Kad smo se Mario i ja odlučili na ženidbu, nimalo mi nije smetalo što je za sobom već imao jedne neuspjele zaruke. Rijetko je pričao o toj Silvani. Spomenuo mi je samo da je bila upravo bolesno ljubomorna i da mu je često spočitavala veze s drugim ženama.
Iako nije imala nikakva razloga za to, uvjeravao me i ja sam bila sigurna da govori istinu. Ta je nepodnošljiva ljubomora, uostalom, i bila glavni razlog što je s njom prekinuo. Nije više mogao trpjeti njezinu posesivnost i stalna prigovaranja i optužbe.
- Nisi li možda ipak gledao druge žene i povrijedio je? - ipak sam ga upitala.
- Je li? Misliš da sam takav?
- Ništa ja ne znam. Možda. Ali, ako tako nastaviš, ni sa mnom ti neće biti lako. I ja mogu biti gadan igrač - šalila sam se.
- U to ne sumnjam, Suzana, zato ću se pričuvati.
- Dobro, ne tiče me se, ali kako je završilo među vama? Rastali ste se ipak prijateljski? - upitala sam ga.
- Nije baš bilo ugodno kada sam joj rekao da je ne namjeravam oženiti. Pobjesnjela je, pretvorila se u pravu furiju. Čak mi je zaprijetila ubojstvom. I još je rekla da neće ubiti samo mene, nego i ženu koja će zauzeti njezino mjesto - priznao mi je jedne večeri kada se opet poveo razgovor o njegovim propalim zarukama.
- Jesam li to dobro čula? Zaprijetila je ubojstvom? - zaprepastila sam se.
- Da, dobro si čula. Baš ubojstvom - potvrdio je.
Iskreno sam se tada uplašila. Možda nije uistinu tako mislila, ali njezina prijetnja nije zvučala bezazleno. Tko zna u kakvom je psihičkom stanju, što se mota po njezinoj usijanoj glavi.
- Pa to je strašno - promucala sam.
- Ma, daj, Suzana, nema razloga za strah. Silvana je, istina, bolesno ljubomorna, ali uopće nije nasilna. Blebeće bez veze. Pa neće valjda potegnuti do Frankfurta da bi nam se osvetila - umirivao me.
- Nisam baš posve sigurna u to. Takve se stvari ne govore olako. Ne bismo li možda te njezine prijetnje trebali prijaviti policiji? - upitala sam ga.
- Ne treba od buhe praviti slona, vjeruj mi - odmahnuo je rukom.
- Nisam sigurna u to što kažeš. Ja bih za svaki slučaj ipak otišla na policiju.
- Nije se ponašala prijateljski, to je istina, ali zaista joj ne želim još natovariti policiju na vrat - bio je odlučan.
Dobro, on je poznaje bolje od mene, zacijelo je u pravu. Uskoro sam sasvim zaboravila na Silvanu i njezine zloguke poruke. Mario i ja vjenčali smo se u Varaždinu, gdje smo odrastali i upoznali se, iako smo već godinama živjeli u Njemačkoj. O njegovoj bivšoj zaručnici više nismo razgovarali, no ja je nikad nisam zaboravila. Često bih se sjetila što mi je Mario rekao o njoj, bila je to moja noćna mora. Nadajmo se bez razloga, tješila sam se.
Godinu dana poslije vjenčanja rodila sam sina Ivana. Odlučili smo da neko vrijeme ostanem kod kuće. Mali nam je bio sve na svijetu, naša je sreća bila beskrajna. Jedino mi je bilo žao što Mario ne provodi više vremena s nama, imao je posla preko glave i tek bi tu i tamo uspio pobjeći iz Frankfurta i doći kući.
Kad je malom bilo pet mjeseci, odlučila sam se napokon vratiti suprugu u Njemačku, u mjestašce nadomak Frankfurta, gdje je unajmio kuću.
Sve je izgledalo sjajno. Dok jednoga dana, nakon što sam se vratila iz obližnje trgovine, izbivajući iz kuće jedva deset minuta, nisam zatekla praznu Ivanovu kolijevku.
Bio je lijep, topao jesenji dan, iznijela sam maloga u vrt naše unajmljene kućice. Zaspao je, a kako je bio mirno dijete, činilo mi se da nema razloga da ne skoknem do trgovine. Na povratku iz trgovine još sam se nekoliko minuta zadržala u razgovoru s jednom znanicom.
