Glumačka legenda Relja Bašić za sebe će reći da se u 87. godini “reljativno” dobro drži unatoč činjenici da je posljednjih šest godina, zbog nezgodnog pada, zapravo zatočenik svog stana u samom središtu Zagreba. Najteže mu, kaže, pada što zbog nepokretnosti već godinama ne odlazi u kazalište, a ironija je cijele situacije to što je okružen kazalištima: Gavellom, Kerempuhom, Komedijom, ZKM-om, Histrionima...
Šarm Gospona Fulira, njegove najupečatljivije uloge u filmu Kreše Golika “Tko pjeva, zlo ne misli”, nije ni najmanje izblijedio, posebno dok se prisjeća brojnih druženja sa svjetskim glumačkim i glazbenim zvijezdama, iznimne inozemne karijere, a s najviše ponosa ipak govori o svom iznimno uspješnom projektu “Teatar u gostima Relje Bašića” koji je trajao punih 30 godina. Upravo zato trenutačno je najviše okupiran sporom zbog korištenja imena putujućeg kazališta bez njegova odobrenja, posebno zato što su pod nazivom Novi Teatar u gostima izvedene tri predstave “Detroit”. Kako kaže Relja Bašić, 2004. završena je priča s Teatrom u gostima, čiji su dio bili najbolji glumci s prostora bivše Jugoslavije i čiji su repertoar činile fantastične predstave s više od 300 izvedbi.
Spretan i zadovoljan
A priča s putujućim kazalištem počela je kad je Relja Bašić, kao mladi glumac, bio dio ansambla zagrebačkog HNK.
- Posljednje četiri godine, od ukupno 11, koliko sam bio dio ansambla HNK, pripremao sam ideju realizacije Teatra u gostima. Otkrio sam jednu vrlo talentiranu generaciju mojih glumaca u to doba, poput Zdravke Krstulović, Fabijana Šovagovića, Ive Serdara, Vanje Dracha, Nede Spasojević i mislio da bi se s njima mogle napraviti dobre predstave, a mogle su se igrati jer su svi oni već tada izašli iz kazališnih institucija i imali su na dispoziciji 365 dana na godinu. Dogovor je bio da svatko od njih ima dva mjeseca slobodno, bez obveza. Mogli su tada raditi filmove i druge stvari, a mjesec dana jamčio sam turneje koje nisu predviđene ugovorima. Imali smo trostruko veće honorare nego prvaci HNK. Sjajno smo zarađivali, bili vrlo disciplinirani i odbacili smo sve prateće radnike, rekvizitere i tehnički višak. Sve funkcije su međusobno preuzeli glumci. Imali smo samo šofera, dva vozila, jedan za tehniku, jedan za glumce sa 12 sjedala - prisjeća se Bašić.
Ključnu je ulogu, tvrdi, odigrala izvrsna zarada i velika sigurnost u svakodnevno igranje predstava, svaki dan pred novom publikom.
- Druga je stvar ako ti Šovagović dodaje nešto što moraš iznijeti na scenu, nego neki nezainteresirani scenski radnik. Svaki dan bismo u podne krenuli na novo mjesto igranja i oko ponoći se vraćali prema Zagrebu. To je bila kombinacija moje spretnosti i zadovoljstva i oduševljenja publike i kritike. To su bile insajderske injekcije. Sve je odlično funkcioniralo već od prve godine zahvaljujući mojim izvrsnim suigračima. Međutim, došlo je do zamora materijala i bio sam kažnjen svojom invalidnošću i nepomičnošću i gubitkom veze s današnjim kazalištem - priča.
Bez skandala
Privatni život mu zbog angažmana nije patio jer bi dva mjeseca ljeti bio na moru, odmarao se, snimao filmove i bio s obitelji, a u poslu je imao podršku i prve i druge supruge. A ključ za uspjeh, smatra, je i to što mu partnerice nisu bile iz iste branše.
Uz njegovo ime nikad se nisu vezali skandali, a nikad nije bio ni sklon porocima. Dapače, alkohol je bio eliminiran u Teatru u gostima. Ipak, slavni glazbenik Keith Richards i njegova tadašnja supruga Anita Pallenberg našeg su glumca uspjeli nagovoriti da s njima proba hašiš, što je, kroz smijeh se prisjeća Bašić, neslavno završilo.
- Ispunio sam im obećanje da ću s njima popušiti hašiš dok sam snimao s Anitom Pallenberg film u Češkoj. Keith Richards nas je posjetio na setu i bio toliko oduševljen svime, da je uspio namoliti ulogu i glumio je mog slugu. Kasnije sam ih posjetio u Londonu. Bio sam oduševljen tim velikim glumcima i njihovom neviđenom autodisciplinom. Veliki strani glumci često su bili skloni alkoholu, ali nikad dok su igrali. Poslije predstave bi si priuštili piće, ali nikad toliko da im to drugi dan smeta. Tako da sam bio fasciniran njihovom životnom i društvenom skromnošću - tvrdi Relja Bašić.
Majstor za jezike
Kroz bogatu inozemnu karijeru družio se s najvećim svjetskim zvijezdama. Jedan od prvih inozemnih angažmana bio je film s Marcellom Mastroiannijem, uslijedili su filmovi u režiji Orsona Wellesa, Volkera Schlöndorffa, Petera Ustinova, s Richardom Burtonom snimao je “Sutjesku” i svjedočio njegovoj burnoj vezi s Liz Taylor, a popis ostalih zvučnih imena prilično je dug.
