BRANKA SLAVICA

TAJNO VJENČANJE HRT-ove DOPISNICE IZ AMERIKE 'On je inženjer, vjenčali smo se prošlo ljeto'

    AUTOR:
    • Klara Rožman

  • OBJAVLJENO:
  • 20.10.2017. u 10:47

Krasnodar Peršun / HRT

Kada bih u nekoliko rečenica opisivala dvanaest godina koliko sam iz provela izvještavajući za HRT iz SAD-a, rekla bih kako je to bilo mojih dvanaest dragocjenih godina. Tijekom tih godina bilo je tu susreta s brojnim fascinantnim i inspirativnim ljudima, praćenja povijesnih trenutaka, odlaska na terene zbog izbora, uragana, masovnih pucnjava, novih tehnoloških otkrića…

Brojne nagrade

Pružena mi je prilika da upoznam Ameriku iz različitih perspektiva. Novinarka i urednica rođena u Splitu na javnoj radioteleviziji počela je raditi od 1994. godine kao reporterka na HRT-u Split, a od 1996. karijeru nastavlja u Zagrebu kao novinarka, urednica i voditeljica Dnevnika 1, “Punog kruga”, “Odjeka dana”, Dnevnika 3... Radila je kao reporterka za “Meridijan 16”, “Latinicu”, uređivala je i vodila središnji Dnevnik. Od 2005. postaje dopisnica HRT-a iz SAD-a, a televizijski gledatelji pamte njezine izvještaje o potresima na Haitiju i Japanu, ratu narkokartela u Meksiku, spašavanju čileanskih rudara u pustinji Atacama, zatvorenicima u vojnoj bazi Guantanamo....

Branka priznaje da se u ovih dvanaest njezinih “američkih” godina mnogo toga tehnološki i organizacijski promijenilo:

- Kad sam došla, za svaki smo prilog morali angažirati snimatelja i montažera, bukirati montažu, radilo se na Beta kazetama... Sada sama snimam i montiram priloge - kaže autorica dokumentarnih filmova “Katrina”, “Američki san”, “Samo jedan”, suautorica dokumentarnog filma “Unsettled” te dobitnica godišnje nagrade HRT-a 2008. godine, nagrade HRT-a za najbolju reportažu “Joško Martinović” 2011. godine te nagrade HND-a za novinarku godine 2011. godine. Na koji je svoj novinarski prilog u proteklih dvanaest godina najviše ponosna?

Omiljeni zadaci

- Nemam jedan prilog koji mogu izdvojiti. Naravno da pamtim praćenje uragana Katrina gdje sam s izvrsnim snimateljem Hugom Perezom snimila 25-minutni dokumentarac o poharanom New Orleansu. Ili odlazak u meksički Juarez gdje smo u istom tandemu snimili reportažu o ratu narkokartela. Mislim da sam jedini hrvatski novinar koji je donio reportažu iz logora Guantanamo Bay. Ili, izlazak čileanskih rudara na danje svjetlo u pustinji Atacama nakon što su pod zemljom proveli dva mjeseca, a i mi novinari spavali smo danima pod vedrim nebom čekajući ishod akcije spašavanja.

Pamtim i intervju predsjednika Busha jer je to nešto što se ne događa često ni u američkim novinarima. Ili praćenje predsjednika Obame na putu u Meksiko, Trinidad i Tobago s novinarima koji izvještavaju iz Bijele kuće. Otada zavidim novinarima koji prate američke predsjednike na putovanjima - priznaje Branka, koja je nekad imala tremu uoči javljanja uživo. Ima li je i dalje?

- Volim javljanja uživo jer je to priroda televizije. Najljepše je kad ima vremena za pripremu, malo je stresno kada uoči javljanja snimam izjavu, intervju, šaljem materijal prije Dnevnika, a potom trčim na poziciju za live. Jednom me pratila prijateljica koja je došla u posjet i potom je razočarano zaključila: “Tvoj posao nije nimalo glamurozan” - kroz smijeh govori novinarka koja se, kaže, odavno naviknula na vremensku razliku između SAD-a i Hrvatske, koja je televizijskim dopisnicima iz Europe prava noćna mora.

- Budim se rano i, iako znam da to nije dobro za zdravlje, prije prve kave pregledam vijesti na mobitelu i provjerim poruke iz redakcije - priča Branka, otkrivajući na koji način se rješava stresa prikupljenog zahvaljujući brzom poslovnom ritmu.

Predsjednici

- Poput većine ljudi imam svoje male bjegove. Prošećem do omiljene knjižare Kramerbooks na Dupont Circleu gdje možete provesti sate. Naravno, ako još volite miris i dodir magazina i knjiga. Ili odem na kavu s prijateljima u omiljeni bistro s dobrom talijanskom kavom. Prošećem do Lincoln Memoriala, sjednem na stepenice i uživam u pogledu koji ne može dosaditi - govori novinarka kojoj je ovo treća američka administracija koju prati.

- Kad sam došla u Washington, predsjednik je u drugom mandatu bio G. W. Bush, a glavna javna debata bila je ona o izlasku Amerike iz rata u Iraku. Potom se na političkoj sceni pojavio mladi senator iz savezne države Illinois, a mediji su od početka bili fascinirani njime. Ušao je u predsjedničku kampanju koju sam pratila od predizbornih skupova do njegova pobjedničkoga govora u Grant Parku u studenome 2008. godine u Chicagu. Nakon osam Obaminih godina u Bijeloj kući, na političku je scenu stupio Donald Trump. Tko me se od trojice američkih predsjednika najviše dojmio? Jedno su osobnosti predsjednika, a drugo politike koje vode. Predsjednika Busha sam osobno upoznala i bio je ugodan sugovornik. Svi koji su se družili s predsjednikom Obamom kažu da je intelektualno briljantan.