S vrećicama u ruci prošla sam kroz naša dvorišna vrata i ostala u šoku. Nije moguće! Kolijevka je bila tu, ali Ivan nije bio u njoj! Ugledavši praznu kolijevku, protrnula sam, oblio me hladan znoj. Pretražila sam cijeli vrt i cijelu kuću, ali Ivana nije bilo nigdje.
Možda ga je uzela susjeda, ponadala sam se. Znala ga je kadšto čuvati, ali samo ako bismo je to zamolili.
- Greta, Greta! - počela sam je dozivati, u očajničkoj nadi da će se pojaviti s mojim sinom u naručju.
- Što je, susjedo? Što trebate? - odmah se pojavila na kućnim vratima. Ali bez Ivana u naručju.
- Je li moj sin kod vas? Molim vas, recite mi da je kod vas - tresla sam se cijelim tijelom jer sam slutila odgovor.
- Nije kod mene. Pa nismo se dogovorile.
- Znam da se nismo dogovorile. Ali, nema ga, nigdje ga nema. Mislila sam da ste ga možda uzeli k sebi - počela sam plakati.
- Nisam, nikada to ne bih učinila bez dogovora. Što se dogodilo? Zar ste ga ostavili samoga kod kuće? - njezine su me riječi probadale poput bodeža.
- Da, da. Ali samo na trenutak. Skočila sam u trgovinu. A sada ga nema, nigdje ga nema - posve sam izgubila kontrolu nad sobom.
- Jeste li pregledali cijeli vrt i kuću?
- Jesam, ali nisam ga našla.
- Pokušajmo zajedno još jednom, možda je nekamo otpuzao. Bit će sve u redu - tješila me i ušla u naše dvorište.
Zajedno smo pretražile kuću, nigdje ga nije bilo. Potpuno sam se izbezumila. Susjeda je, naravno, bila prisebnija i odmah je obavijestila policiju. Policajac je stigao vrlo brzo. Kad je došao, osjetila sam kakvu-takvu sigurnost i nadu da će riješiti slučaj. Za tih nekoliko minuta Ivan nije mogao otići daleko. Ako ga je netko i odveo, bit će svjedoka koji su to morali vidjeti.
- Možda ga je odveo u šetnju otac ili netko od rodbine - pokušao me policajac umiriti nakon što sam mu opisala što se dogodilo.
- To je nemoguće. Već sam razgovarala s mužem. On ga nije odveo. Svakog će trenutka stići ovamo - kršila sam ruke u očaju.
Uspjela sam mu objasniti i da u blizini nemamo rodbine niti prijatelja i znanaca koji bi bez dogovora odveli dijete.
- Možda se netko želio našaliti - promrmljao je policajac.
- Našaliti? Pa tko bi takvo što učinio? Zar se s ovakvim stvarima može šaliti? - podigla sam glas na njega.
- Ne, nipošto. Oprostite - rekao je pomirljivo.
- Ma, sve u redu. Samo ga pronađite, preklinjem vas.
- Učinit ćemo sve što možemo, draga gospođo. Ali, ako smijem reći, niste ga smjeli samoga ostaviti u vrtu. Znate, opaka su vremena - prigovorio mi je ipak. I bio je u pravu, moram priznati.
Kako sam samo mogla učiniti takvu glupost, kako sam mogla učiniti takvu glupost - ta mi se misao cijelo vrijeme vrtjela glavom. Nikada to sebi neću oprostiti. Mogla sam se jedino nadati da će ga policija pronaći. Koliko sam čitala i slušala, otmicama djece uvijek posvećuju posebnu pažnju, na tome se osobito angažiraju. Pa će se potruditi i oko Ivanova nestanka.
I Mario je, naravno, bio silno uznemiren. Stigao je vrlo brzo. Slutnja je bila strašna, ali nas smo dvoje zaključili da se može raditi samo o otmici. Pokušali smo jedno drugo tješiti, međusobno si uliti snage, ali bili smo očajni i bespomoćni.
Mario mi nije predbacivao što sam Ivana ostavila samoga i to mi je u tom trenutku bilo jako važno. Da me još on zbog toga gledao prijekim okom, a dovoljno sam samu sebe optuživala, bilo bi mi kudikamo teže.
Policajac se detaljno raspitivao o našem načinu života, o mogućim neprijateljima, o tome jesmo li mi ili susjedi primijetili nešto neobično ili sumnjivo, želeći prikupiti što više podataka ne bi li naišao na neki trag.
- Je li vam netko kada prijetio, želi li vam se možda netko iz bilo kojeg razloga osvetiti? Jeste li nekome dužni novca? - pitao je istražitelj.
