Oprostite - promrmljala sam i namjeravala nastaviti hotelskim hodnikom, no onda sam shvatila da sam se upravo sudarila sa zgodnim muškarcem kojeg sam vidjela dan ranije.
- Ne, ne, vi oprostite. Žurio sam i… Pa vi ste ona djevojka od jučer. Iz dizala, zar ne? - zagledao se znatiželjno u mene, a nije mi promaknulo ni divljenje u njegovu pogledu.
- Još jednom se ispričavam - rekla sam umjesto odgovora ljubazno, ali hladno, te produžila dalje dugačkim hodnikom. Iz jedne od hotelskih soba upravo je izlazila moja kolegica Marija, odjevena u odoru sobarice, i opazivši me doviknula:
- Ana, i ti si danas na ovom katu?
- Da, malo kasnim - odgovorila sam i primijetila da se muškarac, kojega sam već drugi put srela u hotelu u kojem sam radila, okrenuo za mnom. Sad je doznao moje ime, ali i zanimanje, zaključila sam i ubrzala korak te konačno zamaknula iza ugla. Naglo me obuzelo neraspoloženje. Sada zna da sam sobarica. Ako se sretnemo i treći put, sigurno će me zaobići u širokom luku, pomislila sam.
Kad sam ga prethodnog dana susrela u dizalu, odmah mi je bilo jasno da je gost hotela u kojemu sam već treći mjesec radila kao sobarica. Njegove moderne hlače i polo majica s dizajnerskim znakom svjedočili su da je riječ o imućnom mladom čovjeku. Bio je visok, tamnokos i preplanuo. I očito sklon očijukanju. Čim su nam se pogledi sreli, progovorio je dubokim i ugodnim glasom:
- Na kojem ste katu?
- Zadnjem - kratko sam uzvratila.
- Ja sam odsjeo kat niže - bilo je očigledno kako misli da smo oboje gosti hotela. Nikad mi se nisu sviđali nametljivi muškarci, ali s ovog nisam mogla skinuti pogled.
- Prvi put ste u ovom hotelu? - nastavljao je razgovor.
- Prvi put - odsječeno sam rekla i odvratila od njega pogled, dajući mu do znanja da mi nije do razgovora.
- Ispričavam se ako dosađujem. Eto, ionako izlazim - rekao je kad se dizalo zaustavilo. Pogledala sam ga i slegnula ramenima.
- Želim vam ugodan boravak u Dubrovniku - nije odustajao ni kad je već izišao iz dizala. Ostavila sam ga u uvjerenju da sam gošća hotela. Vrata su se zatvorila i za nekoliko trenutaka više ga se nisam ni sjećala. No, sada smo se sreli ponovno, točnije naletjeli smo jedno na drugo na uglu prostranog hodnika luksuznog dubrovačkog hotela. Učinio mi se još zgodniji nego prethodnog dana. A onda me Marija oslovila i otkrila mu da sam sobarica.
Nikad se nisam sramila svog siromaštva i teških materijalnih uvjeta u kojima sam živjela, i ovo je bilo prvi put da mi je takvo nešto zasmetalo. Možda zato što me podsjetilo na nedavnu ružnu epizodu kad sam na jednoj rođendanskoj zabavi upoznala zgodnog dečka. S Bojanom sam izišla dvaput, a onda sam doznala da je sin poznatog dubrovačkog odvjetnika. Istodobno, i on je doznao da sam jedna od triju kćeri siromašnih roditelja, da mi je majka čistačica u osnovnoj školi, a otac radnik u propaloj firmi. To je očito bilo dovoljno da Bojan prekine tek započetu vezu.
- Ana, nazvat ću te kad budem imao vremena. Znaš, ovih dana imam puno obaveza - rekao je i više se nije javio.
- Ma, pusti budalu! Njegovi su snobovi. Trebala si me odmah pitati o njemu pa bih ti rekla. Da ne gubiš vrijeme - rekla mi je prijateljica, no nije me uspjela oraspoložiti.
U dvadesetoj godini iza sebe nisam imala nekih osobitih ljubavnih iskustava. Bila sam povučena i nepovjerljiva prema muškarcima jer svi u koje bih se zagledala su me povrijedili.
