Svoje prvo londonsko prijateljstvo mogu zahvaliti jednom nevjernom muškarcu. Simone se spremala na romantični vikend s nekim Markom da bi uoči njihova susreta u hotelskom baru saznala da je dotični oženjen.
Stoga ga je otjerala iz bara i naručila martini da se smiri. Toga petka navečer jedine dvije osobe koje su bile same u atmosferičnom baru hotela Connaught bile smo Simone i ja. Ona iz spomenutih razloga, a ja jer, osim roditelja koji su gledali televiziju u hotelskoj sobi iznad, u velikom gradu nisam nikoga poznavala. Naš se susret dogodio, stoga, iz potrebe za razgovorom i nelagode koju donosi osamljeno sjedenje u baru. Te će se večeri roditi jedno dugogodišnje prijateljstvo. Simone je bila sve o čemu sam sanjala kada sam zamišljala londonsku prijateljicu - vrckasta i smjela, sa senzacionalnim smislom za humor. Simone je imala kristalno čisti naglasak usvojen u privatnim školama. Studirala je na St. Andrewsu u isto vrijeme kada i princ William i Kate Middleton. Poznavala je najbolja mjesta u gradu. Imala je cool posao, u kući visoke mode Prada.
Frajeri
Simone je bila informiranija od mene, pila je hrabrija pića i imala bolje priče o frajerima. Razlika između mene i Simone bila je da sam ja bila turist, a ona Londončanka. Disala je zajedno s gradom, bez razmišljanja se kretala njegovim podzemnim prugama, zaobilazila sve one s kojima nije poželjno biti viđen, pronalazila načine da nam omoguće ulaz u najbolje klubove u gradu. Kada sam prvi put došla u njezin dom, iznenadilo me što je moja English rose imala mamu Španjolku čiji je akcentirani engleski bilo teško razumjeti i tatu iz Calcutte koji me je te večeri dočekao s tradicionalnim curryjem. Simonini su živjeli u sjevernom Londonu, u predgrađu Finchley koji rado naseljavaju indijske i židovske obitelji. Simone je njegovala obiteljsko naslijeđe - govorila je španjolski i poštivala očevu strogost po pitanju obrazovanja. Njena je put bila mediteransko maslinasta, a kosa indijski glatka. No, osim toga, Simone je bila baš takva kakvu sam je tada doživjela - cura iz Londona.
U doba paneuropske debate o imigrantima u Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji i Austriji razmišljam o Simone čiji su roditelji učinili sve kako bi osigurali da njihova kći ne bi bila imigrantica. Prave škole, pravo društvo, pravi naglasak. Tijekom života naporno su radili - on u konglomeratu, ona u školi - pobirući ostatke slobodnog vremena za ono malo uživancije što je London pružao takvima poput njih - prezaposlenima, bez izgrađenog identiteta, kako bi postigli londonski san: solidnu kuću u dobrom kvartu i privatno obrazovanje. Kada je bio na samrti, Simone je otac rekao da mu je žao što neće doživjeti rođenje unučadi, ali može mirno usnuti jer su mu djeca postala pravi Britanci srednje klase. S obzirom na njegovo podrijetlo visoke indijske klase, to možda dijelom jest ostatak snivanja iz kolonijalnog doba, ali prije svega utjelovljenje težnji većine imigranata koje poznajem. Iako sa svojim trogodišnjim sinom nastoji govoriti talijanski, Isabella se rastapa od dragosti svaki put kad maleni izgovori tipično britansku frazu poput “oh dear” ili “jolly good”. Nije li razlog zbog kojega svi težimo dobrim školama upravo kako bi se naši nasljednici stopili s Londonom?! Da jednoga dana, kada za barom hotela netko upozna njezina Alessandra ili moga Jeana, pomisli: “Vidi ga, pravi Londončanin!”
