Pa gdje si dosad? - nestrpljivo sam pitala Sandru jer je trebala doći prije dva sata.
- Oprosti, molim te, bila je gužva u gradu...
- Ma nemoj se opravdavati, sin ti je baš zabavan! Nadam se da ću i ja jednom imati sličnog klinca!
- Draga moja Angela, tko bi rekao da ćemo mi ovako završiti? Dobro, nismo završile, tek smo započele pravi život, ha ha! Naročito ti: medicina, nova ljubav. A što ja imam od života? Dobro, imam slatkog sina, smijem se nasilu i ti si mi zapravo najvažnija u životu.
- Je li to neka tragedija što sam ti ja najvažnija u životu? Kad malo bolje razmislim, i ti si meni. Kome sam se obratila nakon što sam pročitala dnevnik? Sada se smijem, ali znaš kako sam tada očajna bila? Cijenim tvoju odvažnost, što kažeš ono što ti je na umu, boriš se za ono što ti je bitno. Često sam te gledala i mislila: zašto nisam kao ona, nego ovako smotana?
***
Rodila sam se i odrasla u malom zagorskom selu, gdje se svi međusobno poznaju, a najveća povezanost među ljudima stvara se u mjesnoj crkvi prije i poslije nedjeljne mise te u društvenom domu, gdje se okupljaju zainteresirani za politiku. Moja je obitelj tradicionalno jako religiozna, što se odrazilo i na moje moralne stavove i norme. Ne psujem, ne ogovaram, nikoga ne mrzim, idem u crkvu i držim se Božjih zapovijedi. U takvom okruženju ušla sam u pubertet, kad su se pojavile prve sumnje u ispravnost svega onoga što mi je sveto. Bliska s mamom, otvoreno sam s njom razgovarala o svemu.
- Angela, idemo pobjeći s ove dosadne matematike! Doći će Francek, Štef i ostali. Znaš, oni što rade u gradu, pa ćemo se zezati - rekla mi je najbolja prijateljica Sandra, prva susjeda, jednoga dana pod velikim odmorom u šestom razredu. Pogledala sam je zbunjeno:
- Ni zbog koga ne želim bježati iz škole - odgovorila sam. Od tada je počelo moje izdvajanje iz društva.
Inače smo Sandra i ja odrasle jedna uz drugu. Lijepo smo se družile, osim u posljednje vrijeme kad su njoj počele dolaziti prijateljice koje su po mojem mišljenju bile vulgarne. Tada bih ja odlazila kući. Kad smo bile same, sve je bilo u redu.
***
Sjećam se kad je Sandra prvi put počela temu o dečkima:
- Znaš tko mi se sviđa? Onaj Mario iz osmog! Kako je samo sladak, a tek kad me onako zavodnički pogleda ispod oka! Što ti misliš?
- Dobro izgleda, ali mislim da previše psuje.
- Što me briga za njegovu dušu, zgodan je, to je važno!
- Ne mislim ni ja na njegovu dušu, nego kad netko toliko psuje, čini mi se da se ne zna izražavati. Nedostaje mu riječi.
- Ja tebe ne razumijem, svi psuju! Ti nikad nećeš naći dečka!
- Pa prerano je, ima vremena - rekla sam ne shvaćajući što će njoj već tada dečko.
***
Polazila sam i završila srednju medicinsku školu u obližnjem gradiću. Putovala sam autobusom svaki dan. Situacija je često za mene znala biti vrlo neugodna kad bi kolegice pričale o svojim iskustvima s dečkima. Nastojala sam sjesti pored starijih žena kako se ne bih našla na brisanom prostoru, ali često je autobus bio pretrpan pa sam se silom prilika nalazila među njima i tada nisam znala kako se ponašati, kamo gledati. Nije meni bilo žao što nemam iskustva. Naprotiv, razmišljala sam kako one pretjeruju sa svojim iskustvima i osjećala se nelagodno i izopćeno. A one su prema meni bile vrlo susretljive, naročito u vrijeme testova i pri kraju školske godine.
- Angela, ideš poslije škole sa mnom i Darijom na kolače, a navečer će ona doći k meni da vježbamo matematiku za test. Pa ako imaš vremena, znaš, mi nemamo pooojma!?!
- Može, ali ja ne jedem kolače. Mogu popiti mineralnu.
- Ti ne jedeš kolače? Ne mogu vjerovati! Pa od čega si tolika?
