukom.
- Ne, nije riječ samo o braku. I ne mogu tek tako ostaviti sve što imam ovdje i što me veseli.
- Dakle, ne želiš sa mnom. U redu, zlato, neka onda bude tako. Ali znaj da u svakom trenutku možeš doći u Graz, ako se predomisliš - namrgodio se.
O odlasku u Austriju idućih mjeseci nisam razmišljala. Moja je firma uskoro dobila jedan veliki posao, bila sam u timu koji ga je trebao realizirati i radila sam više nego ikad. Da je Zrinko bio ovdje, sada ni ja ne bih imala dovoljno vremena za njega, kao što on često nije imao za mene. Zajedno sa mnom na projektu je radio i Tom, novi kolega koji je, kao veliki stručnjak, nedavno došao u našu firmu. Bio je naočit muškarac. Sve su ga kolegice mjerkale ispod oka, a neke čak i otvoreno očijukale s njim. I Mirelu je oduševio kad ga je slučajno upoznala.
- Vau, tvoj kolega je prva liga - ocijenila je.
- Istina, ne izgleda loše. Ali, mislim da je od onih tipova koji vjeruju da mogu imati svaku ženu koju požele. No, sa mnom mu, ako to i poželi, to neće uspjeti - rekla sam suho.
Dakako da se i meni nabacivao, kao i svim drugim ženama. Za svaku bi našao lijepu riječ, kompliment, smiješak. Puno je udica spustio u more, nešto će zasigurno i zagristi. Smatrao je da je neodoljiv i to me iritiralo. Neprestano sam mislila na Zrinka, radovala se svakom razgovoru s njim. Očekivala sam da će možda koji vikend navratiti u Zagreb, ali izgovarao se da mora raditi i subotom, a nedjeljom je mrtav umoran. Sve smo češće razgovarali samo o njegovu poslu, a u glasu nisam više osjetila onu nekadašnju toplinu i nježnost. Počela me hvatati neka zebnja. Udaljavao se od mene. Nije moguće da se događa ono čega se mama bojala?
Znam da zvuči kao puki izgovor, ali vjerojatno sam se upravo zbog takvog Zrinkovog ponašanja upustila u avanturu s Tomom. Završili smo glavninu posla i priredili si malu večernju zabavu.
- Da zaplešemo? - pozvao me na podij.
- Ne, hvala, ne plešem - odmahnula sam glavom.
- Ne sviđam vam se osobito, zar ne? - iznenadio me pitanjem. - Recite mi, molim vas, zbog čega? Što vam smeta? Budite sasvim iskreni - smiješio se dok je to govorio, uzeo me za ruku i bez mog pristanka odveo među plesače.
Bio je snažan. Osjetila sam njegove mišiće kad me stisnuo uza se. Njihali smo se u ritmu glazbe.
- Što imate protiv mene? Jesam li za vaš ukus previše muževan, previše šarmantan? - šaptao mi je u uho. Kao da sam mu u glasu osjetila autoironiju.
- Mislim da ste previše umišljeni. Sigurni ste da vam nijedna žena ne može odoljeti - odgovorila sam mu odmaknuvši se.
- Žao mi je što tako mislite o meni. Možda se ipak varate - pogledao me i, dok se nisam snašla, poljubio u usta. - Dođi - zapovjedio je potom i otplesao sa mnom do izlaza iz dvorane.
Nisam mu se bila u stanju oduprijeti. Činilo mi se kao da se sve to događa nekom drugom. Kao da je na mene bacio neku magiju. Unutarnji mi je glas govorio da radim pogrešku, da se moram trgnuti. Ali, uzalud. Na garderobi je zatražio naše kapute i ja sam poslušno krenula prema njegovu autu.
- Imaš pogrešan dojam o meni - prešao je odmah na ti. - Zapravo sam prilično stidljiv i povučen. Drugo je pitanje kako me ljudi doživljavaju. I već ti neko vrijeme želim reći da mi se sviđaš, ali se to dosad nisam usudio - privukao me u naručje i ponovno poljubio.
Taj stvarno nije gubio vrijeme. Željela sam hladne glave promisliti o tome što govori, ali nisam mogla. Pokušala sam misliti na Zrinka i izmaknuti se Tomu, ne ulazeći u njegov auto. Ali noge me nisu slušale. Kada smo ušli, još me čvršće privio uza se.
- Prepusti se osjećajima, Danice - šaptao mi je.
Njegovi su poljupci bili sve strastveniji, njegove su ruke bile sve nemirnije, prolazeći cijelim mojim tijelom. Nisam to mogla izdržati. Popustila sam i potpuno se predala njegovu milovanju. Nije me ni pitao želim li ići, jednostavno me dovezao pred svoj stan. Kao u nekakvoj omaglici išla sam za njim. Kad je za nama zatvorio vrata, u tren oka skinuli smo odjeću sa sebe, pobacavši je na putu od predvorja do spavaće sobe. Bilo je to kao da je eksplodirao vulkan. Sasvim sam izgubila kontrolu nad sobom. Drugi put u životu mi se dogodilo da se tako brzo predam muškarcu. Tek kasnije, kad smo mirno ležali, sjetila sam se Zrinka.
- Ostani ovdje preko noći - predložio mi je.
- Ne mogu, Tome - rekla sam posve tiho, slabašnim glasom i rukama koje su drhtale stala skupljati svoju odjeću.