- Za mene je to bio veliki šok. Budući da sam snimao puno filmova vani, mislio sam da su ta prijateljstva trajnija, ali shvatio sam nakon nekoliko godina da to nisu vječna prijateljstva, nego da traju za vrijeme rada na istom projektu i kad se ponovo sretneš, reanimiraš lijepa događanja. Ta prijateljstva traju dva do tri mjeseca dok se snima film ili serija. Upamtiš glumca, znaš da je ozbiljan i da se dobro pripremi za snimanje i da s njim možeš dobro komunicirati i onda odete svatko svojim putem i ostane lijepa uspomena, a ona se revidira kad dođe do ponovne suradnje - kaže Bašić.
Unatoč činjenici što tečno govori njemački, engleski, talijanski i francuski, što je zasigurno pridonijelo angažmanima izvan Hrvatske, Relja Bašić nikad se nije odlučio graditi karijeru vani.
- Strani partneri bili su zadovoljni što mogu sa mnom i privatno komunicirati na njihovu jeziku, što je bila velika prednost pred ostalima koji su se užasno mučili s učenjem uloge na stranom jeziku. Imao sam dvije agentice, jednu u Parizu i jednu u Münchenu, i obje su me desetak godina nagovarale da se preselim. Međutim, nikad se nisam mogao odreći toga da se odlijepim od kazališta, kao ni toga što sam 34 godine mogao kombinirati film s kazalištem i televizijom. To mi je bila velika injekcija samoodržanja i truda da to što radim na stranom jeziku, radim dobro i u velikoj suradnji s glumcima s tog područja. Na taj način bila je zadovoljena moja želja za karijerom vani - objašnjava.
A kad su domaće uloge u pitanju, svakako su ga obilježili filmovi “Rondo” i “Tko pjeva, zlo ne misli”, u kojem je odigrao nezaboravnog gospona Fulira, za razliku od kojeg je, smije se, u privatnom životu bio neuspjeli zavodnik.
Korijeni u glazbi
- Ostao mi je nadimak gospon Fulir i u privatnom životu. To je zgodna asocijacija na fuliranta i fuliranje, pa sam to dugo nosio, ne samo kao obilježje uloge koju sam uspješno odigrao, nego kao nekakav epitet za način komuniciranja s drugima. U ‘Rondu’ se posrećilo da je Berković, koji ima mali opus filmova, ali je silno talentiran i ono što je radio radio je izvrsno, spojio Milenu Dravić i mene. Igrali smo u pet filmova i fantastično se slagali - smatra glumac.
Uz glumu se uspješno okušao i u režiji čak 36 predstava. A od malih je nogu želio biti upravo glumac, iako se prije toga uspješno okušao i u glazbi i u sportu.
- U glazbu sam krenuo jer sam tako bio obiteljski orijentiran, jer moja majka Elly bila je direktorica i osnivačica niza glazbenih škola. Međutim, od prvih dana sam shvatio da je to užasno teška i nezahvalna profesija pa sam pravovremeno odustao iako sam četiri godine živio ljeti kao muzičar u zabavnim jazz-orkestrima. To mi je bio ispušni ventil. Važno je voljeti svoj posao i imati uspjeha, što u glazbi ne bi doživio. Isto tako ni od sporta mi nije bio problem odustati- ispričao je glumac.
Dvije odrasle kćeri
Uza sve uspjehe i iznimno bogatu karijeru Relja Bašić danas će reći da se njegova slava manifestirala malim količinama zarađenog novca, ali umjetničkom slobodom.
Na fotografiji: Relja Bašić sa suprugom
- Jako sam puno radio s raznim ljudima i produkcijama, ali nikad to nisu bili basnoslovni honorari. Uvijek sam išao iz projekta u projekt vodeći računa o svojoj financijskoj situaciji, ali gotovo da nisam podlijegao primamljivosti količine novca. Uvijek su mi bili važniji ili dobar tekst ili partnerstvo ili zanimljiva produkcija ili zanimljiv režiser. To su bile prednosti slave, da mogu birati projekte, a da novac nije kriterij - objašnjava.
Upravo zato su ga, kaže, odbijale sapunice.
- Iako sam radio nekoliko stvari koje se mogu nazvati sapunice, to me uvijek odbijalo. Najviše iz predostrožnosti da ne uđem u neki dugotrajan projekt, a da mi se u međuvremenu ne pojavi nešto zanimljivije. Izbjegavao sam duge angažmane u želji da budem što prije gotov s poslom koji radim i budem slobodan i biram.
U čitavom nizu priznanja i nagrada Relja Bašić ima i UNESCO-ovu nagradu za umjetnika za Mir.
- Nagrade su jako stimulativne za sljedeći posao koji ćeš raditi. Ako vidiš da si u relativno kratkom razdoblju dobio tri važne nagrade, onda je to injekcija koja bi se mogla komparirati s injekcijom droge - tvrdi.
Uz dvije odrasle kćeri kojima je, kaže, odličan tata, i dvoje unuka kojima je relativno vrlo dobar djed, kad se okrene za sobom najveći životni uspjeh mu je osjećaj individualne slobode i posao koji obožava.