Naslovnica Vijesti Komentari Sport J2 Vita Kultura Spektakli Fotogalerije

Naslovnica >> Komentari >> Profesionalci bez emocija i s puno cinizma

Profesionalci bez emocija i s puno cinizma

Objavljeno: 25. 07. 2009. 05:55

Uređeno: 22. 10. 2009. 07:11

Autor: Jurica Pavičić

U posljednjoj, legendarnoj sceni filma “Mefisto” Istvana Szaba nacistički glavešina dovede glavnog junaka, glumca Hendrika Hoefgena, na Olimpijski stadion u Berlinu, koji je namijenio za glumčevu veliku predstavu. Hoefgen, bivši komunist koji se karijeristički zapleo u nacističke hodnike moći, stoji na sredini travnjaka dok mu u lice blješte reflektori. Pod snopovima svjetla, on konačno shvaća u kakvu se igru upleo. “Ja sam samo glumac”, stane ponavljati uzbunjeno, “Ich bin nur ein Schauspieler”.

Tu rečenicu “ja sam samo glumac” - mnogi su i u mnogo navrata parafrazirali u povijesti Europe, svaki put nanovo kad bi se povukla oseka povijesti i odnijela dovraga neku vlast, diktaturu, ratnu kampanju ili ideologiju. Bilo je vremena kad se u hefgenovsko opravdanje “ja sam samo glumac” nije vjerovalo: partizani su, govore nam crne poratne anegdote, glumce strijeljali, držeći ih a priori suradnicima okupatora. No, hefgenovska čarobna formula, taj magični sklop “ich bin nur ein….” najčešće je služio svrsi, premoštavao prljave savjesti i krpao karijere. “Pa on je samo profesionalac”, govorilo se za novinare i ljude s TV-a, čak i onda kad je dio te “profesionalne” karijere bilo ratno huškanje, cenzuriranje i laž. “Ja radim samo svoj posao”, govorili su i govore jednoglasno dizajneri, pi-arovi i muzičari koji su u izbornim kampanjama servisirali kojekakav ološ, podrazumijevajući da hefgenovska “just job” pozicija pere poput deterdženta sve karijerne mrlje.

Masterpis darovitog cinika

A ta hefgenovska mantra dvaput mi je pala napamet ovog tjedna, povodom dva nevezana incidenta kojima je zajedničko tek to što ih vezuju Hrvati, Srbi i posljednji rat. U Haagu ovog je tjedna na doživotnu robiju osuđen Milan Lukić, srpski ratni zločinac koji je tijekom 1992. i 1993. u području Višegrada ubio više stotina susjeda muslimanske vjeroispovijesti. Tipični mahniti warlord, Lukić je leševe bacao s Andrićeva mosta, u obližnjoj banji držao logor za silovanja (što je motiv koji je Hans Christian Schmid iskoristio za film “Sturm”), pa je čak zaustavljao civilne buseve i vlakove po Sandžaku i s njih skidao i likvidirao nepravoslavce. Ono što tu strašnu višegradsku povijest vezuje uz svijet Hendrika Hoefgena je jedna prostorno-vremenska “potankost”: film “Lepa sela lepo gore”, jedan od najvažnijih i najboljih filmova nastalih u Srbiji 90-ih, snimljen je na teritoriju Višegrada nedugo nakon što je tamo prohujao rečeni Lukić. Film je sniman na stvarnim zgarištima bošnjačkih sela, uz logističku pomoć lokalne vojske, a na špici ekipa filma se zahvaljuje SUP-u Višegrada i Komandi mesta. Ovih dana jedan je istaknuti sarajevski glumac prozvao u kavani Dragojevića i njegova producenta Bjelogrlića da im je Lukić bio “producent”. Oni su na to uzvratili gnjevnim demantijem i najavom tužbe, kao da je uopće bitno je li gorivo i dozvole davao Lukić ili netko drugi od onih koji su tada gazdovali tim prostorom nesreće i krvi.

