Imam sreće, opet sam u dobroj redakciji. No, odluka da se vratim na hrvatsku medijsku scenu nakon osam godina izbivanja bila mi je uistinu dvostruki izazov. S jedne strane, Al Jazeeru nije bilo lako zamijeniti. Oni su mjerna jedinica za kolegijalnost, kulturu i pristojnost. S druge, bila sam svjesna da ću, ako se vratim, kao i uvijek biti pod posebnim povećalom. Zašto, to mi nikada neće biti jasno. Uvijek su se propitkivale moje namjere, valjda zato što nikada nisam uzela kunu mimo svoje plaće ili sjedila po političkim kabinetima.
Mirjana Hrga
Nema 100 dana
Ali, sve je super ispalo. Na RTL-u su me dočekali odlični kolege, kooperativni i spremni pomoći, radim posao koji je za mene prvenstveno životni poziv, a od svojih ću sugovornika i dalje inzistirati da mi odgovore na pitanja koja im postavim, govori Mirjana Hrga od čijeg je voditeljskog i uredničkog preuzimanja središnje informativne emisije RTL Danas prošlo pola godine.
U politički vrlo zanimljiva vremena za Hrvatsku Hrga nije imala vremena, poput Vlade, za 100 dana uhodavanja. Poslije samo nekoliko mjeseci i sama se našla u središtu pozornosti nakon dva odrađena predizborna intervjua. Zbog onoga prvog, s već bivšim šefom SDP-a Zoranom Milanovićem, dio javnosti žestoko ju je napao. Samo nekoliko dana poslije, kada je procurila snimka verbalnog napada zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića na Hrgu, javnost je stala je u njezinu obranu.
Prošlo je šest mjeseci od vašeg dolaska na RTL. Je li vam brzo proletjelo vrijeme s obzirom na sve što se događalo?
- S jedne strane jest, a s druge nije.
20 godina u poslu
Kako to mislite?
- Zato što sam se ponovno morala učiti nekim stvarima za koje sam mislila da ih poznajem. Primjerice, političkoj sceni. Sve mi izgleda drugačije u smislu kulture dijaloga. To mi je bila jedna od težih spoznaja i većih izazova. Uopće nisam mogla vjerovati da je sve doživjelo takvu eroziju. U ophođenju, u dnevnoj komunikaciji, u istinitosti navoda iz istih političkih krugova. Jedan priča jedno, drugi drugo, a glasnogovornik treće. To me je zbunjivalo na početku i trebalo mi je, priznajem, dobra tri i pol mjeseca da shvatim kako stvari stoje i koliko je narod napaćen od politike i političkog bahatluka. A mislila sam da nakon 20 godina novinarstva ne postoji situacija koja bi me mogla dramatično iznenaditi.
Novinar i vrtić
Pretpostavljam da tu ciljate na intervju s Milanom Bandićem?
- Ma, i sa Zoranom Milanovićem. S tim da su ta dva intervjua drastično različito interpretirana u javnosti. Jer Milanović, točnije njegova politička opcija, ima brojnu sljedbu koja takve intervjue dočeka na nož i onda neselektivno i vrlo grubo, pa iskoristit ću i izraz zamagljeno, interpretira. Jer, spominje se netko tko je njima drag, opcija kojoj bi oni voljeli pripadati. I unatoč tome što vide mane, priznaju ih tek na kavi između sebe. Ali, ne daju meni da to kažem. I tu sam bila strašno napadnuta, da bi onda uslijedio intervju s osobom koja je njima manje draga, odnosno gotovo pa antipatična i onda te dižu u nebesa. To mi je licemjerje jednako neprihvatljivo.
Osim što je u javnost dospjela snimka s mobitela kako Milan Bandić viče na vas da nemate pojma kakvo je stanje u vrtićima jer niste rodili, priča se i da je bilo toliko napeto da su prisutni mislili kako će doći i do fizičkog obračuna.