- Ne, sigurno ne - uvjeravao ga je Mario.
Zaista mi nije padalo na pamet tko bi takvo što bio u stanju učiniti. Ni danas mi nije jasno kako se odmah nismo sjetili Silvane. Ali susjeda se prisjetila kako je posljednjih dana dva-tri puta u ulici vidjela nepoznatu ženu, sa šeširom spuštenim duboko preko lica i sa sunčanim naočalama, čak i kada je sunce bilo za oblacima. Policajac se zainteresirao za taj podatak, to bi možda mogla biti žena koja je otela Ivana.
- Ali, zašto? Zašto baš Ivana? - pitala sam se.
- Vjerojatno slučajnost. Vidjela ga je u vrtu i uzela.
- Zaboga, a zašto bi ga uzela? Da nas ucjenjuje? Pa mi nismo nikakvi bogataši.
- Znate, možda se radi o ženi koja jako želi bebu, a ne može imati vlastitu. Imali smo već takvih slučajeva. Ako se o tome radi, mogu vas barem umiriti da su takve žene pažljive s djecom i da se vašem sinčiću sigurno neće ništa loše dogoditi - pokušao me umiriti policajac.
Slaba utjeha. U idućih je tjedan dana istraga tapkala na mjestu. Bili su to dani puni neizvjesnosti, očaja, straha, suza... Tisuću smo se puta pitali što se moglo dogoditi. A onda mi je napokon u jednom trenutku sinulo. Silvana. Kako mi samo to prije nije palo na pamet?
- Nije li možda to napravila ona tvoja Silvana? - spomenula sam Mariju.
- Silvana? Rekao sam ti da je zaboraviš. Valjda ne misliš da bi došla ovamo u Njemačku da napravi takvo što. Pa za otmicu djeteta ide se na robiju, to valjda i ona zna - olako je prešao preko moje slutnje.
- Možda bi ipak bilo dobro to spomenuti policiji - nisam se predavala.
- Budi sigurna, oni će dobro obaviti svoj posao. Ne trebamo ih opterećivati svojim glupostima - odmahnuo je rukom.
Devetog dana od nestanka Ivana, u nedjeljno prijepodne, netko je pokucao na vrata. Kad sam ih otvorila, ugledala sam policajca s bebom u naručju.
- Je li to vaš mali Ivan? - smijao se.
- Da, da! To je naš Ivan - poskočila sam.
Umalo sam se onesvijestila od sreće i olakšanja. Uzela sam maloga u naručje, a policajca izljubila. Ivan je izgledao odlično, kod koga bio da bio, taj se o njemu dobro brinuo.
- Je li ga uzela žena koja nije mogla imati svoje dijete? - upitala sam policajca.
- Ne, draga gospođo, nije tako. Niste ni znali da imate neprijateljicu. To je žena koja vam se željela osvetiti.
Dakle, pokazalo se da je moja slutnja bila na mjestu. Ona se željela osvetiti i Mariju i meni. Da smo to ranije rekli policajcu, možda bismo si prištedjeli nekoliko paklenih dana neizvjesnosti. Ali, sada nam je bilo najvažnije da je mali opet s nama i da mu Silvana nije naudila. Nismo ni slušali policajčevo objašnjenje kako su došli do otmičarke.
Kasnije smo saznali da se Silvana sama javila policiji. Na sudu se branila da je htjela da njezin bivši zaručnik barem malo pati kao što je ona patila kad ju je ostavio.
- Željela sam da i njegova žena shvati kako je to kada ti nekoga uzmu - objašnjavala je.
Poslali su je na psihijatrijsko vještačenje. Pokazalo se, međutim, da je psihički posve zdrava. Otmica djeteta stoga je okarakterizirana kao čisti kriminalni čin. Iako su u obzir uzete olakotne okolnosti - da se, dok ga je imala kod sebe, dobro brinula za Ivana i da se sama prijavila policiji - osuđena je na zatvorsku kaznu.
Ivan je prekrasno dijete, uživamo u njemu. Dani njegove otmice ostaju mora koju pokušavamo zaboraviti. Ali, mislim da ja u tome nikad neću sasvim uspjeti. Jer, Silvana je vjerojatno već na slobodi. Ili će uskoro biti.
Izričito joj je zabranjeno da se približi našoj kući, ali tko mi može jamčiti da će se toga doista pridržavati? Iako je naoko sve sretno završilo, zapravo je postigla svoj cilj, u Marija i mene usadila je nemir kojeg se nećemo lako osloboditi.