Snaga izdržljivosti i poruka tolerancije dva su imena Nelsona Mandele. I naš general prije godinu dana izašao je iz zatvora i također progovorio o okretanju miru i budućnosti
Papa Ivan Pavao Drugi, Bush, Jeljcin, Demirel, Clinton, Chirac, Thatcher, Genscher, Arafat, Kissinger…duge diplomatske godine omogućile su susrete s brojnim velikanima i vodećim ličnostima svjetske politike - ta čast i privilegija omogućavala je pak upoznavanje s onom drugom, uglavnom nevidljivom stranom mehanizma koji se zove Politika. Onom stranom gdje i osobne naravi i ljudske osobine utječu na presudne političke odluke.
I cijelo to vrijeme, želio sam i žalio što nikad nisam imao prigode upoznati čovjeka za kojim danas žali svijet - Nelsona Mandelu. Želio sam i žalio jer me, od mojih ranih godina, kad je on već bio poznati borac protiv aparthejda i kad je već završio na Rhoden Islandu, neposustajuće pratilo pitanje o njegovim ljudskim osobinama.
Naime, pitanje o tome koliko snage treba da se izdrži gotovo trideset godina zatvora. Dvadeset i sedam…od toga pola vremena u samici. Što mora postojati u tijelu i umu da se izdrži tako nešto zbog - ideje. Zatvorske godine zbog zločina, to ne izaziva nikakva pitanja. Ali, zatvorska desetljeća zbog ideje… zato žalim što nisam imao čast i privilegiju makar nakratko upoznati tog čovjeka, da makar ovlaš odmjerim od čega je bio napravljen, onako visok, uspravan kao ideja koja ga je vodila, uporan i ponekad tvrdoglav, čovjek ogromna integriteta, inteligencije, “naprosto impresivan”, kako ga je opisao njegov “osloboditelj”, tadašnji južnoafrički predsjednik F.W. de Klerk s kojim je i sam Mandela kasnije prošao kroz izazovne i promjenjive mijene osobnih odnosa, vjerojatno i stoga što je odnos njih dvojice zrcalio promjenu odnosa u cijelom društvu, tražeći prilagodbe u sjeni još prisutna gnjeva, s crne strane, i tražeći zaklon od strahova nakon godina bjesova, s bijele strane. Uzgred, još pamtim Mandelin govor na svečanom objedu u Oslu, prije nego li će obojica primiti Nobelovu nagradu za mir - iz njega je naglo izbio gnjev susprezan desetljećima, nije štedio de Klerka, domaćini su se kasnije ispričavali. Ali, kasnije, izašao je s de Klerkovom rukom visoko podignutom u zrak…doista, što je trebalo da se izdrži tolika patnja i da se, na kraju, otkloni osveta i krene k pomirenju.
Nije Mandela u početku, ranih šezdesetih, bio u središtu pozornosti ni južnoafričke policije niti svijeta. Tada je glavna briga bjelačkog režima bio Steven Biko, karizmatični vođa iz naraštaja “probuđenog trećeg svijeta”…Franz Fanon u Alžiru, Che Guevara, Malcom X u Americi, novi propovjednici antikolonijalnih revolucija i crnačkog buđenja. Biko je, uostalom, smislio onaj nezaboravni slogan “Black is beautiful” koji je dao novu snagu, vjerojatno i Mandeli - nakon što je Biko preminuo poslije jednodnevnog policijskog premlaćivanja i prebacivanja u bolnicu na drugom kraju zemlje i nakon što je prešao u orbitu svjetskog simbola, opjevan u pjesmama Petera Gabriella, u filmovima i knjigama, izronio je Mandela. Nekad studentski vođa, u svojem rodnom Transkeiju, provinciji-državi u koju su ga de Klerkovi prethodnici, P. W. Botha i ostali jednom htjeli poslati u “izoliranu slobodu” što je odbio…koliko snage treba?... Mandela je predvodio tada prilično radikalnu školu političkog mišljenja među vođama otpora aparthejdu, slijedeći političku psihologiju samog Bikoa: prva etapa psihološko oslobođenje, druga etapa fizičko oslobođenje. Vlastodršci u Pretoriji prevodili su to u “prodor komunizma”.
Tada tek usvojen Zakon o suzbijanju komunizma osigurao je pravni okvir, sve ostalo je legenda o sudskom procesu koji je trajao gotovo pet godina i završio doživotnom zatvorskom kaznom.
