Ovo su vođe hrvatskog glazbenog ustanka
Hrvatska u raljama senzacionalizma, estrade, turbo-folka i sumraka kulture, urušavanja etičkih normi i estetskih kriterija na gotovo svim razinama rapidno debilizirajućeg, sve ružnijeg društva i malog, siromašnog tržišta, kad je kultura posrijedi, definitivno nije sredina koja bi pogodovala pojavi senzibilnih kantautora u čije se glavno oružje ubrajaju akustična gitara, introspektivni stihovi, melankolija, fragilna svirka bez podizanja glasa i - folk. Naravno, folk posve drukčiji od turbo-folka. Ipak, u okrilju manjih, intimnih prostora, odnosno rock-barova i klubova poput Spunka, Sobe, Jazz Cluba, Saxa i KSET-a te kazališta poput Teatra &td, pa čak i gradskih knjižnica, oni su našli svoju oazu. U njoj su prvo otkrivali lo-fi, post-rock, americana i folk-kantautore, odnosno singer/songwritere poput Bonnie Prince Billyja, Billa Callahana (Smog), Eugenea Edwardsa (Woven Hand), Roberta Fishera (Willard Grant Conspiracy), Nine Nastasie, Sama Beama (Iron & Wine), Howeja Gelba (Giant Sand), Marka Eitzela (American Music Club), Chrisa & Carle, Conora Obersta, Kurta Wagnera (Lambchop) i sličnih, a potom počeli održavati svoje nastupe.
Kako do publike
Sada se već može reći da ta nova hrvatska kantautorska scena nastupima i snimkama okačenima na MySpaceu i last.fm-u elegantno i sve suverenije korespondira sa sličnim freak-folk, lo-fi, post-rock izvođačima iz Amerike, Britanije i Skandinavije, kao i s introspektivnijim, akustičarskim dijelom americane te s kantautorima koji se ne libe skliznuti u blues, indie-pop, soul, psihodeliju i soft-rock, poput Cat Power, Josha Rousea, Kings Of Convenience, Willyja Masona.
Publika kao da se u raznim zakucima globusa zaželjela malo tihe, osjećajne, inteligentne i stvarne glazbe poput one Bon Ivera, Fleet Foxesa, Marisse Nadler, Feist, Josea Gonzaleza ili Devendre Banharta. Vani već desetak godina žive u izobilju kantautorskog i (polu)akustičnog folka i rocka, pa se napokon i u Hrvatskoj počela formirati srodna kantautorska scena, a slično je i u Srbiji (Bo, Prkos drumski, Miloš Zubac, Jesenji orkestar, Jazzmeenah...) i Sloveniji (Tadej Vesenjak). Hoće li novi hrvatski kantautori s vremenom steći neko svoje zajedničko ime, nije ni bitno ni presudno, iako bi medijski bilo zgodno, mada ne i precizno, zvati ih “akustičarima”, kao što su u 60-ima prve rock-bendove ovdje zvali “električarima”. Pitanje je i do koliko publike - baš zbog svoje introspektivnosti, inteligentnosti, melankoličnosti i nenametljivosti, odnosno traženja koncentrirane pažnje i šutnje slušatelja na tihim, intimnim koncertima - mogu doprijeti. To vrijedi čak i za eksplozivnog “bosanskog psiha” Damira Avdića ili mog nekadašnjeg kolegu po kritičarskom peru Antu Perkovića koji uživo zna publiku nasmijati do suza.
Djevojka-simbol
Ipak, lijepo je znati da pred nama stoje talentirani autori čije pjesme posjeduju ljepotu, emotivnost i iskrenost kakve smo na našoj glazbenoj sceni prepustili zaboravu ili samo medijski zapostavljenoj etno-folk kantutorici Dunji Knebl, sada i svojevrsnoj mentorici Nikoline Romić Nine, djevojke koja najprimjerenije simbolizira novu hrvatsku kantautorsku scenu. Još bi bilo ljepše da ti novi kantautori dođu do prvih albuma i ostave dublji i trajniji trag u povijesti hrvatske popularne glazbe. Četiri desetljeća nakon prvog albuma Drage Mlinarca i Grupe 220 to ne bi smjela biti nemoguća misija, no u današnjem hrvatskom kulturnom mraku ni takav razvoj događaja ne može se isključiti.