Lepa sela lepo gore najciničniji su primjer onoga što se i u Zagrebu i u Beogradu zove ‘urbana kultura’. Tu je nesreća tek groteska
“Lepa sela lepo gore” nisu ratnohuškački film, barem ne na način kao što su to bili rasistički filmovi koji se tih godina radili u Hrvatskoj. No Dragojević uvijek me duboko uzrujavao na jedan drukčiji, jeziviji način. Naime, “Lepa sela lepo gore” nije bio film nemuštog mucavca: to je masterpis darovitog, bezočnog cinika, posprdna relativizacija nesreće u kojoj se autor odmiče na komotnu ekvidistancu i gleda s olimpijske visine velegrada kako se karikaturalni, ružni, pretili seljaci spotiču po blatu, jedni drugima pale nastambe i režu vratove.

“Lepa sela lepo gore” u tom su smislu najciničniji, antipatični primjer onog što se i u Beogradu i u Zagrebu zove “urbana kultura” - kultura u kojoj postojimo mi koji sjedimo na pijedestalu asfalta i postoje ti jadni seljački trogloditi čije drame mogu biti jedino farsa, a nesreća tek groteska. S takvom pozicijom cinične distance i Dragojević i Bjelogrlić mogli su se galantno povući na distancu i reći kako oni nisu propagandisti. Ne, oni su samo radili film. Sie sind nur Schauspielern.

‘Kolonijaši’ na naslovnici tabloida

Ni Indira Vladić i njezina Colonia nisu propagandisti. Robusna pjevačica i njezin denserski sastav nisu ni Thompson ni Škoro, u njihovoj muzici nema ideologije, nema konzervativnog veltšmerca, ne kuka se tu za rodnom grudom, grobovima i generalima. Indira Vladić nije čak ni narodnjak, nije “pevaljka”: njezina muzika čisto je “urbana” u onom smislu da nije pošpricana istokom. Njezin pop brz je, zabavan, industrijski i konfekcijski, sasvim nalik njezinom stylingu kojim dominiraju aluminij i lanci. Ne postoji ništa u sadržaju Colonije što bi nju pretvorilo u politički problem. A ipak - Colonia i Indira dospjeli su ovih dana na naslovnice beogradskih tabloida. Zagrebački denseri, naime, održali su beogradski koncert nepunih mjesec dana nakon što su u Hercegovini pjevali na trijumfalističkom derneku Branimira Glavaša, bivšeg osječkog šerifa, čovjeka koji je - ako je vjerovati nepravomoćnoj presudi - ljude vezane flasterom bacao u rijeku i dao da im se kiselina lijeva u grkljan. “Kolonijaši” su mirno i bez grižnje savjesti odradili gažu kod takvog tipa i poslije ugovorili koncert u Beogradu za 8. listopada. A pravdajući se pred optužbama beogradskog tabloida, član Colonije Tomislav Jelić nehotice je ponovio hendrik-hefgenovsku frazu. Nije rekao da je “nur ein schauspieler”, nego nešto silno slično: da je “tek profesionalac” i da koncerte odrađuje “profesionalno i bez emocija”.

Ponos Wuppertala

Jednom sam davno u Berlinu upoznao jednog Nijemca koji je bio izdanak industrijske dinastije. Familija mu je bila ponos i hraniteljica Wuppertala, ali u toj priči postojao je “bug”: tvornica njegova djeda proizvodila je plinske komore. Ne sumnjam da je djed mog Nijemca sebe također smatrao “profesionalcem” i ne sumnjam da su te komore vraški dobro radile jer nema do Nijemca kad je tehnika posrijedi.

Devastirano ime i duša

No, mom sugovorniku ta je djedovska “profesionalnost” devastirala ime i dušu te bila izvor zbiljske krize savjesti. Postoje mjesta u prostoru i vremenu kad se toliko približimo koncentričnom središtu zla, da priče o profesionalnosti više ne stoje: tada si dužan biti “amater”, dužan si zajebati profesiju i pustiti “just a job” priče. Tko to ne učini, vući će se za njim taj medijski i ini trag, i nek’ se vuče jer je zaslužio.


Jurica Pavičić

Λ VRH


Prebaci se na: