Sanaderova plovidba i zgrožene elite

Hrvatska tone, a on se odmara na brodu. To su bile riječi kojima ste ovih dana mogli zapaliti ljude u baš svim društvenim prigodama: u redu pred šalterima HEP-a, na tržnici među gajbama breskvi i paradajza, policajcu koji vas je zaustavio jer niste propustili pješaka. Zagovornici nacionalnog jedinstva mogli su biti zadovoljni: bez obzira na svjetonazorske, ideološke i stranačke razlike, svijet se ujedinio u zgražanju nad načinom odmaranja bivšega premijera. Istina, on ne plovi na račun poreznih obveznika, brod nije ni stranački ni državni, a ne pripada ni nekome za koga bi se moglo reći da mu je Sanader pogodovao pa mu ovaj sad uzvraća ljetovanjem. Baš nikakvih problema s tim brodom nema, osim što je baš o brodu riječ, a brod je, je li tako, simbol luksuza: loše novine svako malo pišu o vlasnicima najskupljih brodova na Jadranu pa onda na radost čitateljstva objavljuju sličice tih plovila. Sanader na brodu je u imaginaciji bijesnoga puka, prestravljenog dolaskom oskudnih vremena, poput Marije Antoanete kada je narodu predlagala da jede kolače ako već nema kruha. Javno zgražanje nad činjenicom da čovjek plovi a nije ni mornar ni Bernie Ecclestone, način je kolektivnog rasterećenja u kojemu uživaju svi. Defenestraciju bivšega premijera potpomogao je, osjetivši njezin silan populistički potencijal, i predsjednik Stjepan Mesić. On je pokazao razumijevanje prema činjenici da je čovjek umoran, ali zašto se odmara baš na brodu, i - nastavio je pred oduševljenim publikumom - čiji je zapravo to brod? Uskočki upućeno spomenuo je dvojicu prethodnih vlasnika, ali eto, čuje se da je brod ponovo prodan, pa bi bilo zanimljivo znati na čijem to brodu ljetuje Ivo Sanader.

Moćni i nemoćni Nemoćni bi se od Sanadera ogradili, a moćni bi se osigurali da se jednom ne vrati

Nije baš jasno zbog čega bi to bilo zanimljivo znati i što je toliko zanimljivo u osobama bivših vlasnika - izuzev činjenice da su obojica ljevičari - osim ako je neshvaćena ostala Mesićeva aluzija da se Sanader nakon napuštanja svih dužnosti malo razveselio šopingom u kojem je kupio brod. Ako, pak, takve aluzije nije bilo, tada nam Mesićeva poruka narodu ostaje zatajena, iako je nesumnjiva emocija koja tu poruku nosi. Hrvatska, dakle, tone, a on se odmara na brodu. Ovaj će narod tu parolu izgovarati uz jutarnju kavu, i s Predsjednikom uz kavu, još dugo nakon što se Ivo Sanader vrati s mora.

Istina, ona će se pamtiti kratko, kao trivijalan i lakozaboravljiv hit ljeta.  Naravno, nije problem u plovidbi. Kao što ni 1948. nije bio problem u balerinama. Ali pri defenestraciji, naglo oživi duh socijalne jednakosti koji je, eto, prekršio drug kojega smo odlučili baciti kroz prozor. Pa je onda, naravno, problem što je dotični klasno zastranio i oženio balerinu ili je, šezdesetak godina kasnije, provodio godišnji odmor ploveći na brodu.

Ono što se ovih dana događa s Ivom Sanaderom, točnije s njegovim brendom ili s aurom njegova imena, obračun je s nekim tko se već obračunao sa samim sobom i otišao. Ali ta stvar ipak nije lišena praktičnog smisla. Političari se plaše da bio on, bez obzira na neopoziv uzmak sa svih funkcija, mogao sačuvati osobni autoritet i karizmu, a novinski komentatorima je, posve razumljivo za naše uvjete, jako stalo da ih, nakon Sanaderova pada, više nitko ne povezuje s njegovim imenom. Biti na strani odlazećih i bivših kod nas je, pogotovu u novinarstvu, znalo bilo pogubno.

Zgražanje nad Sanaderovom plovidbom nadovezuje se na uvrede zbog načina na koji je napustio premijersko mjesto i ima isti smisao. Oni nemoćni bi se ogradili od njega, dok bi se moćni osigurali da im se jednoga dana ne vrati. Puk, kao i društvene elite, imaju pravo na svoje stereotipe i hajke koje se povedu naprosto zato da bi ljudima bilo lakše i da bi nekako preživjeli kolektivni histerični strah od siromaštva, koji je, možda, i opravdan, ali niti se Sanader predstavljao kao ekonomski čudotvorac čije su sve vizije propale pa je zato zemlja otišla na bubanj, niti je njegova plovidba ruganje narodnoj sirotinji. Danas se čini da ga je kao premijera skupo koštao njegov eurofanatizam i ekonomsko projiciranje Hrvatske u skladu s vjerom da će do 2010. ući u Europu. 

On je svu političku pamet i energiju usmjerio prema priključenju Europskoj Uniji. Kada je Hrvatska gurnuta niz stepenice, jer je Europi očito prerizično u ovom trenutku prihvatiti zemlju u čijoj je zemljopisnoj utrobi Bosna i Hercegovina, na koju se pak logično nadovezuje Srbija, a za njom Kosovo i Makedonija, i svi bi oni, na neki način, postali obavezom Europske Unije čim bi Hrvatska bila unutra, Ivo Sanader je dao sve svoje ostavke, a zatim otišao na godišnji odmor. Nama je svejedno odmara li se na brodu ili u kamp kućici.
Miljenko Jergović