NIKOLINA ROMIĆ NINA
Noseći srce na reveru
U nekijim sretnijim okolnostima Nikolina Romić Nina bila bi glasnogovornica generacije, lice za naslovne stranice, it-girl oko koje bi mediji obigravali kao leptiri oko noćne svjetiljke. U našim okolnostima Nina je skromna 25-godišnja djevojka iz Novog Zagreba koja prije podne čuva djecu u jednom vrtiću blizu Avenue Malla. Kaže da je to posao koji je oduvijek željela raditi. Navečer u svome stanu - za koji sama otplaćuje kredit - uživa u pjesmama Elliotta Smitha, Eugenea Edwardsa, Boba Dylana, Doorsa, White Noisea i 13th Floor Elevatorsa te Marisse Nadler i Joan Baez. Inteligentna i pričljiva, u razgovoru ne ostavlja dojam depresivne i introvertirane nego zaigrane i znatiželjne djevojke fascinantno dobrog glazbenog ukusa koja se hobistički bavi fotografijom i filmom u videoklubu Centra za kulturu Novi Zagreb. Prvi put sam je čuo na portalu za demo-izvođače Earbugs, gdje je snimke okačila početkom 2006. godine, a slučajno sam je upoznao prošle jeseni preko Dunje Knebl. Pravi je “spiritus movens” kantautorske scene, okuplja ljude, pronalazi ih na internetu, po barovima i klubovima, stupa s njima u kontakt i zove ih na zajedničke koncerte.
Ninina prava osobnost najsnažnije dolazi do izražaja na sceni, kad kristalno čistim glasom (čija zvonkost, boja i bistrina u sjećanje podjednako prizivaju i Joan Baez i Marissu Nadler, a kad malo spusti ton, i Jadranku Stojaković), nježno prebirući po staroj akustičnoj Gretch gitari (ni sama ne znajući objasniti zašto je sklona molovima i tugaljivim akordima), zaneseno (kao izgubljena u nekom svom svijetu), izvodi krhke, a tako moćne pjesme u kojima razornom emotivnošću pjeva o pokidanim ljubavnim vezama, nerazumijevanju, lupanju vratima, šutnji, povlačenju u mrak sobe, pogledima koji govore više od riječi i suzama od kojih “stvara svoje pjesme”. Noseći bez imalo srama srce na reveru, Nina u posve osobnim i autorski zrelim skladbama - jednom mi je rekla da je pjesme počela pisati u srednjoj školi kao terapiju kad bi je ostavio neki dečko - otvara najintimnije stranice dnevnika iznimno osjećajne djevojke. Na odvratno lošoj hrvatskoj pop-sceni, na kojoj se gotovo svi odreda ili priglupo šegače ili trguju lažnim emocijama, njezine jednostavne i razoružavajuće iskrene pjesme stoje poput hrama nepojmljive ljepote, samoće i melankolije. “Neoni”, “Iznad krovova”, “Kristali”, “U mom malom mraku”, “Oblaci”, “Sretan”, “Sasvim osjećajan stih” i obrade starih narodnih pjesama “Zvira voda” i “Čula jesam da se dragi ženi”, bez ozbira na jaku konkurenciju pjesama mnogih etabliranijih izvođača, već su tjednima najvrćenije u mom iPodu. Nakon diskografske pretpremijere, uz Dunju Knebl, na CD-u božićnih tradicijskih pjesama “Dođe Božić oj, koledo!”, pravo je vrijeme za debi-album. Uostalom, tko djevojci koja na MySpace stranici u rubriku “utjecaji” upisuje “sunce”, a u rubriku “zvuči kao” upisuje “kiša”, i pri tome izgleda i pjeva posve drukčije od svih naših pjevačica, ne bi poželio objaviti ploču? Ajmo, kolege diskografi, postajem nestrpljiv.
VOLAND LE MAT
Gitarist pod utjecajem Dostojevskog
Popis utjecaja na MySapce stranici Volanda Le Mata, predvođenog nešto iskusnijim, 35-godišnjim istarskim kantautorom Momirom Oljačom - od Nine Simone, Toma Waitsa, Leonarda Cohena, Simona & Garfunkela, Fabrizija de Andrea i Milesa Davisa do Nicka Drakea, Cat Power, Jeffa Buckleyja, Morphine, Nicka Cavea i Kings Of Convenience - savršeno uokviruje izvanserijsku eklektičnost i estetski rafinman ovog zagrebačkog sastava. Momir je diplomirao fiozofiju i religijsku kulturu, pisao za Glas Istre, radio sve i svašta, svirao u jednom istarskom bendu (pod uplivom EKV-a i talijanske Lftibe), a onda je na web-stranici Earbugs otkrio Ninu.