Živjela sam u malom mjestu na Pelješcu, s roditeljima i dvjema mlađim sestrama koje su još polazile srednju školu. Završila sam ugostiteljsku, ali nisam se uspijevala zaposliti pa je turistička sezona bila jedina prilika da nešto zaradim. Ovo je bila druga sezona da sam radila kao sobarica, ovaj put u dubrovačkom hotelu u kojem su odsjedali imućni gosti, kakvima je očito pripadao i onaj umišljeni muškarac, opet sam ga se sjetila dok sam presvlačila posteljinu.
Povratak na rodni otok dodatno me oneraspoložio jer je mom ocu zdravstveno stanje posljednjih dana bilo sve gore. Tata je zbog dijabetesa imao sve većih problema s vidom, a jedina nada bila mu je operacija u privatnoj klinici koja je bila iznimno skupa jer je bila riječ o suvremenoj metodi liječenja. U protivnom, doktori su mu mogli dati jedino tablete koje mu očito nisu mnogo pomagale. Čim sam ušla u hodnik, znala sam da su na dnevnom redu opet financije.
- Zar ne možete posuditi novac? Pa svi će ići - začula sam gotovo plačan sestrin glas. Znala sam o čemu se radi. Andrea je, kao i svi u njenom razredu, dogodine željela ići na maturalnu ekskurziju i mada su joj roditelji to bili obećali, s pogoršanjem tatina zdravstvenog stanja ekskurzija je otpala. Novac se brzo trošio na zdravstvene preglede i česta putovanja u zagrebačku kliniku.
- Dušo, već smo zaduženi na sve strane. Znam da želiš ići, ali to naprosto nije moguće.
- Nikoga nije briga za mene - Andrea je izjurila iz kuhinje i doslovce naletjela na mene. Ovo je danas već drugi put da se s nekim sudaram, pomislila sam. I dalje mi iz glave nije izlazio neznanac iz hotela.
- Andrea, ja ću ti dati za ekskurziju - odmah sam se ponudila, iako sam već imala isplanirano na što ću potrošiti ljetnu zaradu.
- Ma, nema veze - rekla je, a onda dodala s nadom:
- Misliš da bi mogla?
Sestra je stvarno željela ići na tu ekskurziju pa sam joj obećala, žaleći što sam se uopće ponudila. Ocu je novac ipak bio potrebniji.
- Vidjet ćemo. Do tada još ima vremena - obećala sam joj.
Sutradan je bio petak i već sam se veselila idućem, slobodnom vikendu, koji sam imala tek jednom mjesečno. Odmarat ću se i izležavati na plaži, planirala sam izlazeći iz hotela. I tada sam ga ugledala. Izlazio je iz velikog tamnog mercedesa, mahnuo vozaču i krenuo prema meni. Bila sam ljuta na sebe jer mi je srce odmah jače zakucalo, a kad me opazio, učinilo mi se da je prestalo kucati. Nastojala sam proći pored njega praveći se da ga ne vidim, ali bila sam svjesna da zna kako sam ga primijetila.
- Dobar dan, Ana. Kako ste?
Njegovo prisno obraćanje uzrujalo me je. Što li si on umišlja? Oslovljava me imenom iako se uopće ne poznajemo. Uputila sam mu ljutit pogled. Kao da mi je pročitao misli, nastavio je:
- Oprostite, ne želim biti nametljiv. Znam da vam se tako čini, ali ovdje sam prvi put i trebao bih pomoć - rekao je. Pomislila sam da nešto ne može pronaći u hotelu pa sam mu rekla:
- Možete upitati na recepciji ako vam treba pomoć. Ja sam samo sobarica - u vlastitu glasu osjetila sam podsmijeh, što mu očito nije promaklo jer je rekao začuđeno:
- Što je loše u tome?
- Nisam rekla da je loše. Zapravo, što vi ustvari želite? - bila sam sve uzrujanija zbog svoje smetenosti. Namjeravala sam produžiti, ali pogled njegovih tamnih očiju kao da me prikovao na mjestu.
- Možemo li porazgovarati - predložio je gotovo molećivo.
- Gdje?