Često sam bila u prigodama slušati njegove govore na mjestu događaja, slažem se s onima koji ga nazivaju najboljim oratorom među političarima, ali i šire. Što se predsjednika Trumpa tiče, nisam ga osobno upoznala, ali bila sam na njegovim skupovima u kampanji i na događajima u Bijeloj kući koji su bili otvoreni za press. Novinarski, ovu je administraciju zanimljivo pratiti jer predsjednik Trump nije konvencionalan političar i gotovo svakodnevno kreira političke oluje - kaže Branka koja već dvanaest godina živi u Washingtonu, gradu u kojem se, kako je jednom rekla, nikad nije osjećala kao stranac. Koje su prednosti života u Washingtonu?

Najbolje od SAD-a

- To je grad za šetače, ne morate imati automobil kao u većini američkih gradova. Ima lijepu arhitekturu. Projektirao ga je Francuz Charles L’Enfant i podsjeća na europske gradove s puno zelenila, šetnica. S druge strane, ima snažan pečat afroameričke zajednice, etničku raznolikost i internacionalni duh zbog velikog broja stranih diplomata, novinara, stručnjaka, studenata... koje karijera dovede u DC.

Naravno, Washington ima i svoje mane. To je vrlo skup grad koji pripada ponajviše millennials generaciji, nema mnogo obitelji s djecom ili starijih ljudi. I da, velike su šanse da je osoba koju ste upoznali na nekom događaju odvjetnik ili lobist, a male da je umjetnik ili pisac - duhovito govori HRT-ova dopisnica. Na što joj se bilo najlakše, odnosno najteže priviknuti kad je riječ o američkom načinu života?

- U Americi mi se oduvijek najviše sviđao osjećaj slobode, a najmanje taj komercijalni, trgovački duh koji osjetite i kad odete liječniku i kad kupujete haljinu - govori Branka, koja u Washingtonu, poput većine novinara bilo gdje na svijetu, ne može opisati kako izgleda njezin prosječni radni dan.

Mamina spiza

- Moje radno vrijeme ne počinje u osam sati ujutro i ne završava u 16 sati poslijepodne. Radim kao i svi novinari, s tom razlikom što ja nemam redakciju. Jutro provodim za računalom, onda odlazim ili na snimanje, ili na javljanje za Dnevnik, ili na briefing u Bijelu kuću, Kongres, jedan od brojnih think-tankova gdje o različitim temama govore aktualni ili bivši članovi administracije. Nakon toga imam stanku. Predvečer ponovno pratim vijest, pišem tekst ili montiram prilog, pregledavam snimljeni materijal, javljam se za Jutarnju kroniku na radiju... Dan uvijek završim čitanjem, makar jedne stranice - govori Branka, otkrivajući da je poprilično vješta i u kuhinji.

- U posljednje sam vrijeme zbog alergija promijenila prehranu tako da najčešće kuham juhe ili neko povrće, ribu, piletinu... U Americi mi, naravno, nedostaje mamina spiza, što nadoknadim preko ljeta. Kuham jer me to raduje. Pronašla sam odavno male stvari koje vesele: blitvu, škampe iz Argentine koji sliče na jadranske, suho meso u Euro dućanu koji postoji u svakom većem američkom gradu i gdje se mogu kupiti i proizvodi iz Hrvatske... - kaže novinarka, koja u slobodno vrijeme na televiziji uglavnom prati vijesti i političke magazine.

- Nedjeljom ne propuštam politički magazin GPS Fareeda Zakarije, meni trenutačno najzanimljivijeg novinara i autora. Na Netflixu pogledam filmove i serije - otkriva Branka, koja zbog prirode svojeg posla gotovo nikad nema neke velike planove za vikend. Kad uzmogne, vikende provodi družeći se s prijateljima, a nerijetko odlazi na izlete u obližnji Annapolis ili Alexandriju.

Premda ne voli govoriti o svojim privatnim stvarima, potvrdila nam je da je u Americi pronašla sreću i u ljubavi.

Priče za nećake

- Ljubav vas obično pronađe kad je najmanje očekujete. To se i nama dogodilo. Moj suprug je Amerikanac, nema veze s novinarstvom, po struci je inženjer. Dugo se poznajemo, a vjenčali smo se prošlog ljeta u maloj crkvi u Georgetownu. Nema tu mnogo riječi, lijepo nam je zajedno, sretni smo - kaže Branka.

Razmišlja li o povratku u Hrvatsku ili je tijekom ovih dvanaest godina postala prava Amerikanka?

- Nisam postala Amerikanka, iako volim Ameriku. Hrvatska je moj dom i nikad nemam osjećaj da sam zapravo otišla iz naše zemlje. Gledam na to kao na privremeni odlazak - povjerava najdraža teta svojih nećaka Špire, Ane, Gabrijela, Jerka i Pije, koja je u slobodno vrijemeza njih pisala priče.

- Dugo nisam napisala priču za svoje nećake. Da se iskupim, biram im neke meni lijepe slikovnice i knjige za djecu. Ljetos smo tako nekoliko puta zajedno pročitali priču Elene Ferrante o lutki koja je noć provela ostavljena na plaži. Bojim se da su nakon tako intrigantne knjige moje pričice ispale iz konkurencije - kroz smijeh govori Branka Slavica.

ELIPSO

Izdvajamo