- Stupili smo u kontakt, izmijenili par lijepih riječi i već nakon nepunih mjesec dana Nina me pozvala da zajedno s njom i još jednim izvođačem - ispostavilo se da je to Orlan, frontman sastava Mika Male - nastupim u klubu Soba na jednoj kantautorskoj večeri. Bilo je to u travnju 2007. Otprilike mjesec dana kasnije isto društvo nastupilo je u MMC-u Kopriva (Ilica 196) - kaže Momir.
Uslijedio je povratak u Zagreb i okupljanje glazbenika (violinisticu je “upecao” u antikvarijatu Jesenski i Turk, gdje inače radi) za bend po imenu Voland Le Mat.
Na zrelom debi-albumu u fino ugođenoj produkciji našeg ponajboljeg producenta Edija Cukerića, kojeg uskoro objavljuje Menart, snažna kantautorska crta “lijenog gitarista s previše dostojevskijevskih likova u glavi” ide ruku pod ruku s mekim, zatamnjenim glazbenim pejzažima smještenima u nekom imaginarnom prostranstvu između šansone, popa, jazza, soula i suvremenog folka, oslikanog nježnim tonovima gitare, saksofona, klavira, violine i nenametljivom ritam sekcijom.
Voland Le Mat nije za svakoga, posebice ne za publiku sklonu rudimentarnom hrvatskom estradnom šrotu, ali poklonici Rundeka, Lambchopa, Kings Of Convenience i Josea Gonzaleza trebali bi obratiti pažnju na ovog osobenog pjesnika, sklonog bijegu u tišinu i intimu, daleko od vreve vanjskog svijeta i frenetičnosti svakodnevice.
MIKA MALE
‘Quiet is a new loud’
Na MySpace stranici ovog zagrebačkog sastava zapisano je “Mika Male sviraju u valovima i zahtijevaju tišinu”, i to bi, baš poput “quiet is a new loud” skandinavskih folk-kantautora, mogao biti moto hrvatske kantautorske scene s konca prve dekade 21. stoljeća. Predvođeni senzibilnim pjesnikom Orlanom Tusom koji na momente podsjeća na Marka Eitzela iz American Music Cluba, Mika Male oslikavaju “ljepotu i složenost komunikacije”, odnosno “kaos međuljudskih odnosa”, rabeći akustičnu gitaru, violinu, harmoniku i klavir kao instrumente podjednako podesne za folk, indie-rock i šansonu, tri dominantna stila na koja se oslanjaju u svojim pjesmama.
Orlan pod utjecaje ubraja Nicka Cavea, Toma Waitsa, Scotta Walkera, ali i Bjork te bendove Dirty Three, Tindersticks, Tuxedomoon, Radiohead, The Walkmen i Beirut, a počeo je svirati kad se u srednjoj školi zakačio za Velvet Underground. Mika Male snimio je dva albuma, oba u studiju Krama Sonik u produkciji Hrvoja Nikšića. Prvi album “Bijelo” 2006. godine objavljen je u vlastitoj nakladi, a može ga se skinuti s interneta ili kupiti od benda. Drugi album “Vremenom” dovršen je ove godine, mastering je napravio Carl Saff iz Chicaga i za taj album bend traži diskografa.
OLOVNI PLES
Trubaduri poezije
Olovni ples je blues-rock/country-folk bend iz Dugog Sela, no u knjižnici “Bogdan Ogrizović” na književnoj večeri u organizaciji Profilova urednika Romana Simića Bodrožića čuo sam gitariste i pjevače Tomislava Zorića i Stipu Perišu u akustičnom izdanju kako izvode svoje skladbe, ali i pjesme Matoša, A. B. Šimića, Šenoe i Tadijanovića koje su uglazbili i time im na interesantan način promijenili prvotni kontekst. Olovni ples postoji od 2003. godine, a nešto od snimki iz kućne produkcije objavio je za neizbježni “Slušaj najglasnije” Zdenka Franjića.