- Pa mislio sam da odemo na piće. Možemo u hotelski bar.
- Ne dolazi u obzir. Žurim se.
- Ali ja doista trebam pomoć. Vjerujte mi - zavapio je. Odjednom, cijeli naš razgovor postao mi je smiješan. Bila sam sigurna da izmišlja samo da pristanem s njim popiti piće. Možda bih mogla pristati. Pa neće me to ubiti. Barem ću doznati tko je, razmišljala sam, a onda mu rekla ljubaznijim tonom:
- Dobro, popit ćemo piće i onda stvarno moram ići. Žurim se na trajekt.
- Doći će drugi - opet je pokazao svoju samouvjerenost. Sjeli smo u hotelski bar i oboje naručili sok.
- Živite na otoku? - započeo je razgovor kad se konobar udaljio.
- Na Pelješcu. A vi? - radije sam htjela doznati više o njemu.
- U Rimu.
- Ah, tako - rekla sam nakon kraće stanke. Nije izgledao kao stranac, a hrvatski je govorio odlično. Palo mi je na um da je možda oženjen te sam se već pokajala što sam pristala na piće.
- Ja sam Mario. I nisam oženjen, niti vam od mene prijeti bilo kakva opasnost - nastojao je biti duhovit, ali sam zadržala suzdržanost zanemarujući njegove riječi.
- Izvolite - obratila sam mu se službeno, kao da je riječ o gostu koja traži pomoć od sobarice.
Neko je vrijeme šutio, očito smišljajući što da mi kaže. Bila sam sve sigurnija da će nešto izmisliti.
- Kao što sam rekao, doista trebam pomoć - ponovio je, a ja sam i dalje čekala da nastavi.
- Majka mi je Dubrovčanka, a otac Talijan. Već dugo živim i radim u Rimu, a ovdje sam poslovno. S kolegom sam došao zbog nekih pregovora i za sutra navečer bi nam trebala pomoć - činilo se da traži prikladne riječi.
- U čemu? - upitala sam konačno znatiželjno.
- Za poslovne partnere priređujemo večeru. U jednoj dubrovačkoj vili. I trebala bi nam hostesa. Zapravo, više njih. Znate, da im bude ugodnije. Mislim reći, imao sam vas na umu. Samo biste se trebali pojaviti - zastao je vidjevši moje zaprepašteno lice.
Ne pamtim kad sam u životu doživjela takav šok. Što on misli? Tko sam ja?
- Znam kako vam se to čini. Ali, nisam se dobro izrazio. Zapravo… - zagrcnuo se jer sam mu ostatak soka od borovnice upravo pljusnula u lice.
Sada je i on bio šokiran, dok mu se tamna tekućina s lica slijevala na ovratnik bijele košulje.
- Vi ste… luđak! - spustila sam se s barskog stolca i krenula prema izlazu, zaboravivši na pultu svoju torbicu. Tek pred hotelom sjetila sam se da sam je zaboravila. Zastala sam i okrenula se. Stajao je na korak iza mene, pružajući mi torbicu:
- Pogrešno ste shvatili. Nisam mislio ništa loše. Bili biste samo gošća na toj večeri. I ako ima neka vaša kolegica, mogla bi i ona doći. Dočekali biste goste i to je sve. Kunem se. Bili biste za to dobro plaćeni.
- Prestanite! - nisam vjerovala svojim ušima. Ni riječ mu nisam povjerovala. Očito misli da sam prostitutka, zaključila sam i dalje ne mogavši doći k sebi od bijesa i poniženja. Istrgnula sam mu svoju torbicu i zaputila se prema cesti. Slijedio me pa sam već pomislila da ću morati pozvati policiju. Prostrijelila sam ga pogledom.
- Ako me smjesta ne ostavite na miru, pozvat ću policiju - zaprijetila sam. Moje riječi su ga, čini se, uplašile jer je odmahujući glavom počeo molećivim tonom:
- Nemojte! Nemate razloga za to. Za tu večer platio bih vam pet tisuća eura. Možemo potpisati poslovni ugovor. Ne trebate se ničega bojati. Evo, ja vam mogu ostaviti svoje dokumente. Kunem vam se, samo se trebate tamo pojaviti i dočekati goste. Nemam vremena tražiti po Dubrovniku djevojke za tu jednu večer, mislim večeru. Možete doći s kolegicom iz hotela koju sam nekidan vidio. I njoj će biti plaćen isti iznos. Pet tisuća eura - sve je izgovorio u jednom dahu.