- Valjda mi je takav metabolizam.
- Sigurno si se zaljubila pa konačno hoćeš stesati liniju!
- Nisam, nego vidim da sam sve deblja pa rekoh: idem se malo potruditi.
- Znaš koji je najbolji lijek? Seks! Kalorije nestaju samo tako! Ali, što ja govorim, ti se nećeš seksati prije braka, to je grijeh!!! No nastaviš li ovako, nikad nećeš naći dečka, nikad se nećeš udati! - pocrvenjela je, a na vratu su joj iskočile žile.
Nisam više znala što bih rekla. To je moja Sandra! Mojim je roditeljima ona vrlo iritantna i smatraju je običnom fufom koja sramoti sebe i svoju obitelj, no meni je simpatična njezina iskrenost. Bilo mi je jasno da joj je stalo do mene, što je pokazivala na potpuno pogrešan način.
Pri kraju trećeg razreda, nakon roditeljskog sastanka, mama mi se obratila vrlo ponosno:
- Najbolja si u razredu i tata i ja smo se dogovorili da možeš na maturalac. Štedjeli smo, jer ti to zaslužuješ!
- Ali ja ne želim ići.
- Zašto? Kako?
- Znaš, ja ovako bezgrešna, kako si me odgojila, ne uklapam se u razredno društvo. Osjećala bih se nelagodno.
- Pa nisu svi kao Sandra. Valjda si možeš naći neko društvo!?
- Ne mogu i nije mi žao! Jednostavno neću ići.
- Dobro. Onda ćemo taj novac čuvati za namještaj kad se budeš udavala - rekla je mama naglašavajući svaku riječ.
- Stvarno ne znam o čemu pričaš! Znaš da još nikad nisam imala dečka, sad si ista kao Sandra koju toliko mrziš! - rekla sam i isti tren mi je bilo žao. Njih dvije zaista ne mogu na takav način uspoređivati.
- Nikoga ja ne mrzim, to dobro znaš, zašto si tako drska?
- Oprosti, pretjerala sam. Kakva udaja? Nisam još ni punoljetna, a ti kao da me se hoćeš što prije riješiti. Trošite taj novac kako vam volja, ili čuvajte, ali za početak mog studiranja. Znam da je to financijski previše za vas, ali pokušat ću dobiti stipendiju i usput čuvati djecu ili njegovati starce.
- Ma samo ti uči! Baš mi je drago što želiš biti doktorica, tako sam ponosna! - tako je završio naš razgovor o udaji i studiranju.
Završila sam školu oslobođena polaganja mature, dok je Sandra maturirala tek u jesenskom roku. To je ljeto stara medicinska sestra koja je radila u selu razglasila da ide u mirovinu, ali da će raditi još onoliko koliko je potrebno dok nova cura stažira. Zanimljivo, moji su roditelji odmah mene vidjeli na tom mjestu jer njima je bilo normalno da uspjeh u školi bude osnovni kriterij za prijem. Tata je rekao:
- Znam da želiš studirati, ali ovo ti je jedinstvena prilika da se zaposliš u selu. Siguran sam da će te primiti. Slegnula sam ramenima i rekla:
- Valjda si u pravu. Nisam se prijavila na fakultet.
***
Već je bila kasna jesen kad je Sandra, na zgražanje cijelog sela, primljena na stažiranje u našu seosku ambulantu.
- Reci ti meni, ali iskreno, zar ti ne bi pokušala da si na mom mjestu? - zacvrkutala je nakon nekoliko dana kada smo se slučajno srele ispred naših kuća. - Znam kako se osjećaš, ali ne mogu ti ja u tome pomoći! - dodala je i odjurila u svoje dvorište.
- Ne znaš kako se osjećam, ne očekujem nikakvu pomoć od tebe i nikako si ne mogu predočiti sebe na tvom mjestu - rekla sam, očito sama sebi jer je ona već bila u kući.
Osjećala sam se jadno. Prvi put u životu sam pomislila da ne vrijedi biti fin, pristojan, marljiv, obziran prema drugima.
Imam veliku obitelj. Moji roditelji, stariji brat, mlađa sestra, djed, baka i ja živjeli smo skladno i uvijek o svemu zajednički raspravljali. Sada, kad je Sandra primljena, zavladao je pravi kaos u kući. Najmanje dvoje ukućana istodobno je iznosilo svoje mišljenje, otimali su se za riječ i nadglasavali jedni druge. Meni je tutnjalo u glavi od njihovih izmiješanih glasova.
