Glavni junaci Hanekeove “Ljubavi” par je staraca koji na početku filma žive onakvu treću dob kakvu bi svatko od nas poželio. Anne ( Emanuelle Riva) i Georges ( Jean-Louis Trintignant) žive u lijepom pariškom stanu, pristojno su imućni, imaju ispunjene živote i uzajamno su vole.
U jednoj od prvih scena odlaze na koncert klasične glazbe, privrženi poput golupčića.
Iduće jutro Anne doživi kratkotrajnu amneziju a liječnik joj dijagnosticira laki moždani udar. Ubrzo, Anne će pasti u kolica, no čili i predani starac i dalje se o njoj odvažno skrbi. Jednog jutra Georges zatječe Annu smalaksalu pokraj otvorenog prozora, nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva. U tom trenutku staričin postupak nam se čini poput izdajničke nezahvalnosti. Međutim, uskoro će se ispostaviti da starica pronicljivo sluti ono što slijedi.
“L’Amour” je stigao u naša kina nakon što je u svibnju pobijedio na festivalu u Cannesu, a u rujnu u anketi svjetske kritike proglašen filmom godine. Za koji tjedan slijedi dodjela Europskih filmskih nagrada na kojima bi išta osim pobjede “Ljubavi” bilo senzacija. Nakon “Ljubavi” i “Bijele vrpce”, Haneke je fiksirao status velikog europskog klasika kakav su u drugim epohama imali Bergman i Kieslowski, a “Ljubav” je film koji i podsjeća na tu dvojicu orijaša europskog art-filma.
Ono što prvo zapanji gledatelja “Ljubavi” je - za početak - njegova gotovo bezvremena klasičnost. Jedna od kolegica novinarki nakon gledanja filma je rekla kako joj se čini da je “Ljubav” mogla mirne duše nastati prije trideset godina, no u Hanekeovu slučaju to nije prigovor.
U scenarističkom smislu “Ljubav” je perfektan primjer klasičnog “storytellinga”, priča koja je sklopljena tako dobro da bi se iz nje mogla učiti scenaristika na svakoj filmskoj školi. Haneke zna točno kako otvoriti film i navijestiti glavnu temu, gdje načiniti diskretnu elipsu, kakvom scenom pokazati odnos likova prema vlastitoj kćeri, prema bivšem poslu, prema životu i smrti.
Drugi aspekt koji osnažuje dojam klasičnosti je krajnja sažetost filma. “L’Amour” je i doslovce komoran film s dvoje ljudi u jednom stanu i tek jednom scenom izvan interijera stana. No ipak, film se gleda poput trilera, a od lica dvoje staraca, Trintignanta i Rive, Haneke je uspio stvoriti prizor spektakularniji od svakog pejzaža.
Haneke se bavi temom o kojoj svatko od nas misli bar u primozgu, koja oprlji svaku obitelj. Baveći se temom koja se tiče svakog, važe argumente za i protiv, hladan poput forenzičara.
Haneke je svoj prvi film snimio u 47. godini. Kod takvog redatelja glupo je govoriti o “sazrijevanju”: no, “Ljubav” je film kojim je Haneke dosegao jedan drugi level autorske zrelosti. Nakon gledanja “Ljubavi” čovjek ima dojam sličan kao kad čuje ona kultna četiri takta na početku Beethovenove Pete simfonije. Odmah vidite da je to veliko, ali i toliko jednostavno da vam nije jasno kako se toga nitko nije ranije sjetio.