Potraga za istinom o Seusovu blagu, najvrednijoj, najtajanstvenijoj i najpoznatijoj zbirci srebrnog posuđa iz vremena Rimskog Carstva, podsjeća na pravi krimić. Ima tu svega, od ubojstava, teorija zavjere, prikrivanja tragova, laži, mutnih tipova, do pripadnika aristokracije i premijera.
Enigma je gotovo sve. Od toga gdje je Seusovo blago nađeno, tko je srebrno posuđe iz razdoblja kasne antike našao, kako je dospjelo do svih mogućih preprodavača i kupaca, a ni stručnjaci se ne mogu usuglasiti o točnom vremenu nastanka vrijednih predmeta. Pa ni u tome tko je bio Sevso ili Seus, po kojem je blago dobilo ime.
Drama u New Yorku
Krajnje odredište na dugom putovanju kroz povijest, od staroga Rima do 21. stoljeća, sada je za blago raskošna neogotička zgrada mađarskog parlamenta, izgrađena od kamena dovezenog iz Bihaća. Uz Krunu svetog Stjepana Mađari će pokazivati i sedam predmeta iz Seusove kolekcije, koje su kupili za 15 milijuna eura.
Spektakularno pojavljivanje Seusova blaga počelo je najavom aukcije u Sotheby’su 1990. i pokrenulo je lanac dilema koje nisu riješene do današnjeg dana.
Gdje je, zapravo, pronađeno Seusovo blago? Odgovor smo, za početak ove napete i komplicirane priče, potražili kod dr. Anne Bennett, jedne od najuglednijih svjetskih restauratorica, koja je utrošila više od tisuću sati za konzervaciju, autentifikaciju i kompletnu analizu predmeta.
Prvo pitanje koje smo postavili britanskoj znanstvenici bilo je ima li bilo kakav dokaz o porijeklu blaga. “Ne! Mogalo je doći iz bilo kojeg dijela Rimskog Carstva. Potrošila sam godinu dana na restauraciju.” U razgovoru za Nedjeljni Anna Bennett rekla je da je Seusovo blago najvredniji arheološki materijal koji je ikada držala u rukama.
U potrazi za istinom došli smo i do beogradskog antikvara Viktora Ristovića, poznatijeg kao Miša Grof, koji je svojedobno povezivan s lancem trgovaca koji su 80-ih prodavali vrijedno blago. Ristović nam je ispričao tko su zapravo bili oni i iznio svoju kut gledanja na cijeli slučaj, tvrdeći da je blago zapravo pronađeno u Srbiji, a ne u Hrvatskoj ili Mađarskoj.
U javnosti se Seusovo blago prvi put spomenulo u veljači 1990., kada je u New Yorku Sotheby’s najavio prodaju. Tvrdilo se da je riječ o libanonskom porijeklu, a procijenjena vrijednost bila je od 50 do 100 milijuna dolara. Na prodaju je bilo ponuđeno 14 srebrnih predmeta i brončani kotao. Prodavatelj je bio Spencer Douglas David Compton, sedmi markiz od Northamptona, u to vrijeme 94. na listi najbogatijih ljudi u Velikoj Britaniji.
Hrvatski dokazi
Unatoč tome što je Sotheby’s raspolagao libanonskim dokumentima o izvozu, što je trebao biti dokaz o porijeklu materijala, ipak je ugledna aukcijska kuća, zajedno s UNESCO-om i Interpolom, kontaktirala 29 zemalja na teritoriju unutar granica nekadašnjeg Rimskog Carstva. Prije same aukcije koju su planirali u Švicarskoj iste godine, tražili su bilo kakav dokaz koji bi pobio autentičnost dokumenata koje je lord priložio o porijeklu i vlasništvu. Sotheby’sova najava o aukciji bila je prva javna objava o blagu, a tvrdnja da je pronađeno u Libanonu dovela je do toga da je ta zemlja odmah 15. veljače 1990. podnijela tužbu Višem sudu u New Yorku, tvrdeći da je dokumentacija o izvozu krivotvorena i da je srebro ilegalno izneseno iz Libanona.
Zbog toga je u ožujku sudac naložio zapljenu srebrnine koja se tada nalazila u New Yorku i bila je samo nakratko izložena u Sotheby’su. Nedugo zatim objavljeno je da je srebro pronađeno u blizini Pule i da je prokrijumčareno iz Jugoslavije krajem 70-ih. Pravo na vlasništvo tako je polagala i Jugoslavija, a nakon raspada zajedničke države, Hrvatska. Konačno, 1991. Mađarska je također objavila argumente da je srebro iskopano u blizini sela Polgárdi, 16 kilometara južno od jezera Balaton. U međuvremenu Libanon se povukao iz parnice, a ostali su samo Mađarska i Hrvatska i 1993. sud zaključuje da ni jedna od te dvije države nije priložila uvjerljive dokaze o porijeklu i vlasništvu. Lord Northampton tako je postao i službeno vlasnik Seusova blaga.
Britanski list The Independent, najavljujući aukciju u New Yorku, piše o Seusovu blagu, uz aluziju da je ilegalno izneseno iz neke zemlje. Tekst je objavljen 9. veljače 1990. i spominje se jedna od najvećih arheoloških i antikvarnih senzacija posljednjih desetljeća. “Nakon što sam pročitao taj članak, objavio sam početkom ožujka 1990. tekst u Slobodnoj Dalmaciji u kojem sam iznio svoju pretpostavku da je moguće da se prvi dom blaga nalazio u okolici Balatona, gdje su arheolozi otkopali niz luksuznih rimskih vila. Ali oko 440. godine, povlačenjem Rima s Balatona, obitelj bogataša koji se zvao Sevso pokupila je svoje predragocjeno blago i krenula u izbjeglištvo”, kaže nam arheolog dr. Emilio Marin, koji je prvi o blagu pisao u hrvatskom tisku, a jedini je do sada u Hrvatskoj o Seusovu blagu objavio i stručnu studiju.
“Iznio sam mogućnost da je sredinom petog stoljeća Seusova obitelj krenula na jug, u Dalmaciju, gdje su inače zabilježene migracije rimskih građana sa sjevera. Najpoznatije su one iz Sirmija, današnje Sremske Mitrovice, ili pak u Istru, u smjeru koji je bio drugi pravac migracija”, kaže Marin, koji je bio i hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. Kemijsko-tehnološko ispitivaje blaga, provedeno na Institutu za arheologiju u Londonu, dovelo je do zaključka da je Seusovo blago stoljećima moralo biti zatrpano ili ostavljeno skriveno u nekoj špilji ili podrumu vapnenačkog sastava, kakvim Istra i Dalmacija obiluje. Pisalo se da tla takvog sastava ima i u Libanonu.
“U međuvremenu dogodilo se ono što se predosjećalo, međunarodna afera s aukcijom”, govori Marin, od kojeg je početkom ožujka 1990. prvu obavijest o blagu dobila i dr. Vesna Girardi Jurkić. Ona je u ime Arheološkog muzeja u Puli kao ravnateljica, uvjerena da je blago pronađeno u Istri, podnijela prijavu protiv nepoznatih počinitelja. Trag je vodio do Barbarige.
(...)