Odluka slovenskog parlamenta da odgodi ratifikaciju sporazuma o ulasku Hrvatske u NATO ne predstavlja preveliko iznenađenje. Ona je, naime, logičan nastavak dosadašnje politike Ljubljane spram Zagreba. S takvim ocjenama, nakon najnovijeg ispada slovenskog parlamenta, slažu se u svim članicama EU gdje se takvo ponašanje, uglađenim diplomatskim rječnikom, proglašava bez presedana u povijesti EU.
Tako je, primjerice, nezavisni austrijski politički analitičar Dejan Steinbuch, savjetnik Uprave novinske kuće Styria, upozorio ovih dana kako ne treba očekivati da će premijer Borut Pahor promijeniti dosadašnju politiku zato što “već dva desetljeća slovenski političari uvjeravaju svoju javnost da se s Hrvatima ništa ne može dogovoriti jer su njihovi zahtjevi potpuno nerealni”. Jedan visokopozicionirani diplomat u Bruxellesu nedavno se, pak, svojim kolegama požalio da nije mogao niti zamisliti koliko su slovenski političari zatrovali svoju javnost negativnim odnosom prema Zagrebu.
Premda je odgoda ratifikacije krajnje neugodna i za Hrvatsku i za NATO, od nje će ipak biti neke koristi: taj postupak je napokon do kraja ogolio slovensku politiku spram Hrvatske. Nakon četvrtka uvečer više nitko u EU i NATO-u neće gajiti iluzije o nekoj slovenskoj principijelnosti i poštenim namjerama.
Slovenski političari u petak su u Bruxellesu uvjeravali šefove NATO-a da će vrlo skoro parlament sasvim sigurno ratificirati sporazum te da su u pitanju procedura i unutarnjopolitički problem, a ne protivljenje prijemu Hrvatske. Premijer Pahor i šef vanjskopolitičkog odbora parlamenta Ivo Vajgl optužili su bivšeg premijera Janeza Janšu za neprihvatljivo ponašanje, premda su upravo njih dvojica svojim izjavama i ponašanjem ohrabrivali Janšu da povuče upravo takav politički potez. Politički analitičari uvjereni su, pak, da Janša, opstrukcijom ratifikacije sporazuma Hrvatske i NATO-a, pokušava sprati nečistu savjest pred slovenskom javnošću jer je na Bledu potpisao sporazum o međunarodnoj arbitraži.
Osim što je i parlament potvrdio političku nevjerodostojnost Slovenije, on prisiljava Zagreb da s krajnjim oprezom razmatra najnovije posredničke inicijative iz EU. Sasvim je, naime, razumljivo da Vlada Ive Sanadera u takvim okolnostima ne može tek tako prihvatiti dogovore i kompromise koje su postigli Ljubljana i Bruxelles. Ponajprije ne može odustati od već postignutog dogovora s bivšom Vladom Janeza Janše da se granični spor između dvije države rješava pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Najnoviji postupak slovenskih parlamentaraca, pokušaj premijera Boruta Pahora da obmane javnost izigravajući službeni poziv Zagreba za sastanak te neistinite tvrdnje bivšeg premijera Janeza Janše da na Bledu nije pristao na arbitražu Međunarodnog suda pravde u Haagu upozoravaju da se slovenskim političarima, u sadašnjim okolnostima, teško može vjerovati, a još teže dogovarati. Stoga je izlaz iz te situacije jedino nepristrana međunarodna sudska instanca koja će na temelju zakona donijeti pravorijek o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije. Svako drugo rješenje, poput neke međunarodne političke komisije, zbog neprincipijelnosti Slovenaca, ali i činjenice da zbog njihova članstva u EU i NATO-u imaju privilegiranu poziciju, za Hrvatsku predstavlja realnu opasnost. Nikada se, naime, ne zna kada će slovenska strana izigrati ili krivo interpretirati dogovor. Tek ako bi se precizno odredili zadaci i ovlasti komisije, a tu se ponajprije misli na njene ovlasti da točno odredi o kojim će neriješenim graničnim pitanjima raspravljati Međunarodni sud u Haagu, tada bi se moglo razgovarati o njezinu angažmanu.
Unatoč neprihvatljivom ponašanju Ljubljane, Zagreb ne smije dopustiti da bude isprovociran niti da odustane od svoja dva najvažnija vanjskopolitička strateška cilja: ulaska u EU i NATO. Dakle, unatoč svim nepravdama i nezasluženim udarcima, Vlada Ive Sanadera mora i dalje predano ispunjavati kriterije za prijem u EU i NATO te zajedno s Bruxellesom naporno tragati za prihvatljivim rješenjima.
Ne treba, naime, zaboraviti da su od 2000. godine sve hrvatske vlade, bez obzira na sve slabosti, ipak cjelokupnu svoju politiku podredile realizaciji ključnih strateških interesa, ulasku u EU i NATO. Bila bi stoga povijesna pogreška kada bi sada pri kraju tog puta, zbog neprijateljskog odnosa samo jedne države, nepromišljenim potezom upropastili sve što se dosad postiglo. Nanijela bi se neprocjenjiva šteta nacionalnim interesima, a ne treba zaboraviti ni groznu poruku koju bi, zbog nepravdi nanesenih Hrvatskoj, članice EU i NATO-a uputile svim državama kojima je cilj ulazak u te dvije međunarodne integracije.
Mladen Pleše