Zurila sam u njega bez riječi. Iako i dalje nisam mogla povjerovati da nema loše namjere, ipak me je zadržao iznos koji je spomenuo. Učinilo mi se da ne prepoznajem samu sebe. Dio mene želio je nastaviti put, ali sprečavao me iznos novca koji je ponudio. Gledala sam ga neko vrijeme nijemo, dok je on i dalje stajao molećiva pogleda i skrušena izgleda.
- Što ste rekli da možemo potpisati? - konačno sam ga upitala, a on je vidno odahnuo, što je još produbilo moju sumnju da nešto smjera. Ipak, čekala sam da objasni:
- Možemo kod bilježnika potpisati ugovor u kojem bi točno stajalo što biste te večeri radili. Dočekali biste na ulazu kuće goste i ispratili biste ih. Večerali biste s nama i to je sve.
- Sve?!
- Tako je.
- Ali ne razumijem zašto biste platili toliki iznos samo za dočekivanje gostiju. Tko su ti ljudi? - sumnjala sam u sve što je govorio.
- Poslovni partneri. Predstavnici jedne tvrtke. Radi se o tri čovjeka. Jedan će možda doći i sa suprugom - sve što je govorio zvučalo mi je prilično suludo. Očito je imao neki plan, ali ja više nisam imala vremena zaključivati što on zapravo želi. Trajekt samo što nije isplovio, a nisam željela čekati drugi.
- Evo vam moja posjetnica. Razmislite i pitajte kolegicu iz hotela. Sutra ćemo se čuti. Dajte mi svoj broj! - zatražio je pa sam mu ga izdiktirala. Uzela sam od njega posjetnicu i bez pozdrava nastavila put. Sve do kuće nisam prestajala razmišljati o njegovoj ponudi.
Nema šanse da na to pristanem! Očito je riječ o prostituciji. Želi me namamiti u tu vilu gdje bi me drogirali i prisilili na prostituciju, zamišljala sam najgori scenarij. Možda bi me oteli i odveli u Italiju. Možda bi me na kraju ubili, razmišljala sam dok se u mene uvlačio sve veći strah.
- Ana, dušo, stigla si - majka je provirila u moju sobicu, trgnuvši me iz razmišljanja.
- Kako je tati? - upitala sam, a njeno zabrinuto lice sve je govorilo.
- Danas mu je lošije. Leži i kaže da opet vidi one tamne mrlje. Trebao bi otići na tu operaciju. Nazvat ću Branka da vidim može li nam on posuditi dio novca.
- Ali on živi negdje u Bosni - pripomenula sam jer se majka sjetila čak i svog nećaka kojeg nismo vidjeli godinama. Kako ćemo uopće vratiti sav taj novac, pomislila sam očajno.
- Preselio se u Neum. Dobila sam njegov broj - mama je zabrinuto napustila sobu.
Iz glave mi nije izlazio nevjerojatan Marijev prijedlog. Što ako je govorio istinu? Za jednu večer dobila bih pet tisuća eura. Za cijelo ljeto neću zaraditi ni polovicu tog iznosa. S novcem koji već imamo, mogla bih platiti ocu toliko potrebnu operaciju. Tata nam se nije mogao pridružiti na večeri, a ni Branko nam nije mogao posuditi novac.
- Dobio je otkaz. Sada živi u Neumu kod ženine rodbine - objasnila je majka utučeno.
Odlučila sam da ću se najprije povjeriti kolegici Mariji. Mario je ionako predložio da i ona dođe na tu večeru. Za razliku od mene, Marija je odmah pokazala interes za njegovu ponudu.
- Pet tisuća?! Pa, to ne možemo odbiti. Rekao ti je da i ja dođem? - njeno oduševljenje mene je samo pokolebalo.