- U protekle dvije godine Olovni ples nastupa u raznim varijantama balansirajući između trubadurskog akustičnog pristupa na književnim večerima do bendovskog pristupa, prezentirajući tako svoje pjesme raznovrsnoj publici. U poeziji hrvatskih pjesnika pronašli smo autentičnu tematiku, nešto što nam je blisko i u čemu se prepoznajemo, a osim toga to je poezija naglašenog ritma i melodioznosti, tekstovi stvoreni za dva akorda - objašnjava Stipe Periša bliskost bluesa, folka, countryja i rocka s davno preminulim velikanima hrvatskog pjesništva.
IZAE
Introverti iz Dubrovnika
Dubrovački freak-folk ansambl Izae violinom, glazbenom kutijicom, klavirom, snimljenim dječjim glasovima, recitalima, šaptajima i ambijentalnim snimkama dočarava sanjivi mikrokozmos kojim caruju nadrealno i eksperimentalno. Izae rijetko nastupa uživo, možda i zbog svoje atipične forme, ali zato ima tri samizdat-albuma koja možete čuti na njihovoj last.fm stranici.
BEBE NA VOLE
Bluesman Adam
Slučajno naletjevši na njegov nastup u Spunku, ostao sam zatečen vokalnom izražajnošću i sviračkom vještinom momka koji je na pozornicu stao sam, s električnom gitarom i počeo derati blues-rock po uzoru na R. L. Burnsidea, Juniora Kimbrougha i The Black Keys. Adam, tako je ime momka koji se skriva iza naziva Bebe Na Vole, pravi je bluesman zavidne izvođačke snage i uvjerljivosti, no pitanje je što takva uvjerljivost (u kombinaciji s pjesmama na nengleskom) znači sada i ovdje.
IVAN VRAGOLOVIĆ
Iskovan po uzoru na Dylana
Da pjeva na hrvatskom, Ivan Vragolović iz Slavonskog Broda (odnedavno živi u Zagrebu) odmah bi se nametnuo kao naš najkompletniji kantautor, “iskovan” po uzoru na Dylana, Townesa Van Zandta, Neila Younga. Ispovjedne folk-rock pjesme i nastup odaju gorljivog posvećenika glazbi koju voli i uvjerljivo izvodi, bilo na Art & Music festivalu na kojem, nažalost, nije pobijedio 2007. ili na Vip INmusicu 2008.
LUKA TOMAS
Tragom Ryana Adamsa
Luka Tomas iz Zagreba tip je senzibilnog indie-rock kantautora kakvi nam kronično nedostaju. Koliko je tradicionalan, toliko je i moderan, koliko dolazi iz folk-tradicije, toliko je tipičan primjer indie-rock kantautora, bilo kad izvodi svoju izvrsnu pjesmu “Bearing The Weight” za koju je snimio spot na relaciji Zagreb-Beč, bilo kad obrađuje “Innocent When You Sleep” Toma Waitsa na čemu bi se mnogi okliznuli.
LUKA BELANI
Izgubljen u prijevodu
Luka Belani, križevački student u Zagrebu, ostavlja dojam profinjenog indie-rock kantautora sklonog istaknutoj ulozi klavira, no i njega bi u dopiranju do šireg kruga publike moglo spriječiti pjevanje na engleskom iako on, Luka Tomas, Ivan Vragolović i Bebe Na Vole engleskim stihovima ne prikrivaju autorsku neimaštinu nego se u tom jeziku osjećaju komotnije nego u hrvatskome, što god netko mislio o tome.
