Predsjednik Mohammed Ahmedinedžad i vrhovni vođa Ali Hamnei mogu do iznemoglosti optuživati Sjedinjene Države Amerike i Ujedinjeno Kraljevstvo da su angažirali plaćenike. Mogu time postići poneki poen doma, ali i laiku mora biti jasno da je čak i najbogatijoj velesili logistički nemoguće naći toliko plaćenika u zatvorenoj zemlji koliko je prosvjednika dosad ubijeno ili strpano u kazamate, da i ne brojimo one koji su zasad izbjegli toj sudbini.
Samo u jednom danu ovog tjedna režim je priznao dvadeset ubijenih i šesto zatvorenih u Teheranu. Te su brojke enormne. Ne može biti toliko plaćenika.
Osjećaj nevolje mora biti golem kad toliko stanovnika prezire pogibelj.
| Iranska politička nacija iznutra je duboko rascijepljena |
Drugo je pitanje: oko čega se iranska nacija tako podvojila? Oko demokracije? Možda dio manifestanata zaista želi predstavničku demokraciju zapadnog tipa, za koju se izjašnjavaju iranski emigranti druge generacije (ili barem njihovi transparenti) na Zapadu, ali je malo vjerojatno da to žele političari koji su se suprotstavili Ahmedinedžadu i preko njega Hamneiju.
Mir Hossein Musavi bio je Homejnijev premijer, a Hašemi Rafsandžani predsjednik Republike po Homejnijevu izboru. Obojica podržavaju vladajući koncept “islamske republike” (dakle i njezine snažne teokratske odnosno klerokratske aspekte). Musavijeva politika spram Izraela malo se razlikuje od Ahmedinedžadove: Musavi je osudio brutalne Ahmedinedžadove fraze o “brisanju Izraela s geografske karte”, ali smatra da stanovništvo cijele Palestine treba demokratski odlučiti o svojoj vlasti, pa će se ondje dogoditi kao i u Južnoafričkoj Republici ili Zimbabveu, jer će arapska većina preuzeti vlast nad židovskom manjinom. To nije koncept dviju država, nego jedne arapske, pandan ideji izraelskih maksimalista.
Musavi podržava razvitak nuklearne tehnologije u Iranu, jedino ostavlja otvorenim pitanje treba li proslijediti razvijanjem nuklearnog oružja. Rafsandžanijeve pozicije nisu bitno različite, možda čak i oštrije.
Kad je riječ o predsjedničkim kandidatima, razlike nisu u političkim pitanjima koja zanimaju Zapad. Nije posrijedi politika, nego redistribucija vlasti. To podrazumijeva stanovitu demokratizaciju, ali ne i zapadnu demokraciju.
| Nije riječ o demokraciji, u zapadnom smislu, nego o redistribuciji vlasti |
I Iran je pokazao da je informacija poput vode, koja prirodno traži makar rupicu da prodre. Novinari su onemogućeni, a vijest ipak prolazi. Zahvaljujući i novim tehnologijama (koje je i Homejni rabio da bi svojim informacijama penetrirao u tadašnji Šahov Iran).
Čak i po cijenu smrti, kojom se prijeti svakome tko snima manifestacije. I ubojstva. Pa i svjedocima: liječnik koji je pokušao spasiti ustrijeljenu Nedu (kažu: Istinu, na farsiju) morao je uteći u inozemstvo. Uzalud su mobiteli nijemi od 14 do 21, uzalud su SMS blokirani još od četvrtka uoči izbora.
Toliki pritisak i trud odaju smrtni strah. Bilo je tako i u Sovjetskom Savezu tridesetih godina, pa je trebalo čekati još desetljećima. Ondje je Stalin dao zatvoriti supruge Kaganoviču i Molotovu, u Iranu je zatvorena Rafsandžanijeva kći.
Znakovit je oprez kojim reagiraju mnoge strane države, pa i izravno zainteresirane. U Trstu je jučer prošla pomirljiva rezolucija G8, kakvu je htjela Moskva a prihvatio Washington, ne ona ljuta i uvrijeđena talijanskih domaćina. Izrael ne dolijeva ulje i tvrdi da Teheran neće imati atomsku bombu 2010., nego tek 2014. Poruka: i ovaj će iranski predsjednički mandat dotad proći.
Šute muslimanske zemlje, osobito Pakistan (koji surađuje s Iranom u nuklearnoj tehnologiji, kao i pravoslavna Rusija, te ateističke Kina i Sjeverna Koreja). Hrvatska šuti, ali ne zbog koristi, nego zato što ne zna što bi rekla, kad se vanjskom politikom ne bavi (i dalje veli da prihvaća politiku Evropske unije, koje također tu nema). I pretežno šijitski Bahrein - spram kojega je Tehran nedavno opetovao teritorijalne pretenzije - od straha je zatvorio jedini list koji je napadao Iran. Jedino se Maroko pobunio i prekinuo diplomatske odnose s Iranom.
Inoslav Bešker