- Nemojmo biti naivne. Samo ti kažem što mi je rekao. To je neka zamka. Pa znaš što se sve događa djevojkama koje nasjednu na takve…
- Ana, pretjeruješ! Danas se hostese angažiraju za svakakve prigode. Čak i na sajmovima i…
- Meni je to sumnjivo i ne mogu si pomoći - prekinula sam je.
- Ako ti ne želiš, ja ću ići. I moja prijateljica Gordana, sigurna sam. Osim toga, rekla si da bi nam ostavio putovnicu. Ja ću obavijestiti svog brata da zna gdje sam. I ako se ne vratim u određeno vrijeme, reći ću mu da obavijesti policiju. Tko bi to riskirao, ostavio putovnicu i oteo djevojke - Marijine riječi zvučale su logično.
Nakon pola sata, tijekom kojih smo dogovorile sve detalje, konačno sam pristala.
- Nazovi ga - nagovarala me, ali ja sam odugovlačila. Morale smo raditi, a nešto prije podneva oglasio se moj mobitel. Bio je to Mario.
- Ana, jeste li odlučili? Morao bih znati da se dogovorimo. Bit će vam sve plaćeno unaprijed.
- Unaprijed? - bilo je to još jedno iznenađenje.
- Da, i možemo potpisati onaj ugovor koji sam spomenuo.
- Pa, dosta je da ostavite putovnicu. Marija, moja kolegica, pristaje doći samo ako dobije vašu putovnicu. A ja ću doći samo ako ide i ona - nisam mogla sakriti strah u glasu.
- Naravno. Gdje ste? U hotelu? - pitao je te smo se ponovno susreli u hotelskom baru. Ovaj put došla je i Marija. Mario joj je odmah predao svoju putovnicu.
- Vozač će sutra navečer doći po vas - objasnio nam je vrijeme i mjesto gdje da dođemo. Zvučao je pritom vrlo profesionalno. Na odlasku mi je uputio još jedan značajan pogled, koji me ponovno uplašio. Sigurno nešto smjera, nisam se mogla oteti dojmu.
- Toliko je zgodan da mi ne bi smetalo ni da me otme - komentirala je Marija kad smo ostale same. Pogledala sam je prijekorno.
Kad je u subotu po nas u dogovoreno vrijeme došao tamni mercedes, ponovno sam posumnjala u ispravnost svoje odluke. Sumnja se još više produbila kad mi je Marija u autu šapnula da je zaboravila svome bratu dati Marijevu putovnicu.
- Pa gdje ti je? - pitala sam prestrašeno.
- Ovdje, u torbici - slegnula je ramenima i dodala:
- Ali, ne brinem se. Mario to ionako ne zna.
Uzdahnula sam očajno. Parkirali smo pred velikom katnicom, a onda nam je vozač svakoj pružio omotnicu s novcem. Gurnula sam je u torbicu, dok je Marija svoj novac izbrojila.
Dok sam se približavala vili, koljena su mi klecala. U što sam se to upustila, prekoravala sam samu sebe. Na ulazu nas je dočekao mladić simpatična lica.
- Izvolite. Odvest ću vas u sobu. Da se presvučete.
- U sobu? - uzviknula sam uplašeno. Marija me neprimjetno gurnula laktom.
- Naručene su za vas haljine - objasnio je momak. Marija je krenula za njim, ali ja sam ostala stajati. Moram otići odavde dok je vrijeme, okrenula sam se i ponovno naletjela na Marija. Obuhvatio mi je rukama ramena i, vidjevši moje prestravljeno lice, nasmijao se:
- Ana, pored vas se stalno osjećam kao kakav serijski ubojica. Zar mi još ne vjerujete?
- Zašto se moramo presvući? - upitala sam strogo.
- Pa, ne morate ako ne želite. I ovako izgledate odlično - odmjerio me od glave do pete s nekim vragolastim pogledom. Na sebi sam imala traperice i jednostavnu sportsku košulju. U dvorište su upravo ušla dva muškarca u odijelima. Razgovarali su talijanski, a onda sam opazila da iza njih ide i dotjerana gospođa srednjih godina. To mi je ulilo malo hrabrosti.
