BERLIN - Glavni program u ponedjeljak donio je po jedan primjerak svake od ove dvije vrste. Prvi od njih je “Mamut” (Mammoth), dosad najambiciozniji film švedskog režisera Lukasa Moodyssona, čovjeka koji je prije desetak godina bio velika nada europskog filma zahvalju-jući svježim, ranim filmovima “Fucking Amal” i “Zajedno”.

Kao mamut u staklani

Lukas Moodysson napravio je potom par filmova na rubu garažnog undergrounda, da bi se sad vratio s nečim kudikamo velebnijim. “Mamut” je film pomalo nalik Inarrituovu “Babelu”: angažirana dramska freska o efektima globalizacije, u kojoj su glavni junaci njujorški internetski genijalac koji putuje poslom na Tajland (Gael Garcia Bernal) te njegova filipinska dadilja koja je ostavila u domovini vlastito dvoje djece. Raspršena diljem globusa, Moodyssonova pretenciozna freska spaja se u jednoj točki - u motivu roditeljstva koje i samo postaje “lateralna žrtva” nove ekonomije. Na opis to ne zvuči loše, no švedski redatelj napravio je, nažalost, krajnje shematičan film kojim bauljaju krajnje tipizirani likovi, sociopolitički uvidi su banalni, a dramaturgija manipulativna i lako predvidiva. Na koncu, “Mamut” je izviždan čak i na tiskovnoj projekciji, što se u pristojnom Berlinu rijetko događa.

A Ako je Moodyssonov film bio nalik mamutu u staklani, film domaće autorice Maren Ade “Svi drugi” doima se kao fini, elegantni komad jednostavnog kristala. Maren Ade - koja je svojim prethodnim filmom nagrađena na Sundanceu - u “Alle Anderen” prati jedan mladi njemački par na ljetovanju na Sardiniji. Gitti je neambiciozna, vedra i želi da začnu obitelj, dok je Chris ne baš uspješan arhitekt, ogorčen jer nije dočekao željenu afirmaciju. Naizgled idilična veza nakrivi se kad na Sardiniji susretnu Chrisova kolegu, mnogo uspješnijeg arhitekta. Počevši od okružja ljetovališta pa do stila, film mlade Njemice uvelike podsjeća na Erica Rohmera. Ali, Maren Ade u tu je jasnu stilsku tradiciju fino ugradila mentalitet, govor, ekonomiju i svagdan današnjih tridesetogodišnjaka.

Razmaženi mladi bijelci

Po generacijskom filingu i stilu filmu Maren Ade sličan je i “Beewax”, novi film američkog nezavisnog filmaša Andrewa Bujalskog. Bujalski je preko Atlantika poprilično poznat kao perjanica pokreta ili grupe “mumblecore” (mumljavaca), no Europa ga tek otkriva i ovo mu je prvi film na velikim festivalima s ove strane vode. “Beewax” se odvija kroz nekoliko dana  i prati grupu tridesetogodišnjaka u Austinu, a “najdramatičniji” događaj je u filmu kad jedna junakinja svojoj partnerici pošalje pismo odvjetnika zbog spora oko dućana. “Mumblecoreovce” kritika napada da zamaraju svijet tričavim, banalnim životima razmaženih mladih bijelaca. Taj prigovor vjerojatno vrijedi i za “Beewax”, no svejedno - to je dobar film, s uvjerljivim likovima i finom emocijom.

Ipak, najbolji film dana stigao je iz (nimalo neočekivano) Rumunjske.

To je “Najsretnija djevojka na svijetu” debitanta Radu Jude. Film priča o provincijskoj djevojci koja u nagradnoj igri dobije novi auto i dolazi u Bukurešt snimiti primopredaju i reklamu. Na putu je prate stariji, posesivni roditelji. Ono što bi trebao biti njen “najsretniji dan”, međutim, pomuti obiteljska svađa: roditelji hoće da auto proda i investira novac. Riječ je o sjajnom, malenom filmu o grču balkanskog kapitalizma, filmu koji, od naših stvari, možda najviše podsjeća na “Armina”.

Jurica Pavičić