- Neću to komentirati zbog dostojanstva naše struke. Mislim da su gledatelji u tom intervjuu vidjeli sve što su trebali vidjeti, no, nažalost, čuli su nakon toga i više od onoga što su trebali čuti. I meni je žao zbog toga. Ali, ne bih to uopće komentirala. Ja sam novinar, računam na to da neke situacije mogu biti izazovne. I jedino što mogu reći jest da bi bilo izuzetno važno da javne osobe, političari, mogu kontrolirati svoje ponašanje.
Je li vam se ikada dogodila slična situacija u karijeri?
- Ovakva? Ne. Bilo mi je jednostavnije raditi s Hamasom i Hezbolahom. To tvrdim s punom odgovornošću.
Zvuči kao crni humor.
- To je istina. Iskreno, čak mislim da mene Bandić nije htio uvrijediti na toj intimnoj, privatnoj razini. Mislim da je htio reći s aspekta ‘ne dolaziš u vrtić pa ne znaš kako stvari zapravo stoje’, ali se vrlo nespretno izrazio. Ono što je mene više od toga streslo je izjava ‘previsoko si poletjela’. Ne znam što je pod time mislio. Zar novinar treba biti ponizan da bi bio prihvatljiv? Ne znam...
Dijete za 2000 USD
Je li vam se poslije ispričao?
- Ne, nije. Niti očekujem, niti bih to htjela. Ništa mi to ne bi značilo. Okolnosti i osobe u priči bi morale biti bitno drugačije da ja očekujem ispriku i da me nešto tako povrijedi.
Nespretna ili ne, njegova je rečenica izazvala raspravu o tretmanu društva prema ženama bez djece.
- To su suviše intimne stvari da bi se uopće nametale kao teme za raspravu. I uvijek sam razmišljala o tome da ne treba tome pridavati prevelik značaj. I budimo ozbiljni, ovo je 21. stoljeće, što sam ja trebala? U jedan kofer spakirati pancirku i kacigu, a u drugi dijete? Pa, roditeljstvo podrazumijeva odgovornost. Odgoj. Samo neodgovoran čovjek bi postupio drugačije. U jednoj fazi svoga života, kada sam na tri godine prestala s novinarstvom i mislila da mu se nikad više neću vratiti, razmišljala sam drukčije. Ali, nije život jukebox. Namjesti se onako kako mora biti. Bila sam sklonija razmišljati o posvajanju djeteta, ali našla bih se u istom problemu. Pamtim jednu situaciju iz Sirije i pamtit ću je, vjerujem, cijeli život. Jedan borac al-Nusre bio mi je vodič na krijumčarskoj ruti i kada smo uspjeli obaviti zadatak, vratili smo se u pograničnu zonu gdje su bili njegov šator i obitelj. Imao je dosta djece i jedna majušna djevojčica sjedila je na podu u tom šatoru. On mi je ponudio da je uzmem sa sobom, prodavao ju je za 2000 dolara. Bila sam šokirana. No, onda su mi objasnili kako bi za tih 2000 dolara njegovo preostalo petero djece preživjelo godinu, a ova curica bi se spasila. I ta djevojčica mi i dandanas dolazi na oči... No, sve to i dalje ne znači da ne mogu imati stav o stvarima koja se tiču djece, vrtića, obrazovanja i slično. Uostalom svi to plaćamo.
Sudeći prema gledanosti i reakcijama, RTL-ova Izborna noć, koju ste vodili sa Zoranom Šprajcem, bila je pun pogodak.
- Ma, bili su pun pogodak i ovi intervjui jer nikad u životu nisam doživjela da mi, kao sada, ljudi prilaze na ulici i zahvaljuju.
Koji su vam planovi?