Pioniri
Znam jer sam i sama bila dijete imigranata. Kao osnovnoškolka u Beču činila sam sve kako bih bila Austrijanka. Kada bih na ulici čula materinji jezik, pravila bih se da ne razumijem, a u školi sam zaobilazila sve koji nisu imali tipična obilježja Austrijanaca. Moji su prijatelji bili Stephanie i Christian, a Turkinju Ajdu i Vijetnamku Wendy puštala bih u svoj krug vrlo rijetko. Kada bolje pomislim, kao osmogodišnjakinja sam bila austrijski nacionalist, ne iz netrpeljivosti nego iz želje za pripadanjem. Nailazila sam na roditeljsku podršku - kada je jugoslavenska grupa organizirala pionire, moja mama poslala je ispričnicu da imam trbušni virus, ne samo zato što se svaki oblik komunističke simbolike već prikazao kao farsa, nego i zato što me je željela poštedjeti pečata imigrantice.
Tema imigranata danas izaziva obilje nelagode. Na to nas uglavnom podsjete teroristički napadi i ostali loši trenuci. Poput onoga čija snimka ovih dana obilazi međunarodne medije - skupina mladića na stanici berlinske podzemne, ni sa čim izazvani, guraju djevojku niz stepenice, niti ne trepnuvši zbog njezina opasnog pada pri kojemu je slomila ruku. Skupina mladića čiji izgled pokazuje da se radi o imigrantima iz vjerojatno jedne od arapskih zemalja ne pristaje mojoj teoriji o želji za stapanjem s lokalnim stanovništvom. Njihov čin prikazuje ljutnju, agresiju, a ne nastojanje da se uklope. Nisu jedini. Nedavno istraživanje agencije ICM o tome što britanski muslimani misle o životu u Ujedinjenom Kraljevstvu sve nas je šokiralo. Naše mišljenje da svi žele biti Londončani poput Simone očito ne drži vodu kad se u obzir uzme da jedan od troje britanskih muslimana i muslimanki podržava ideju da muškarac ima više od jedne žene. U zemlji drevne demokracije čak četvrtina ispitanih rado bi da se uvede šerijatski zakon.
Uzorak
“Gdje je pošlo krivo?” pitam svoje prijatelje, djecu imigranata koje sam okupila ovaj tjedan na piću u jednom pubu u centru. Tu su Nadine - Libanonka iz Pariza, Pakistanac Arif iz Londona, Varun iz Indije i londonska Srpkinja Jelena. Iako sam bila ponosna na svoj uzorak, koji je redom pokazivao težnju roditelja da se djeca stope, uskoro će se pokazati da je upravo on razlog nerazumijevanja stvarnog problema. Stupanj integracije imigranata nije uvjetovan zemljom podrijetla, nego socijalnim statusom. Simonein tata u London je stigao kao ekonomist s oxfordskom diplomom, Jelenina mama kao ugledna beogradska liječnica, a Arif kao dijete industrijalaca. Varun je sin indijskih odvjetnika. Nadinini su bili libanonska elita u Londonu, a moji poduzetnici u Beču. Zato što su imali sredstva za integraciju njihovih obitelji u društvo - što je uključivalo dobre kvartove, dobre škole, birane restorane i izletišta - njihovo nastojanje da se uklope objeručke je prihvaćeno. Europska verzija američkog sna dolazi, dakle, s očitom klauzulom - dostupna je samo određenim klasama. To će pokazati i najkraća šetnja predgrađima jugoistočnog Londona koja su socijalnim neboderima ograđena od ostatka grada. Pariška predgrađa imaju malo zajedničkih točaka s Gradom svjetlosti, a u predjelima Berlina u kojima su vjerojatno odrastali momci sa snimke malo je vjerojatno da postoji težnja ka stapanju s njemačkom svakodnevicom. Krećući se u krugovima imigranata koji su uživali u svemu što Zapad pruža, predugo smo okretali oči od onih kojima je Zapad ponavljano uskraćivao svoje blagodati. Rezultat je gnjev koji razara živote i gradove, a domovinu u kojoj su odrasli guraju niz stepenice, bezosjećajno i u prolazu, na sličan način na koji se ona bavila njima. Bezosjećajno i u prolazu.