Hoće li papa Benedikt XVI. prihvatiti poziv i posjetiti Hrvatsku ili se naprosto radi samo o još jednoj predizbornoj spekulaciji? Iz najava da će premijer Sanader zajedno s hodočasnicima ove srijede posjetiti papu Benedikta XVI. vidi se da se sam premijer malo ugurao u već dogovoreni protokol. Međutim, svojom pragmatičnošću vrlo je brzo spoznao da tom prigodom može još jasnije artikulirati poziv koji su papi Benediktu XVI. ljetos kurtoazno uputili hrvatski biskupi na pohodu Ad limina. Papa se, naime, kada mu je to kardinal Bozanić rekao pred svim biskupima, zagonetno nasmiješio, a iz toga se osmijeha moglo iščitati i da i ne. Zapravo, možda.
Što bi onda moralo prevagnuti u Sanaderovu pozivu Papi u srijedu da se on do kraja godine ili početkom sljedeće stvarno i obistini? To bi najvjerojatnije mogao biti kontekst Papinih (premda doista rijetkih) putovanja, odnosno svojevrsna lakoća brzog reagiranja Benedikta XVI. koja se najbolje ocrtala u pripremama njegova posjeta Turskoj kada je protokolu naknadno dodan posjet Plavoj džamiji, a da se ne govori o iznenadnoj gesti molitve koja je uslijedila, na isključivo njegovu inicijativu, u toj istoj džamiji. U sklopu tako brzog Papina promišljanja stvarnosti, a osobito u kontekstu intenziviranih odnosa s pravoslavnim svijetom i očite želje ovoga pape da te dvije gotovo posve iste crkve "postanu jedno", moglo bi se dogoditi da se na Papinu dnevnom redu vrlo brzo nađe i Hrvatska kao jedan od nedvojbenih mostova prema Istoku.
Međutim, najveća bi zadovoljština za ovaj narod, kako mi je nedavno rekao biskup Bogović, mogla biti činjenica da bi mu u goste došao netko blizak, netko tko ga razumije, netko tko ga ne krivi unaprijed i ne osuđuje, ne gura u kontekste kojima ne pripada. Baš kao što je to učinio i Ivan Pavao II. čijim su se najavama prvoga posjeta, praktički još usred rata, svi čudili i iščuđivali, ali je do njega ipak došlo. Štoviše, uslijedila su još dva kojima je Vatikan pokazao da mu je do Hrvatske itekako stalo. Kako jučer, tako i u budućnosti.
Darko Pavičić
Što bi onda moralo prevagnuti u Sanaderovu pozivu Papi u srijedu da se on do kraja godine ili početkom sljedeće stvarno i obistini? To bi najvjerojatnije mogao biti kontekst Papinih (premda doista rijetkih) putovanja, odnosno svojevrsna lakoća brzog reagiranja Benedikta XVI. koja se najbolje ocrtala u pripremama njegova posjeta Turskoj kada je protokolu naknadno dodan posjet Plavoj džamiji, a da se ne govori o iznenadnoj gesti molitve koja je uslijedila, na isključivo njegovu inicijativu, u toj istoj džamiji. U sklopu tako brzog Papina promišljanja stvarnosti, a osobito u kontekstu intenziviranih odnosa s pravoslavnim svijetom i očite želje ovoga pape da te dvije gotovo posve iste crkve "postanu jedno", moglo bi se dogoditi da se na Papinu dnevnom redu vrlo brzo nađe i Hrvatska kao jedan od nedvojbenih mostova prema Istoku.
Međutim, najveća bi zadovoljština za ovaj narod, kako mi je nedavno rekao biskup Bogović, mogla biti činjenica da bi mu u goste došao netko blizak, netko tko ga razumije, netko tko ga ne krivi unaprijed i ne osuđuje, ne gura u kontekste kojima ne pripada. Baš kao što je to učinio i Ivan Pavao II. čijim su se najavama prvoga posjeta, praktički još usred rata, svi čudili i iščuđivali, ali je do njega ipak došlo. Štoviše, uslijedila su još dva kojima je Vatikan pokazao da mu je do Hrvatske itekako stalo. Kako jučer, tako i u budućnosti.
Darko Pavičić