Napokon je netko u Hrvatskoj odredio razinu koruptivnosti za ministre! Ona se mjeri sa 70.000 kuna ili gotovo 10.000 eura. Tko ima manje od toga, slobodno prima mito, tko ima više, mora biti pošten.
Autor aksioma prvi je čovjek T-HT-a Ivica Mudrinić, koji kaže da, ako se premijerka Kosor želi uhvatiti u koštac s korupcijom, mora dati ministrima 70.000 kuna plaće. Predlaže to čovjek s fiksnom mjesečnom plaćom od 80.200 kuna te sa stvarnim neto primanjem od 183.400 kuna, kad se plaći pribroji bonus i podijeli na 12 mjeseci.
Opravdanost korupcije
Mudrinić bi, dakle, ministre platio neznatno manje nego što vlasnik plaća njega za vođenje najveće hrvatske telekom kompanije.
Njegov je argument za ministarsku plaću od 70.000 kuna, osim korupcije, sljedeći: “Teško je očekivati da dobar stručnjak bude zainteresiran za mjesto na kojem upravlja milijardama kuna za plaću od 20.000 kuna. Ako je kompetentan, kog vraga radi u državnoj službi kad u mojoj tvrtki može zaraditi 35.000 kuna”.
Prema toj teoriji, svi su hrvatski ministri korumpirani i nesposobni. Korumpirani su jer nitko normalan ne može živjeti od 15.000 ili 16.000 kuna plaće pa je logično da će se sa svoje ministarske pozicije snalaziti da bi on i obitelj imali što jesti i gdje stanovati.
Nesposobni su jer bi inače radili u nekoj finoj firmi na kakvom menadžerskom poslu i primali duplo više nego sada, a ne bi se motali po ministarstvu i prebacivali te milijarde kuna svog budžeta s jedne proračunske stavke na drugu.
Hm, ako ministrima treba 70.000, na koliko bi pristali liječnici? Da li bi bili zadovoljni sa 50 tisuća? Ili bi i oni najmanje 70.000, jer su u pravilu školovaniji od ministara, a i posao im je bogme težak i odgovoran?
Logično je onda da s plaćom od desetak tisuća kuna, i to nakon godina rada i specijalizacije, uzimaju eure za svaki pregled, dijagnozu, a pogotovo za krevet u bolnici ili operaciju. A profesori? Bi li oni, da primaju četrdesetak tisuća kuna, odbijali roditelje s buntom novčanica koji traže prolaznu ocjenu ili peticu za svog lijenog nasljednika i bi li otpravili s vrata posrednike studenata kojima se ne da učiti, a rado bi prošli ispit?
Na položaj radi krađe
Ideja da su svi podložni korupciji ako ne primaju visoke plaće opasna je i iz temelja pogrešna. Opasna je jer borbu protiv korupcije svodi na poruku: platite me bogato da ne bih krao. Problem je u određivanju visine te bogate plaće, jer 70.000 kuna mjesečno nekome tko će u svom četverogodišnjem mandatu pokrasti milijune opet nije dovoljno. Uostalom, zašto ne bi uzeo tu visoku plaću i još sa strane što god može, za crne dane?
Ideja je pogrešna, za što je dokaz talijanski primjer. Njihovi ministri primaju plaće od 12.000 do 13.000 eura, nesrazmjerno visoke u odnosu na zaradu svojih sugrađana, a Italija je unatoč tome poznata po najviše korupcijskih afera među zapadnim europskim zemljama.
Ideja je, na kraju, i štetna, jer govori da su ljudi u Hrvatskoj a priori koruptivni i da se bore za položaj samo kako bi krali. Nije moguće da baš nitko nikada nije niti neće ući u hrvatsku politiku i popeti se do ministarske pozicije iz bilo kojeg drugog motiva osim krađe državnog novca! Jer, ako je tako, onda je najbolje ovu državu hitno dati nekom drugom na upravljanje. Očito je ne zaslužujemo.
Protiv korupcije zapadne se zemlje bore potpuno javnim trošenjem javnog novca i trenutnim sankcijama za one koji se zaigraju. Ne trebaju pokrasti milijune, dovoljno je da im se iz bahatosti ili obične gluposti “omakne” kakav sitni privatni trošak na službenu karticu. Lete odmah, bez rasprave. Ministri daju ostavke i kad se u njihovu resoru dogodi skandalčić.
Zidanje karijere
Nema rasprave o tome jesu li krivi ili nisu, jesu, krivi su, ako ni zbog čega drugog onda za rušenje ugleda i povjerenja javnosti u njihovu stranku i vladu. Što je najbolje, europski ministri trpe sva ta prozivanja javnosti i oporbe također za plaće manje od menadžerskih. Zašto su uopće ministri? Zbog karijere! Bugarski ministar financija Simeon Djankov bio je glavni ekonomist u jednom sektoru Svjetske banke, sigurno s plaćom nekoliko puta većom nego što mu je sadašnja ministarska plaća, živeći miran i udoban život dobro plaćenog i uglednog washingtonskog birokrata. Preuzeo je stresan posao ministra financija u zemlji čije su državne financije bile pred kolapsom, morao je smanjivati broj zaposlenih u državnoj birokraciji i suzbijati šverc. Zamjerio se, dakle, i sindikatima i mafiji, svoj i život svoje obitelji okrenuo je naglavačke.
No, Djankov je danas planetarno poznat. Kad više ne bude ministar financija, moći će birati što želi raditi i za plaću koju poželi. Ovim se poslom Djankov lansirao u svijet velikih igrača.
Karijera bi trebala biti jedini ispravan motiv i hrvatskih ministara. U idealnom svijetu, svaki bi stručnjak trebao poželjeti ministarsku fotelju da dokaže svoju pamet i sposobnost, pa bi mu taj ministarski uspjeh kasnije otvarao sva vrata. Više ne bi bio samo stručnjak, nego poznat, tražen i cijenjen stručnjak.
Onda bi mirno mogao okrenuti leđa ponudi Ivice Mudrinića da kod njega radi za 35.000 kuna, jer bi mu se nudila znatno bolje plaćena radna mjesta, možda čak i Mudrinićevo.
Ministre dovoljno platiti
To, naravno, ne znači da Hrvatska svoje ministre zato može držati na minimalcu. Od njih se ipak očekuje da pristojno stanuju, da se pristojno odijevaju i da voze pristojne aute. Ne mogu hodati okolo u sakoima izglancanih laktova i u ofucanim cipelama, ipak oni predstavljaju ovu zemlju. Treba ih dovoljno platiti da si to sve mogu priuštiti. Istodobno, treba im zatrti svaku pomisao da se na svom poslu mogu obogatiti.
Ne, vrijeme za bogaćenje dolazi kad odu s funkcije, koju su tako uspješno odradili da ih svatko poželi zaposliti za plaću koju si sami smisle.