Aleksandar Dragaš
Kako do publike
|
više iz
rubrike MAGAZIN |
Publika kao da se u raznim zakucima globusa zaželjela malo tihe, osjećajne, inteligentne i stvarne glazbe poput one Bon Ivera, Fleet Foxesa, Marisse Nadler, Feist, Josea Gonzaleza ili Devendre Banharta. Vani već desetak godina žive u izobilju kantautorskog i (polu)akustičnog folka i rocka, pa se napokon i u Hrvatskoj počela formirati srodna kantautorska scena, a slično je i u Srbiji (Bo, Prkos drumski, Miloš Zubac, Jesenji orkestar, Jazzmeenah...) i Sloveniji (Tadej Vesenjak). Hoće li novi hrvatski kantautori s vremenom steći neko svoje zajedničko ime, nije ni bitno ni presudno, iako bi medijski bilo zgodno, mada ne i precizno, zvati ih “akustičarima”, kao što su u 60-ima prve rock-bendove ovdje zvali “električarima”. Pitanje je i do koliko publike - baš zbog svoje introspektivnosti, inteligentnosti, melankoličnosti i nenametljivosti, odnosno traženja koncentrirane pažnje i šutnje slušatelja na tihim, intimnim koncertima - mogu doprijeti. To vrijedi čak i za eksplozivnog “bosanskog psiha” Damira Avdića ili mog nekadašnjeg kolegu po kritičarskom peru Antu Perkovića koji uživo zna publiku nasmijati do suza.
Djevojka-simbol
Ipak, lijepo je znati da pred nama stoje talentirani autori čije pjesme posjeduju ljepotu, emotivnost i iskrenost kakve smo na našoj glazbenoj sceni prepustili zaboravu ili samo medijski zapostavljenoj etno-folk kantutorici Dunji Knebl, sada i svojevrsnoj mentorici Nikoline Romić Nine, djevojke koja najprimjerenije simbolizira novu hrvatsku kantautorsku scenu. Još bi bilo ljepše da ti novi kantautori dođu do prvih albuma i ostave dublji i trajniji trag u povijesti hrvatske popularne glazbe. Četiri desetljeća nakon prvog albuma Drage Mlinarca i Grupe 220 to ne bi smjela biti nemoguća misija, no u današnjem hrvatskom kulturnom mraku ni takav razvoj događaja ne može se isključiti.
NIKOLINA ROMIĆ NINA
Noseći srce na reveru
Ninina prava osobnost najsnažnije dolazi do izražaja na sceni, kad kristalno čistim glasom (čija zvonkost, boja i bistrina u sjećanje podjednako prizivaju i Joan Baez i Marissu Nadler, a kad malo spusti ton, i Jadranku Stojaković), nježno prebirući po staroj akustičnoj Gretch gitari (ni sama ne znajući objasniti zašto je sklona molovima i tugaljivim akordima), zaneseno (kao izgubljena u nekom svom svijetu), izvodi krhke, a tako moćne pjesme u kojima razornom emotivnošću pjeva o pokidanim ljubavnim vezama, nerazumijevanju, lupanju vratima, šutnji, povlačenju u mrak sobe, pogledima koji govore više od riječi i suzama od kojih “stvara svoje pjesme”. Noseći bez imalo srama srce na reveru, Nina u posve osobnim i autorski zrelim skladbama - jednom mi je rekla da je pjesme počela pisati u srednjoj školi kao terapiju kad bi je ostavio neki dečko - otvara najintimnije stranice dnevnika iznimno osjećajne djevojke. Na odvratno lošoj hrvatskoj pop-sceni, na kojoj se gotovo svi odreda ili priglupo šegače ili trguju lažnim emocijama, njezine jednostavne i razoružavajuće iskrene pjesme stoje poput hrama nepojmljive ljepote, samoće i melankolije. “Neoni”, “Iznad krovova”, “Kristali”, “U mom malom mraku”, “Oblaci”, “Sretan”, “Sasvim osjećajan stih” i obrade starih narodnih pjesama “Zvira voda” i “Čula jesam da se dragi ženi”, bez ozbira na jaku konkurenciju pjesama mnogih etabliranijih izvođača, već su tjednima najvrćenije u mom iPodu. Nakon diskografske pretpremijere, uz Dunju Knebl, na CD-u božićnih tradicijskih pjesama “Dođe Božić oj, koledo!”, pravo je vrijeme za debi-album. Uostalom, tko djevojci koja na MySpace stranici u rubriku “utjecaji” upisuje “sunce”, a u rubriku “zvuči kao” upisuje “kiša”, i pri tome izgleda i pjeva posve drukčije od svih naših pjevačica, ne bi poželio objaviti ploču? Ajmo, kolege diskografi, postajem nestrpljiv.
VOLAND LE MAT
Gitarist pod utjecajem Dostojevskog
- Stupili smo u kontakt, izmijenili par lijepih riječi i već nakon nepunih mjesec dana Nina me pozvala da zajedno s njom i još jednim izvođačem - ispostavilo se da je to Orlan, frontman sastava Mika Male - nastupim u klubu Soba na jednoj kantautorskoj večeri. Bilo je to u travnju 2007. Otprilike mjesec dana kasnije isto društvo nastupilo je u MMC-u Kopriva (Ilica 196) - kaže Momir.
Uslijedio je povratak u Zagreb i okupljanje glazbenika (violinisticu je “upecao” u antikvarijatu Jesenski i Turk, gdje inače radi) za bend po imenu Voland Le Mat.
Na zrelom debi-albumu u fino ugođenoj produkciji našeg ponajboljeg producenta Edija Cukerića, kojeg uskoro objavljuje Menart, snažna kantautorska crta “lijenog gitarista s previše dostojevskijevskih likova u glavi” ide ruku pod ruku s mekim, zatamnjenim glazbenim pejzažima smještenima u nekom imaginarnom prostranstvu između šansone, popa, jazza, soula i suvremenog folka, oslikanog nježnim tonovima gitare, saksofona, klavira, violine i nenametljivom ritam sekcijom.
Voland Le Mat nije za svakoga, posebice ne za publiku sklonu rudimentarnom hrvatskom estradnom šrotu, ali poklonici Rundeka, Lambchopa, Kings Of Convenience i Josea Gonzaleza trebali bi obratiti pažnju na ovog osobenog pjesnika, sklonog bijegu u tišinu i intimu, daleko od vreve vanjskog svijeta i frenetičnosti svakodnevice.
MIKA MALE
‘Quiet is a new loud’
Orlan pod utjecaje ubraja Nicka Cavea, Toma Waitsa, Scotta Walkera, ali i Bjork te bendove Dirty Three, Tindersticks, Tuxedomoon, Radiohead, The Walkmen i Beirut, a počeo je svirati kad se u srednjoj školi zakačio za Velvet Underground. Mika Male snimio je dva albuma, oba u studiju Krama Sonik u produkciji Hrvoja Nikšića. Prvi album “Bijelo” 2006. godine objavljen je u vlastitoj nakladi, a može ga se skinuti s interneta ili kupiti od benda. Drugi album “Vremenom” dovršen je ove godine, mastering je napravio Carl Saff iz Chicaga i za taj album bend traži diskografa.
OLOVNI PLES
Trubaduri poezije
- U protekle dvije godine Olovni ples nastupa u raznim varijantama balansirajući između trubadurskog akustičnog pristupa na književnim večerima do bendovskog pristupa, prezentirajući tako svoje pjesme raznovrsnoj publici. U poeziji hrvatskih pjesnika pronašli smo autentičnu tematiku, nešto što nam je blisko i u čemu se prepoznajemo, a osim toga to je poezija naglašenog ritma i melodioznosti, tekstovi stvoreni za dva akorda - objašnjava Stipe Periša bliskost bluesa, folka, countryja i rocka s davno preminulim velikanima hrvatskog pjesništva.
IZAE
Introverti iz Dubrovnika
BEBE NA VOLE
Bluesman Adam
IVAN VRAGOLOVIĆ
Iskovan po uzoru na Dylana
Da pjeva na hrvatskom, Ivan Vragolović iz Slavonskog Broda (odnedavno živi u Zagrebu) odmah bi se nametnuo kao naš najkompletniji kantautor, “iskovan” po uzoru na Dylana, Townesa Van Zandta, Neila Younga. Ispovjedne folk-rock pjesme i nastup odaju gorljivog posvećenika glazbi koju voli i uvjerljivo izvodi, bilo na Art & Music festivalu na kojem, nažalost, nije pobijedio 2007. ili na Vip INmusicu 2008.
LUKA TOMAS
Tragom Ryana Adamsa
LUKA BELANI
Izgubljen u prijevodu
Luka Belani, križevački student u Zagrebu, ostavlja dojam profinjenog indie-rock kantautora sklonog istaknutoj ulozi klavira, no i njega bi u dopiranju do šireg kruga publike moglo spriječiti pjevanje na engleskom iako on, Luka Tomas, Ivan Vragolović i Bebe Na Vole engleskim stihovima ne prikrivaju autorsku neimaštinu nego se u tom jeziku osjećaju komotnije nego u hrvatskome, što god netko mislio o tome.
Aleksandar Dragaš
Broj preporuka: 4
