Želimir Ciglar dugogodišnji je Večernjakov kazališni kritičar. Jedan od pet-šest ljudi koji se u ovoj, ne baš toliko maloj i zaostaloj zemlji, sustavno bavio tim poslom te svakako najdobrohotniji među svojim kolegama, jer se u svakome njegovom tekstu prije osjećalo da voli glumce i teatarski ceremonijal, nego što je imao potrebu da im sudi i presuđuje. Ugled i karijeru nije gradio dekapitirajući ljude na sceni, niti dokazujući vlastitu strogost. Bio je blag i svakomu sklon, kakav i treba biti kazališni kritičar jednoga narodskog lista.
Novine kao zrcalo
| Odnedavno Želimir Ciglar radi posao novinarskog početnika: fotografira poznate na špici i propituje ih kad će na godišnji i je li im dobra kava. Večernjaku više ne treba kazališni kritičar, pa onda eto... |
Vladina kafe kuharica
Čudno je kako svi ti glumci i redatelji, svi ti mali i veliki pisci, ne shvaćaju da i njih, baš zato što ne reagiraju, čeka ista sudbina kao i Želimira Ciglara. Ili doista misle da su veći i za Hrvatsku značajniji od njega, pa neće sutra od uslikanih na špici postati oni koji slikavaju? Jedini koji je u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi zaštićen jest upravo onaj koji se prvi trebao pobuniti i zagrmjeti protiv devastacije i gašenja kulture u medijima. On to, međutim, nije učinio. Riječ je, naravno, o ministru Boži Biškupiću, koji bi, da kojim slučajem dijeli sudbinu hrvatske kulture, raznosio kave članovima Vlade i sjeseni im pridržavao kapute. Ili bi ih samo - fotografirao.
Jednom ćemo se sramiti vremena u kojem su kazališni kritičari bili prekvalificirani u novinare pripravnike, a hrvatska je kultura bila gurnuta u septičku jamu umaškoga teniskog turnira. No, sramili smo se dosad svih vremena, pa smo se navikli.
Miljenko Jergović