Scena za taj proces bila je, međutim, postavljena mnogo šire. Panoramski pogled potvrdit će da je sudbina Nelsona Mandele, kao i tolike druge, odražavala tadašnju globalnu sliku svijeta i da je vjetar hladnog rata, koji je u tim davnim godinama oblikovao svaki detalj slike svijeta, strujao i afričkim jugom. Do te mjere da je, zvuči gotovo nevjerojatno, osamdesetih godina prošlog stoljeća, Južna Afrika u jednoj etapi američko-sovjetskog hladnoratovskog boja posredstvom posrednika, postala “utvrda Zapada”, gotovo presudno predziđe obrane pred nadirućim komunizmom. Nije Henry Kissinger sa svojim “grand visions” usput posjetio Pretoriju i raspoređivao strategijske karte za odnose Južne Afrike s tzv. frontline states… dakle, grupom zemalja na njenim sjevernim granicama gdje su već haračili kubanski vojnici i bugarski agronomi i gdje su, u danas zaboravljenom, ali svakako dugom i krvavom ratu raznih “kratica” ratovali plaćenici KGB-a ili CIA-e.
Mandela je s Rhoden Islanda i, kasnije, prebačen u zatvor kod Cape Towna i, na kraju u zatvorsku farmu Victor Verster kraj Pretorije, mogao promatrati i osluškivati kako u susjednim državama kagebeovska FAPLA Agostina Neta ratuje protiv prozairske Mobutuove FNLA-e Roberta Holdena i Savimbijeve proameričke i pretorijske UNITA-e, mogao je vidjeti kako SWAPO koristi angolski teritorij da upada na sjever Južne Afrike i posredno osnažuje bjelački desničarski hladnoratovski instinkt koji će, na valu snažnog ekonomskog uzleta i na karti tzv. strateške važnosti za zaštitu Zapada, održavati odnose s Amerikom i velikim dijelom Europe usprkos snažnim prosvjedima zapadne mladeži i liberala i sovjetskoj propagandi u UN. Tek će pobuna u Sowetu, nastavljajući ono što je još 1960. započelo strašnim pokoljem u Sharpevilleu, rascijepiti do kraja pukotine bjelačkog režima, otvorene, na regionalnoj razini, teškim vojnim porazom u Angoli, gdje se južnoafrička vojska sudarila s kubanskom i angolskim frakcijama, i prvim naznakama pucanja hladnoratovske armature na globalnoj razini, krajem osamdesetih. Zapadne gospodarske sankcije, uvedene na valu masovnih prosvjeda zbog nepopustljiva aparthejda i Mandelina dugogodišnjeg zatvora, dodatno su počele lomiti režim.
Počinje doba traženja nove strategije - prvo će premijer Botha pokušati s reformama, dopuštajući djelovanje Mandelina Afričkog nacionalnog kongresa, uvodeći “trobojni parlament” - bijelci, Indijci, obojeni - i pokušavajući sličnim mjerama zaustaviti rasap. Ali, svijet je već pucao po svim starim šavovima, pao je Zid, stara logika već nije mogla osigurati opstanak sustava, za mlake reforme na jugu svijeta bilo je već prekasno jer je na sjeveru mlaka “perestrojka” otvorila branu nezaustavljivih promjena na svim stranama svijeta. Novi premijer de Klerk početkom veljače 1990. drži slavni govor u Parlamentu, jedna epoha završava, na tajnim sastancima kabinet već raspravlja o Mandelinu oslobađanju. Ostalo je povijest.
Ostalo je, i dalje, ono ishodišno pitanje: koliko snage treba da se izdrži? Još više, koliko snage treba da se otkloni od osvete i okrene pomirenju. Jer, Mandela je zadivio svijet dva puta: kad je izdržao 27 godina zatvora i kad je zemlju poveo putem pomirenja nakon desetljeća mržnje. Kad je podigao de Klerkovu ruku i pozvao na suživot, zajedništvo, uzajamno poštovanje, okretanje miru i budućnosti u zemlji koja je od samih svojih početaka bila duboko podijeljena, kolonijalno raspolučena i zavađena, gdje je trebalo snage da se prevladaju i nagoni za osvetom i strahovi od osvete.
Snaga izdržljivosti i poruka tolerancije, dva imena Nelsona Mandele. Kao da su godine između četiri zida njemu samome otvorile najšire ljudske vidike.
Povijest poznaje slične primjere. Mahatma Gandhi, Ibrahim Rugova…Uostalom, prije godinu dana iz dugog zatvora izašao je naš general i također progovorio o okretanju miru i budućnosti, o tome da treba naučiti pamtiti bez mržnje. Bez traga osvete u glasu, pozivajući na pomirenje. Uglavnom začuđeni i zatečeni, hvalili smo ga. Pa su naše pohvale zapravo pokazivale da smo mi osam godina bili u zatvoru. Njemu su četiri zida otvorila najšire ljudske vidike. Kao i Mandeli.