- Nema razloga da se bojite, Ana. Ako se ne želite presvući, nema veze - Mario me pogledao u oči. Kimnula sam pomirljivo glavom i zaputila se u kuću.
- Ana, ideš li? - dozvala me Marija s vrha prostranog stubišta. U jednoj od soba bilo je nekoliko kutija s haljinama. Sve su bile prekrasne, ali različitih brojeva.
- Nadam se da ću jednu moći ponijeti kući - Marija se odmah bacila na odabir. Odjenula sam najjednostavniju, ali prekrasnu haljinu u bež boji s golim leđima. Sve mi je odjednom izgledalo poput sna. Kad sam sišla stubama u prizemlje vile, ugledala sam Marija kako razgovara s jednim čovjekom na ulazu u prostranu blagovaonicu. Kad me ugledao, nije ni pokušao sakriti divljenje. Odmah mi je prišao, a čovjek s kojim je razgovarao ušao je u blagovaonicu.
- Ana, prekrasni ste. Drago mi je što sam vas nagovorio da dođete.
- Nagovorili? - ponovila sam, sjetivši se novca koji sam dobila. On kao da je zaboravio da mi je platio za dolazak.
U tamnom odijelu Mario je bio najzgodniji muškarac kojeg sam ikad vidjela. Tek tada upitala sam se koliko mu je godina. Sigurno je od mene stariji desetak godina, razmišljala sam osjećajući kako me polako napušta nelagoda koju sam sve do tada osjećala.
- Dođite - lagano me uhvatio za nadlakticu i uveo u blagovaonicu, gdje je za stolom već sjedila nekolicina muškaraca i gospođa koju sam već vidjela.
- Ali ja sam trebala dočekivati - zaustila sam zbunjeno.
- Sjednite ovdje, do mene - rekao je umjesto odgovora i izvukao sjedalicu na koju sam se spustila. Marija je sjedila preko puta mene i čavrljala s momkom koji nas je dočekao i dopratio do sobe s haljinama. Ona je izgledala opušteno i kao dio društva za stolom. Nisam shvaćala što uopće ovdje radim, osobito kad je u blagovaonicu ušla žena s kolicima na kojima je bila hrana. Nakon nje, i jedna mlada djevojka pridružila joj se u posluživanju hrane. Tijekom večere razgovor se vodio na talijanskom jeziku, koji nisam razumjela, ali Mario mi se povremeno obraćao.
- Nadam se da vam je jelo ukusno - pitao je dok sam se mučila sa škampima.
- Da, sve je u redu. Zasad - dodala sam, ali ovaj put više u šali.
- Kad svi odu, nadam se da ćete još malo ostati - rekao je pri kraju večere. Pogledala sam ga nijemo, a srce mi je zadrhtalo. Pomisao da bih mogla ostati sama s njim više me je uznemirila nego uplašila.
Kako je večer odmicala, uvidjela sam da su ljudi za stolom stvarno Marijevi poslovni partneri te da je, osim Marije i mene, jedina žena za stolom doista supruga jednog od gostiju. Ona mi se u jednom trenutku čak i obratila:
- Poznajete Marija? - upitala me na ne baš dobrom engleskom.
- Da, zapravo ne baš. Tek smo se upoznali.
- On je divan čovjek. I uspješan u poslu. Moj muž ga veoma cijeni. Bio je dobar prijatelj s njegovim ocem - doznala sam od gospođe, koja je još dodala:
- Kad je Marijev otac umro, mislili smo da će naša suradnja propasti, ali Mario je jako vrijedan. Uspješno je nastavio očev biznis.
- Čime se on bavi? - zanimalo me.
- Ulaganjima u hotele - objasnila mi je neodređeno. Do sličnog zaključka došla sam slušajući razgovor tijekom večere, iako sam talijanski slabo razumjela. Gosti su se preselili na terasu vile gdje se posluživao desert.
- Čuj, Lucijan i ja ćemo se uskoro iskrasti. Vodi me u jednu novu diskoteku - obavijestila me Marija.
- Kakav Lucijan?
- Dečko kojeg sam upoznala. Onaj zgodni frajer koji nas je vodio do sobe.