- Nemoj ići, molim te - zagrlio me i poljubio, opet upalivši iskru u meni.
I tako sam cijelu noć ostala kod njega. Mjesec dana kasnije slavila sam rođendan pa sam kod kuće priredila mali domjenak za prijatelje. Zrinko mi se uopće nije javio. Ranije sam se nadala da će možda banuti da mi čestita, ali sada mi je bilo drago što nije došao. Činjenica da ga se čak nije ni sjetio olakšavala mi je situaciju, donekle umirivala savjest zbog onoga što sam učinila.
- Vidim da ste se zbližili - šapnula mi je Mirela kada je na proslavu došao Tom.
- Koješta. Samo smo dobri poslovni suradnici, često zajedno radimo pa sam mislila da je red da ga pozovem - bilo mi je jasno da crvenim. - Iako je, moram priznati, zanimljiv čovjek. Drukčiji nego što se na prvi pogled čini - dodala sam.
- Da, da. Neka vjeruje tko je naivan. Ali meni ne možeš muljati. Iznenada si se našla između dva muškarca. Ne želim ti soliti pamet, ali moraš biti načisto sa svojim osjećajima, u protivnom neće biti dobro. Ni za koga. Dakle, moraš se odlučiti: ili Zrinko, ili Tom - održala mi je prodiku.
Zaista sam se našla u procijepu. Tom mi se uvlačio pod kožu, s njim sam osjetila strast kao nikad ranije. Ali, sa Zrinkom sam provela više od četiri godine. Sve u svemu, sretne godine, bez obzira na to što me nije htio oženiti. Jesu li moji osjećaji prema Tomu izazvani samo putenošću ili sam na putu da se zaljubim u njega?
- Stalno žudim za tobom. Jedva sam čekao da ostanemo sami - Tom me strastveno zagrlio čim je posljednji gost otišao. - Ostavi Zrinka i ostani sa mnom - dok je govorio, lice mi je obasuo poljupcima.
Zrinko mi se već tjednima nije javio, niti sam ja njega zvala. Ali, nešto me, možda intuicija, tjeralo da ga posjetim prije nego što odlučim koji ću potez povući.
Bila je nedjelja, sjela sam u auto i odvezla se u Graz. Zrinku nisam najavila da ću doći. Znala sam adresu, imala sam plan grada, ali ipak sam se dosta namučila dok nisam došla pred vrata njegova stana.
- Danice! Otkud ti ovdje? - zaprepastio se kad me ugledao. - Zar se nešto dogodilo?
Taman sam ga htjela upitati je li se njemu nešto dogodilo kad mi se ne javlja, kad se okrenuo i neku fotografiju u srebrnom okviru, koja je stajala na komodi, okrenuo i položio prednjom stranom prema dolje. Možda je ne bih ni uočila, ali njegov mi je postupak skrenuo pažnju na nju. Što to želi sakriti od mene? Prišla sam komodi i okrenula sliku. S nje mi se smiješila zgodna, ljupka žena.
- Trebala si mi javiti da dolaziš. Tada se ovo ne bi dogodilo na takav način - mrmljao je potpuno smeten.
Najaviti mu se da bi se pripremio. Kao da bi to moglo promijeniti stvarnost. Sve je bilo jasno. No, osjećaji su se u meni miješali. Je li me uistinu povrijedio ili mi je olakšao donošenje konačne odluke?
- Dakle, kako se čini, u tvoj je život ušla druga žena. Tko je ona? - bez okolišanja sam zatražila objašnjenje.
- To je Dora, kći mog šefa. I ona radi u našem predstavništvu. Nas dvoje… - zastao je usred rečenice.
- Daj da pogodim. Vas se dvoje volite i ne možete jedno bez drugoga - ironično sam se nasmijala, što ga je dodatno zbunilo.
- Nisam ti imao snage javiti da sam se zaljubio u drugu. Bojao sam se da ću ti slomiti srce - govorio je tiho, nije imao snage gledati me u oči.
- Kako si samo pažljiv i brižan. Takoreći još jučer si mi se kleo u vječnu ljubav. Malo ti je vremena trebalo da na moje mjesto staviš drugu.
- Tako se dogodilo, nisam tu ništa mogao učiniti - posegnuo je za klasičnim muškim izgovorom. - Molim te, pokušaj me razumjeti.
- Sve je u redu, dragi. Ni sam ne znaš koliko si mi pomogao. Nju ćeš vjerojatno odvesti pred matičara - dobacivši mu to, okrenula sam se i izišla iz stana.
Nešto je još govorio za mnom, ali nisam ga više slušala. Nije me zanimalo. Vraćajući se u Zagreb, razmišljala sam o našem odnosu. Nipošto ne mogu reći da sam s njim izgubila četiri godine, naprotiv, puno sam dobila. Ali, kraj veze je bio tužan. Tko zna kako bih se osjećala da nisam imala Toma. Vidjeli smo se još iste večeri, ispričala sam mu što sam doživjela u Grazu. Stao me grliti i ljubiti.
- Znam da ti je sve to bilo neugodno, ali zaboravi. Dobro je da je tako ispalo. Kad-tad bi ti okrenuo leđa. A ja te hoću za cijeli život. I kad budeš sigurna, kad budeš spremna, želim te oženiti - napokon sam čula i te riječi. Riječi koje Zrinko nije bio u stanju, ili nije želio, prevaliti preko usana.