- Sada ću biti u Hrvatskoj. U principu, kada prijeđem na neku televiziju, ostajem u prosjeku pet godina, ali stvarno mi je osobno teško pomisliti da sljedećih pet godina neću biti u prilici biti tamo gdje sam bila još prije sedam mjeseci. Kada prođeš svijet, a ja sam ga s Al Jazeerom stvarno prošla, shvatiš koliko je ovo jedna mala bara s puno krokodila.
Je li vam u planu snimanje još jednog dokumentarca poput ‘Prvog puta’, čekate li povoljnu priliku za to?
- Ne. Čekam zapravo kada ću za svoju televiziju otići na teren. To mi kronično nedostaje, poput zraka. Ma, naći ću način kako tu svoju želju utažiti, ali dobro...
S Al Jazeere ste otišli kako biste mogli biti sa svojom obitelji.
- Razlog su isključivo tata i suprug. Baš sam prije nekoliko dana bila kod tate u Bjelovaru i u društvu je ponovio kako on moje odlaske na opasne terene poput Bliskog istoka više nije mogao izdržati. Bio je u stresu, strahu, kao i svaki roditelj. To je normalno.
Muž korektiv
A kako bi vaš suprug Staša Stefanović podnio da se vratite na teren?
- Mislim teško, ali ima jedna sjajna stvar kod njega: Staša je izvanredan čovjek koji je sretan ako je osoba uz njega sretna. Ali ne, sada sam u Hrvatskoj i tu ću biti.
Kakva je bila reakcija vašeg supruga na sve što se događalo?
- Meni je Staša izuzetno dobar korektiv. Jer, on i ja smo kao politička bića posve različiti. Posve. Kada biram radno okruženje, biram da mi to nije okruženje istomišljenika jer me to ne privlači. I jako mi je izazovno sa Stašom diskutirati određene situacije, a on je često puno stroži i čvršći u postavkama koje se odnose na opciju kojoj je on bliži u nekim razmišljanjima nego ja. Ima fantastično pošten pristup i obožavam s njim razgovarati.
Postanu li te vaše rasprave i malo temperamentnije? Ipak je s jedne strane novinar, a s druge odvjetnik?
- Zna biti zanimljivo, ali nikada ne povisujemo tonove jer se ne nadmećemo jačinom glasa, nego argumentima.
Kako ste se uopće upoznali?
- Tako što me on razvodio. Što ću, tako je ispalo, znam da zvuči neobično. Ali, ne možeš hodati po terenima, živjeti u dvije države i izlaziti navečer van pa tako poput većine pronaći životnog partnera.
Urnebesno doba
Odmah je planula ljubav?
- Ne, tek nakon nekoliko mjeseci. Tjedan dana prije nego što mi je postao odvjetnik za razvod, došla sam kod njega očajna jer me jedna kolegica tužila zbog nekog intervjua iz 2003. I to zbog jedne moje rečenice koja je bila točna. A ja uopće nisam znala da mi se sudi jer sam bila u Sarajevu, a pozive dobivala na djevojačku adresu. I ja sam propustila te pozive te je, kako to već u sudskoj praksi bude, nakon nekoliko poziva uslijedila javna objava na oglasnoj ploči na sudu s presudom u korist te kolegice. To je bio izuzetno visok iznos i sve što sam dotad u životu zaradila meni je u jednom popodnevu ovršeno. Ostalo mi je samo pola plaće u novčaniku, a morala sam se i nekako vratiti u Sarajevo.
Što ste učinili?
- Kad sam to shvatila, iste sekunde sam krenula tražiti odvjetnika. Preporučili su mi upravo Stašu, rekli su ako netko to može, može on. Još sam mu upala na kraju radnog vremena u ured i zamolila da mi pomogne. A sljedeći tjedan sam došla i pitala: ‘Vi i razvodite ljude?’ To je bilo urnebesno razdoblje u mom životu. I sve sam preživjela. Staša je uspio dobiti slučaj, a ta je osoba na kraju platila i sudske troškove. Život stvarno ponekad piše romane.