Prema relevantnim najavama, od onih Hrvatske narodne banke, preko domaćih bankara, pa do obljižnih stranih medija, naša bi zemlja ove godine napokon trebala izaći iz recesije: očekivani ekonomski rast bit će minimalan, ali će ipak označiti stanovito olakšanje u usporedbi s dugogodišnjim padom.
Prilično je jasno da se naš izlazak iz recesije mora povezivati s općim oporavakom zapadne, pogotovo europske ekonomije, na što premijer Milanović upozorava od prvih dana svog mandata. Međutim, ako se prognoze o rastu BDP-a ostvare, to svejedno neće ispričati hrvatsku državnu politiku za čitav niz njenih velikih pogrešaka unatrag dvije godine, koje su pridonijele masovnom osjećaju depresije i dodatnom padu povjerenja u gotovo sve državne i političke institucije. Hrvatskoj državnoj politici u mnogim njenim elementima nisu potrebni popravci; njoj je, idealno govoreći, zapravo neophodno cjelovito reprogramiranje; početak s relativno novih polazišta, s novim konceptima i novim postupcima.
Ova ocjena ne vrijedi, naravno, za sve elemente državne politike. Pojedini bi morali ostati isti ili ih i dalje treba unaprijeđivati i učvršćavati. Radi se, kada je riječ o ekonomiji, o politici stabilne kune i niske inflacije, što je guverner HNB-a Boris Vujčić već najavio: izvan gospodarstva radi se o čvrstoj i dosljednoj provedbi politike zaštite ljudskih i osobito manjinski prava, o politici uvođenja pravnog reda u zemlju i o potpori borbi protiv korupcije i kriminala. Također, potpuno je jasno da se hrvatska vanjskopolitička strategija, koja je vezana uz NATO i Europsku uniju, ne treba (niti može) mijenjati. Međutim, gotovo sve ostalo, od ekonomske politike, kao aposlutnog prioriteta, preko efikasnosti državne uprave, preko utjecaja malih stranačkih politika na državnu politiku, preko odnosa predsjednika Vlade i predsjednika Republike, pa sve do Vladina stila odnosa s javnošću, uistinu zahtijeva reprogramiranje.
Pitanje je, naravno, je li reprogramiranje, s obzirom na stvarno stanje stvari u državi i u vladajućoj koaliciji u ovom trenutku, uopće moguće? Primjerice, ekonomska politika, pošto je odustala od Čačićeva koncepta državnih investicija, već više od godinu dana vodi se bez ikakvog transparentnog koncepta: fascinacija dovođenjem masovnih katarskih ili sličnih investitora najčešće se svodi na medijsko prenemaganje, bez stvarnih rezultata. Zakon o strateškim investicijama, i novi Zakon o radu napokon, s velikim zakašnjenjem, stvaraju preduvjete za trajniji ekonomski oporavak. Međutim, bez jasnog gospodarskog koncepta i bez ljudi na najvišim mjestima, koji su kadri preuzeti odgovornost za njegovu provedbu, hrvatska će ekonomska politika i dalje ostati neuravnotežena: njome će, kao i dosad, dominirati Ministarstvo financija, čiji se šef barem trudi obavljati svoj posao. Utoliko bi bilo vrlo dobro da se ozbiljno razmisli o eventualnom ulasku guvernera HNB-a u Vladu: Milanoviću je neophodan jaki i međunarodno relevantan šef ekonomske politike, on ga sada nema, a sama činjenica da dr. Vujčić nije član SDP-a, Vladi i premijeru samo može koristiti.
Onaj element koji trajno negativno utječe na provedbu bilo kakve hrvatske ekonomske politike, i koji se, bojimo se, ne može reprogramirati, jest pitanje efikasnosti državne uprave. Spletom dugogodišnjih okolnosti (ili dugogodišnjeg korumpiranja građana, što su ga provodile sve hrvatske Vlade), hrvatska državna uprava potpuno je nesposobna funkcionirati u kompetitivnom okruženju, i kao takva, predstavlja golemu prepreku za sve potencijalne investitore. Tu se, nažalost, ne da ništa promijeniti. Masovni rezovi u državnoj upravi, u sadašnjoj socijalnoj situaciji, i uz sadašnji broj nezaposlenih, potpuno su neizvedivi (premda su, definitivno, itekako potrebni).Jedan od elemenata državne politike, koji se ustinu što prije treba mijenjati, i koji se može mijenjati, tiče se utjecaja malih stranačkih politika na državnu politiku.
Krizno mjesto u tom području nisu čak ni koncepcijski ili interesni sukobi koalicijskih stranaka oko pojedinih političkih pitanja, nego hadezeovska praksa, koju su naslijedili članovi Kukuriku koalicije, da se radna mjesta u državnoj upravi i javnim poduzećima popunjavaju po stranačkim kriterijima. Jasno je da svaka pobjednička stranka na odgovorne državne dužnosti dovodi svoje ljude: tu se radi o državnim dužnosnicima, koji preuzimaju odgovornost za provedbu politike koja je pobijedila na izborima. No, kada se ministarstva, razna državna tijela i javna poduzeća pune po kriterijima stranačke lojalnosti ili, još gore, socijalnog zbrinjavanja unutar stranke, to cijelu državu čini neefikasnom, a sustav dubinski korumpiranim i beznadaženo nekompetentnim.
Sasvim je sigurno da je većina glasača Kukuriku koalicije očekivala kako njihove stranke neće nastaviti s takvom praksom, podjednako karakterističnom za HDZ-ovih sedamnaest državnih, ali i za IDS-ovih dvadesetak lokalnih godina na vlasti. Resetiranje i reprogramiranje prilično je neophodno i u odnosu predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Razumljivo je da Ivo Josipović i Zoran Milanović imaju različite specifične interese i različite motive za pojedine političke reakcije. Međutim, njihova javna polemika, koja se nastavlja Josipovićevim opsežnim prijedlogom ustavnih promjena, šteti ostvarivanju premijerova i predsjednikova zajedničkog glavnog interesa: modernizacije i obnove Hrvatske na konkretnim liberalno-socijaldemokratskim načelima.
Slabljenje socijaldemokratske Vlade ne bi trebalo biti u interesu socijaldemokratskom predsjedniku Republike. Naposljetku, kada je riječ o odnosima s javnošću, Vlada, a osobito premijer, uistinu bi se trebali drastično promijeniti. Zoran Milanović ne mora težiti da bude popularan: on se bavi neugodnim poslom, a jedna od glavnih značajki njegova posla jest donošenje odluka koje se građanima ne moraju sviđati.
Međutim, poitičar koji je trenutno najnepopularniji u zemlji, kao što je pokazalo jedno prednovogodišnje istraživanje, ili jedan od nepopularnijih, kao što to pokazuju neka druga istraživanja, vrlo teško može realizirati svoje ciljeve. Milanovićevi su javni nastupi - osim u prvih nekoliko mjeseci premijerskog mandata-najčešće u dubokoj suprotnosti i s vrijednostima za koje se premijer zalaže, ali i s njegovim privatnim stilom komuniciranja. Zoran Milanović i njegovi suradnici zaduženi za PR trebali bi napokon razumjeti da i predsjednik Vlade mora funkcionirati i kao “proizvod” prihvatljiv za što veći broj hrvatskih građana. Hrvatskoj je državnoj politici uistinu i odmah neophodno cjelovito reprogramiranje. Obnova u važnim sektorima državne politike mogla bi značajno utjecati ne samo na ekonomski oporavak, nego i na povratak povjerenja birača u političke institucije, kao i na povratak povjerenja u pozitivne društvene vrijednosti.