Nisu ni primjećivali da ja, a o meni je riječ, uopće ne sudjelujem u njihovim raspravama. Uglavnom su nagađali što se dogodilo da je Sandra primljena. Pomislila sam kako bi bilo lijepo u nekoj podstanarskoj sobici, u tišini ili uz neku dobru glazbu, raditi što hoću i ne slušati svoju "ogromnu" obitelj, koja mi je uvijek dosad bila na prvom mjestu i uvijek sam mislila da je to jedino okruženje u kojem želim živjeti.
Očito sam odrasla. Inače su svi u kući bili dinamičniji i pričljiviji od mene, tako da su mi stvarno počeli ići na živce. Odlučila sam pokušati naći neki posao, uštedjeti nešto novca i sljedeću akademsku godinu upisati medicinu.
- Hej, Angela, znaš što ima novo? Zvali su te iz ambulante da dođeš zamjenjivati Sandru! - brat je razdragano govorio, dok je još najmanje dvoje ukućana istodobno nešto pričalo.
- Šta, kada, kako? - čudila sam se.
- Sandra ide na čuvanje trudnoće, a onda porodiljni i znaš kako to ide! - brat je bio presretan. Zbog mene, naravno.
- Pa kako, nije se udala! Ne znam ni da ima dečka! - čudila sam se.
- Ti si stvarno pala s Marsa! Trudna je, udat će se, a i ako neće, trudnoća je trudnoća! Hajde, živni malo, došlo je tvojih pet minuta! Odmah nazovi doktora!
Od sljedećeg ponedjeljka počinjem raditi. Sreća velika, zaista - ja nju zamjenjujem, a ona ne bi završila školu da nije bilo mene.
Još me nešto jako mučilo. Kako će pacijenti prihvatiti mene ovako šutljivu, nakon nje koja priča bez kraja i što treba i što ne treba. Najveća želja mi je bila da slučajno ne susretnem Sandru do ponedjeljka, kako ne bih morala slušati priče o njezinim uslugama koje mi čini. Kao, ona me preporučila.
Posao je super, iznad mojih očekivanja. Uglavnom dolaze stariji ljudi koji me poznaju i izražavaju zadovoljstvo što sam tu ja, koja sam pametna i pristojna, a ne ona tračerica koja je jedva završila školu. Moram priznati, imponiraju mi takve izjave. Dolazila sam kući sretna i vesela.
- Eto, jesam li ti ja rekao da ćeš se zaposliti! Vidim da si zadovoljna, baš sam sretan zbog tebe! - tata me oduševljeno dočekao jednoga dana.
- Zašto bi uopće studirala, bila sama tamo u Zagrebu tko zna koliko godina, a ovdje ti je tako dobro? - dodao je ponosno kao da je izrekao neku mudrost.
- Tata, ali to je kratkog vijeka. Ja sam na zamjeni, ne zaboravi!
- Ma nemoj ti meni mudrovati! Vide ljudi tko si ti, a tko je ona!
Kako mu objasniti da nije u pitanju referendum, nego ugovor? Odmahnula sam rukom i otišla u svoju sobu. Zapravo sam se veselila svakom novom radnom danu. Više se nisam osjećala neprilagođeno i izopćeno, kao za vrijeme školovanja.
***
- Dobar dan. Jeste li me možda prozvali? Predao sam zdravstvenu iskaznicu i otišao nešto obaviti - gledala su me dva smeđa oka, prodorno i nježno istodobno, s osmijehom koji prodire u dušu.
- Recite, kako se zovete… - prije nego što sam završila, dotaknuo mi je ruku, a ja sam doživjela nešto što se ne može opisati, a to je očito ljubav na prvi pogled!
- Angela, zovem se Marko, zar me ne poznaješ, pa svi u selu se znamo - prošaputao je gledajući me u oči, zapravo u srce i dušu. Prezime više nije bilo važno. Bio je zadnji pacijent i pozvao me na kavu poslije posla. Prihvatila sam.
Da sam i htjela odbiti iz nekih taktičkih razloga, ne bih to mogla učiniti. Bila sam u nekom do tada meni nepoznatom stanju. Kao hipnotizirana. Otišli smo u kafić preko puta ambulante.
- Gledam te već pola godine, u crkvi, gdje bih drugdje kad nikamo ne ideš. Jako mi se sviđaš i kad sam čuo da radiš u ambulanti, izmislio sam da me nešto boli kako bih ti prišao i rekao ti da sam zaljubljen u tebe.
Struja mi je prošla kroz tijelo od tih riječi.
- Zašto baš u mene? Čime sam to zaslužila? - jedva sam uspjela nekako ispetljati.
- Kako zašto? Pa ti si divna mlada osoba, pametna, poštena, imaš prekrasne usne. Mogu li ih poljubiti? Ne, neću ovdje, svi gledaju.
- A višak kilograma? To ti ne smeta?
- Svašta! One žgoljavice uopće ne gledam!
Pričali smo o svemu, jedno drugome uzimali riječ. Shvatila sam da sam mnogo komunikativnija nego što sam dosad bila.
Dogovorili smo se i za sutra. Isto vrijeme, isto mjesto. Koljena su mi klecala od snažnih emocija. Došla sam kući s osmijehom. Najradije bih skakala do oblaka i vrištala od sreće!
- Aaangela ima deeečka, Aaangela ima deeečka... - dočekala me ispred kuće moja devetogodišnja sestra, skandirajući uz pljeskanje i skakanje.
Svi su se ukućani pojavili na ulaznim vratima istodobno postavljajući pitanja. Brat mi je stao u zaštitu.
- Ljudi, vi niste normalni! Ostavite je na miru! A ti, seko, u svoju sobu. Budu li ti dosađivali, zovi me.
Bila sam sretna i zaljubljena. Eto, došlo je i moje vrijeme za ljubav. Kako sam se samo željela pohvaliti Sandri.
- Draga moja Angela, vrijeme je da me predstaviš svojima kao svog dečka. Ja to i jesam, zar ne? - rekao mi je Marko jedan dan na izlazu iz kafića.
- Može. Ionako su jako znatiželjni, ali se zbog brata ne usude pitati, pa će sigurno biti zadovoljni - odgovorila sam oduševljena razvojem naše veze.
Markov posjet je prošao odlično. Tek što je Marko sjeo u auto i krenuo, odjednom se pored mene stvorila Sandra. Sva izbezumljena je vrištala:
- Marko je tvoj dečko? Pa gdje ti živiš? - uhvatila me za ramena i stala drmusati iz sve snage.
- Što je tebi? Što me napadaš? Jeste li ti i on možda…?
- Ma što ja i on, cijelo selo zna da je on homić! Je li te uvjerio da nije? Kako si naivna, ne mogu vjerovati! - Sandra je bila preglasna pa je došla mama i povukla me za ruku.
- Hajde unutra, sigurno je ljubomorna.
Pošla sam s mamom i rasplakala se.
- Mama, zašto se to meni događa? Jesi li ti čula što slično za Marka?
- Ti njoj vjeruješ? Zavidna je. Ne može gledati tebe sretnu, a ona jadna trudna i neudana. Znaš da te uvijek napada bez razloga.
Tada se i tata pridružio:
- Znate da ju je noćas u tri sata pijanu kući dovezla policija?
- A ti ne možeš spavati pa sve znaš što se događa - grmio je brat kojemu su, kao i meni, naši moralni roditelji sve više išli na živce.
- Dragi moji - pokušala sam doći do riječi - kakve veze ima Sandrina trudnoća i pijanstvo s onim što je ona rekla za Marka? Ona može biti ovakva i onakva, ali je uvijek dobronamjerna. Brate, je li to istina? Ti se krećeš među mladima, a i poznaješ Marka još iz škole.
- Da, priča se, ali ja sam uvjeren da se radi o međustranačkim prepucavanjima. Marko je ispred svoje stranke dokazao da su njihovi prethodnici lopovi, a oni zauzvrat da su Marko i Martin homići. Čak je MMS na kojem su zagrljeni, rumeni i gledaju se zaljubljeno, prosljeđivan sa skrivenog broja. Ispostavilo se da je to samo isječak s fotografije iz svatova na kojoj njih desetak zagrljeni pjevaju. Ja ga nikad nisam vidio ni s curom ni s dečkom, a vi procijenite.
Mene je bratova priča potpuno smirila, a Marko i ja smo iz dana u dan sve više vremena provodili zajedno. Naša početna zaljubljenost prešla je u pravu, veliku ljubav, uzajamno poštovanje i razumijevanje. Subotom i nedjeljom odlazili smo u obližnji gradić, a često i u Zagreb. Vodio me u katedralu, HNK, muzeje, na koncerte. Planirali smo zajednički život, velike svatove i složili se oko toga da je najbolje imati dvoje djece.
Neizmjerno sam uživala u svojoj ljubavi. S Markom sam se osjećala prekrasno, moje je samopouzdanje naraslo do maksimuma. Kako i ne bi kad sam od Marka dobivala samo komplimente. Istina, bilo je trenutaka kad sam se pribojavala da bi ga mogla zavesti kakva vitka ljepotica, ali svi su me uvjeravali da me zaljubljeno gleda i to bi me smirilo.
***
Imali smo velike, svečane, čak bi se moglo reći i vrlo otmjene svatove. Nismo išli na bračno putovanje zato što Marko ima peradarsku farmu pa mu nije zgodno izbivati od kuće više dana. Iako je strojarski tehničar po struci, još prije nekoliko godina odlučio se za privatni posao na imanju svojih roditelja.
Prvi dani braka tekli su kao u najljepšem ljubavnom romanu, baš onako kako sam zamišljala. Živjeli smo s njegovom mamom, koja je bila vrlo ugodna i diskretna, u velikoj, komforno namještenoj kući. Puno smo vremena provodili zajedno iskazujući ljubav jedno drugome i mazeći se. A onda je jednu večer, nakon samo mjesec dana, moj dragi suprug zapodjenuo vrlo neobičan razgovor:
- Znaš, ljubavi moja, razmišljao sam o našim financijama i zaključio da se peradarstvo ne isplati. Teška srca ću ovo predložiti, ali moram dok nije prekasno - glas mu je podrhtavao pa sam shvatila da slijedi neki vrlo neugodan prijedlog.
- Sada je peradarnik prazan pa je najbolje vrijeme za to, a jučer me zvao prijatelj iz Splita koji mi je našao posao strojarskog tehničara pripravnika. Kako zapravo nemam iskustva u struci, to mi je jedina prilika ne mislim cijeli život toviti piliće, a ne mislim.
Valjda sam problijedjela pa je dodao:
- Ti bi mi se pridružila kad ti završi stažiranje, može?
- Dragi, želiš otići od kuće na više od šest mjeseci? Znaš li da je to dulje nego što je trajalo naše hodanje i brak ukupno? Zar sam ti već dosadila? I tko je uopće taj tvoj prijatelj? - suzdržavala sam se da ne počnem plakati.
- Nikad nisam mogla ni naslutiti da ne voliš farmu i da ti nije isplativa. Zar će ti biti isplativo raditi za neki minimalac tako daleko? Plaća ti uopće neće biti dovoljna za stan i hranu!
- Ma kakav stan! Prijatelj ima podstanarsku sobicu koju bismo dijelili, a ja bih još honorarno radio bilo što, na primjer u vinogradu ili što se već nađe. On mi je školski kolega iz tehničke škole.
- Marko, ti me zapravo napuštaš. Reci mi samo želiš li da nastavim živjeti s tvojom mamom ili da se vratim k svojima?
- Ljubavi moja jedina, nisi u pravu. Pokušaj me shvatiti, molim te. Ja moram početi raditi kao tehničar, a propustim li ovu priliku, sigurno se neće pojaviti nova. Nećemo dugo biti razdvojeni, obećavam - tješio me do kasno u noć, dok na kraju ja njega nisam počela uvjeravati da će sve biti u redu.
***
Ostala sam sama. Tužna, razočarana, jadna. Najradije bih se pokrila po glavi i ne ustajala iz kreveta dok se moj dragi ne vrati i kaže kako je sve to bio ružan san. Kako izaći među ljude i što im reći kad me počnu zapitkivati gdje je Marko? Da barem živim u Zagrebu, ovdje se sve odmah sazna.
- Angela, je li istina da je Marko otišao? Susjeda mi je rekla, ali ja ne mogu vjerovati! Pa nije prošlo mjesec dana od svatova - takvih je pitanja i izjava bilo napretek prvih dana nakon Markova odlaska. Prikrivala sam osjećaje i lagala da smo se tako ranije dogovorili. Lagala sam prvi put u životu.
Zahvaljujući povoljnim tarifama mobilnih mreža, u početku smo satima razgovarali. Gotovo sam ga osjećala pored sebe. Čekala sam dan kada će me ponovo zagrliti i po mogućnosti ostati zauvijek uz mene. Iz dana u dan uvjeravao me kako i on čezne za mnom baš kao ja za njim.
A onda su se razgovori skratili, pozivi prorijedili, dolasci kući odgađali. Pa kako može izdržati da ne dođe? Zašto sve rjeđe zove? Kako to da zapravo ne znamo što bismo pričali?
Onda je ipak došao. Bilo nam je lijepo. Uvjetno rečeno, jer on je drugi čovjek! Kada mi govori isto što i prije, to nije to, glumi, prisiljava se zato što ja to od njega očekujem. Sve mi je jasno, moj brak je propao. Odlučila sam ga suočiti s istinom.
- Dragi, nekako si odsutan, što ti je? Je li to što moraš natrag ili što si se prisilio na dolazak? Ne, nemoj me prekidati. Nisam više ona naivna djevojčica koju si upoznao. Priznajem, tvoja je zasluga što sam postala odrasla, samouvjerena osoba, svjesna svojih vrijednosti. Pokazao si mi kako se mogu osjećati i hvala ti na tome! Ali, očekujem razlog. Je li nova ljubav u pitanju!!! - počela sam vikati, bilo je to prvi put u životu da na nekoga vičem!
- Žao mi je što se ovako rastajemo, znaš da moram krenuti. Nisi u pravu, volim te, jako! Možda sam nervozan zbog te situacije u koju sam se uvalio. Oprosti.
Opet sam grozničavo tražila razlog da mu oprostim. Stotine misli istodobno su prolazile mojom glavom! Odlučila sam napraviti generalno pospremanje kuće, dvorišta i dvorišnih zgrada kako bih se nečim zaokupila. Pao mi je pogled na napušteni peradarnik, dok njegov gazda obrezuje tuđi vinograd! Nikada nisam bila u toj zgradi pa sam ušla onako kao turist, da vidim.
Oduševila sam se kada sam shvatila da ima i tavan. Popela sam se i ugledala neke kutije sa starom odjećom i obućom. Tada sam se sjetila da je Marko prije polaska u Split grozničavo tražio nešto po kutijama u podrumu. Rekao mi je da traži neki rokovnik sa starim telefonskim brojevima, da nazove stare prijatelje bude li mu dosadno. Možda mu je taj rokovnik ovdje? Zaista! Usred jedne kutije i još zamotan u staru jaknu. Očito je jako brižno skriven pa nisam odoljela želji da ga ne pregledam?
***
Moja divna svekrva, Markova mama, primijetila je da nisam ustala na vrijeme za posao i ušla je u moju sobu. Kaže da me budila i budila, a zatim zvala doktora, moga šefa. Brižno sam sakrila rokovnik pod jastuk. Rekao je da je u pitanju iscrpljenost, ali da sutra mogu na posao.
Nije to bio rokovnik, nego dnevnik. A svaki je dnevnik i poezija, i filozofija, i poimanje života, spolnosti, stvarnosti, sreće. Boriti se ili odustati, kada i gdje se izjasniti, što te čeka nakon toga, što ako te okolina ne prihvati?
Po datumima, ponekad i na dvadeset stranica, u njemu je moj dragi detaljno opisivao spolni odnos s muškarcem. Ne, nije se tu radilo o pornografiji, nego o usporedbi istog iskustva s muškarcem i sa ženom! Što su datumi bivali noviji, to je njegov zaključak bio bliže tome da je ipak gay. Tijekom naše ljubavne veze bila su navedena tri datuma i nakon svakog iskustva Marko je bivao sve sigurniji da voli muškarce. Što reći, što učiniti? U manje od pola godine, glumeći pretjeranu zaljubljenost, triput me prevario, i to s muškarcem!
A ne, ne dam se ja slomiti! Ja bih sada trebala pasti u depresiju i biti nesretna do kraja života, a on uživati!? Raskrstili smo preko telefona, iako nisam tako planirala. Kad sam mu rekla za razgledavanje peradarnika, sjetio se gdje je ostavio dnevnik.
Više se nismo vidjeli. Kamion je moju spavaću sobu, dnevni boravak i blagovaonicu, koje sam doselila u njegovu kuću udajom za njega, odvezao u Zagreb, u prekrasan stan koji dijelim sa Sandrom, svojom najboljom prijateljicom.