“Moj je stav samo moja stvar. U demokraciji svatko ima pravo izražavati mišljenje.” Tako tvrdi neidentificirani Puljanin, priveden u Križevcima, član međunarodne nacionalističke organizacije Blood and Honour (Krv i čast), osumnjičen da je neonacist zbog odlaska na koncert grupe Blue Max.

Njegovo gledište je savršeno ispravno: u demokraciji, a i izvan nje, izražavanje vlastitog mišljenja pripada u ljudska prava. Društva gdje se sudi za delikt mišljenja mrska su i krše ljudska prava.

Zasnovana na zločinu

Ali - jer i tu postoji “ali” - sloboda mišljenja, kao i svaka ina sloboda, završava na granici tuđe slobode.

Mišljenje, naime, nije posve apstraktna kategorija, a još manje je apstraktna kategorija izražavanje mišljenja.

Etički gledano, ni u mukloj tišini vlastita uma nije dobro ni lijepo snovati zločin, a kamoli ga javno veličati ili zazivati, bilo verbalnom komunikacijom, bilo neverbalnom (u koju i te kako pripadaju simboli, uniforme, geste i još koješta ino).

Teško je naći demokraciju na svijetu u kojoj nije bilo državnog zločina, ali se mirno može reći da je on u demokraciji kolateralna aberacija, ma koliko odiozna.

Ima i ideologija koje su propovijedale dobro a činile zlo, što je još vrednije osude.

Nacistička ideologija nije se služila zločinom kao kolateralnom metodom, nego je bila zasnovana izravno na zločinu, i to genocidu, najgnusnijemu među nezastarivim zločinima protiv čovječnosti.

Što mora biti zabranjeno

Tkogod preuzima ili podražava govor nacizma i srodnih ideologija (u nas npr. ustaške), na neonacistički ili ini način, time automatski podržava i zaziva genocid.

To je zabranjeno i mora biti zabranjeno i u najliberalnijoj demokraciji - inače ona prestaje biti demokracijom.