- Ali moramo ostati do kraja - cijela večer bila je doista nevjerojatna. Sve sam više shvaćala da je Mario imao samo jedan plan: da me nagovori da dođem ovamo i da ostanem s njim nasamo.
S jedne strane, bila sam ljuta na njega jer sam osjećala da me doveo na prijevaru, s druge mi je laknulo jer je bilo očigledno da se ne moram ničega bojati. Možda jedino svojih osjećaja prema njemu, uviđala sam da sam se u njega zaljubila iako ništa o njemu nisam znala.
- Znaš što sam zaključila? - iz razmišljanja me trgnuo Marijin glas.
- Što?
- Da je sve ovo isplanirao samo zbog tebe. Nikakve hostese njemu nisu trebale. Došle smo ovamo kao gosti i još pritom zaradile. Da čovjek ne povjeruje! - Marija me gledala iznenađeno, gotovo sa zavišću.
- Glupost - rekla sam neuvjerljivo, iako sam i sama došla do istog zaključka. Uskoro su Marija i Lucijan otišli, a onda je Mario ispratio i ostale goste, od kojih se većina došla sa mnom pozdraviti. Kao da sam domaćica kuće, palo mi je na pamet dok sam im pružala ruku. Tko zna što im je rekao? Sigurno ne da sam hostesa, razmišljala sam dok me obuzimalo neko ugodno iščekivanje.
- Idem ih ispratiti na ulicu pa se vraćam. Nemoj nikud ići! - Mario mi je šapnuo u prolazu. Kad sam ostala sama na terasi, sjela sam u udoban naslonjač. Nakon nekoliko trenutaka zvuk motora izgubio se u daljini, a onda se na terasi pojavio Mario.
Olabavio je kravatu i sjeo do mene. Izgledalo je kao da smo bračni par koji je upravo ispratio goste. Ovakvoj se večeri ni u snu nisam nadala. Sav moj strah nestao je kad me pogledao. Nije me bilo briga tko je niti što želi. Nisam marila što me potplatio da dođem niti me je zanimalo čija je ovo vila. Kad me dodirnuo prstima po obrazu, a onda spustio dlan na moj vrat, nisam više vladala svojim emocijama niti ponašanjem. Privukla sam ga k sebi i strastveno poljubila.
Na trenutak mi se učinilo da ga je iznenadila žestina s kojom sam mu uzvraćala vruće poljupce, ali nije me bilo briga. Više nisam bila povučena i plašljiva djevojka. Haljina koju sam imala na sebi, kao i vino koje sam te večeri pila, učinili su od mene strastvenu ženu koja je željela samo njegov zagrljaj. Bio je za mene i dalje neznanac, ali više nisam marila što se ne poznajemo. Ne sjećam se kako smo se našli na krevetu jedne od soba, ali njegove riječi nakon što me konačno ispustio iz zagrljaja zauvijek ću pamtiti:
- Ana, zaljubio sam se u tebe istog časa. Onda, u dizalu.
- Mislio si da sam gošća hotela? - željela sam sve znati.
- Da. Toga sam dana nekoliko puta dolazio na kat gdje si izišla. Mislio sam da ćeš se možda pojaviti iz neke od soba. Čak sam se raspitivao na recepciji, opisujući im kako izgledaš, ali su tvrdili da ne znaju tko je ta gošća. A onda smo se sutradan sudarili.
- I doznao si da sam sobarica.
- Znao sam da ću te teško osvojiti. Bila si tako stroga i ponosna. Zato sam smislio ovaj plan s večerom - priznao je.
- Plan ti je bio glup - prekorila sam ga.
- Shvatio sam to kad si me zalila sokom. Ali onda sam morao nastaviti. Na kraju mi je ipak upalilo - namignuo mi je.
- Jer si me potplatio. Vratit ću ti novac - u meni se opet probudio ponos.
- Pusti novac. Ja ga imam dovoljno, ali dosad kao da nisam imao ništa - sklonio mi je s lica pramen kose. Pomislila sam da je sve samo predivan san iz kojeg ću se probuditi.
- Tko si ti, Mario? - upitala sam ga tiho.
- Čovjek koji je konačno pronašao ljubav svog života - glasio je njegov odgovor.