Nekoliko dana prije nego što je Srbija odbacila prijedlog EU o rješenju problema Kosova, jedan visoki dužnosnik u Bruxellesu, prekaljen u pregovorima s Beogradom, nije krio rezerviranost spram optimističkih najava da će pregovori završiti povijesnim kompromisom. Ustvrdio je, na osnovi svojeg dosadašnjeg iskustva, da je zapravo teško očekivati pozitivan rasplet. Podsjetio je, naime, kako je i dalje nemoguće pregovarati s Srbima jer se ne mogu pomiriti s činjenicom da je Kosovo samostalna i neovisna država.
“Kada srpski političari dođu u Bruxelles, samo što ne vuku predstavnike EU za rukav i mole ih za pomoć u rješavanju problema Kosova. Kada s njima razgovarate u četiri oka, uvjeravaju vas kako su svi odgovorni ljudi u Beogradu svjesni da je Kosovo za Srbiju zauvijek izgubljeno te da je samo pitanje vremena kada će Beograd priznati samostalnost Kosova. Stoga uvijek traže od EU i SAD-a da im pomognu pronaći rješenje koje ne bi bilo ponižavajuće za Srbiju. I kada bi im se napokon predočio prijedlog, oni su ga objeručke prihvaćali. No, čim bi se izašlo pred novinare, doživljavali smo šok. Upravo oni koji su najviše uvjeravali da su spremni na kompromisno rješenje odjednom su se pretvarali u nepopustljive hardlajnere i populiste, usta su im bila puna nacionalističke retorike, a medijima su se zaklinjali da nikada niti jedan Srbin neće pristati na kapitulaciju i odreći se Kosova.”
Unatoč takvom iskustvu današnji posrednici u pregovorima Beograda i Prištine ipak su se nadali da će Srbija prihvatiti ponuđeno rješenje. Jedan od njih je razočarano zaključio:
“Kako je moguće da su tako neodgovorno propustili povijesnu priliku da se oslobode neizdrživog političkog tereta i otvore euroatlanske perspektive.
Udaljavanje od Europe
Iako su nas do posljednjeg dana uvjeravali da će pristati na sporazum, odjednom su bez ikakva suvisla objašnjenja odbili prijedlog EU i to će sada skupo platiti: ponovno će ostati bez datuma početka pregovora o ulasku u EU, opet će se cijela priča odgoditi na neodređeno vrijeme, tako da umjesto da Beograd bude svakim danom sve bliže, on se zapravo sve više udaljava od Europe. Za Srbe je najporaznije to što će na kraju staviti potpis na sporazum s Kosovom, ali će zbog nesposobnosti da prepoznaju prioritetne, vitalne nacionalne interese izgubiti vrijeme koje nikada neće moći nadoknaditi.”
Oni koji pomnije prate i analiziraju ponašanje srpskih političkih i intelektualnih elita znaju da takav postupak predsjednika Tomislava Nikolića i premijera Ivice Dačića ne predstavlja nikakvu iznimku. Upravo suprotno, to je zapravo konstanta novije srpske politike. Otkako je, naime, Srbija 1991. dobila vlastitu državu, politička nomenklatura u Beogradu, za razliku od Zagreba, nepovratno je propustila nekoliko važnih povijesnih prilika. I zbog toga je Hrvatska već godinama članica NATO pakta i pred vratima je EU, dok se Srbija još guši u balkanskim nacionalističkim frustracijama. Za razliku od srpskih, većina je hrvatskih političara, premda neki od njih tek nakon mnogih trauma i sukoba, na kraju uvijek odabrala opciju koja je pomogla da se Hrvatska izvuče iz balkanskog blata.
Dovoljno je samo podsjetiti se kako su svojedobno 1995. Beograd i Knin bahato odbili Plan Z-4 koji su izradili diplomatski predstavnici SAD-a, Kanade, Europske unije i UN-a. Prema tom prijedlogu, Srpska Krajina u Hrvatskoj imala bi svoje zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove, policiju…