A što ga predstavljati kad je, u Hrvatskoj barem, popularniji od Andreja Plenkovića i Paje Patka zajedno. Robert Knjaz mag je humorističnih, poučnih i ozbiljnih, ali sve to odjednom - televizijskih serijala “Mjenjačnica”, “Svlačionica”, “Koledžicom po svijetu”, “Klasici narodu”, “I to je Hrvatska”... i mnogih drugih, za koje je dobio mnoge nagrade. Odrastao je po onim zagrebačkim kvartovima u kojima se stekne brzina riječi - a valjda i nogu - i strašna radoznalost za onim čega oko njega nije bilo. Nakon upravo završena serijala “Hrvatski velikani”, evo što mu se sve mota po glavi.
Ima li kraja toj vašoj orgijastičkoj druželjubivosti? Treba vam trideset sekundi da nekoga počnete zvati ‘micek’.
- Ne znam na što ciljate…
Putujete svijetom s ljudima koje ste tek upoznali, Severina vam bez problema pristaje na ulogu Ciganke, japanski turisti slušaju kako o Jelačiću pričate na hrvatskom… Fenomen.
- Ha, ha, ha, daleko sam ja od fenomena, to je samo obilježje vremena u kojem je odrasla moja generacija. Danas se odrasta ispred kompjutora, a mi smo, da bismo upoznali svijet, morali izaći na ulicu, gdje je uvijek ‘čučao’ cijeli kvart. Pa se odmalena naučiš družiti ne samo s poznatima nego sa svakim tko naiđe. I onda naučiš da ti i nepoznati u dvije sekunde može biti prijatelj.
Ali nije to svima lako.
- Ma postoji puno ljudi koje još žive na taj način, treba samo zaviriti u neki kvartovski kafić, ali ne onaj s Michelinovim zvjezdicama, nego onaj s teletekstom na televizoru i pikadom u kutu… Ljudi su ipak druželjubiva stvorenja.
Micek, sa mnom nešto nije u redu. Nije baš da se volim družiti.
- Ajoj! Šteta, jer u svakom čovjeku ima nešto zanimljivo. Snimajući okolo po svijetu, zapelo mi je za oko da što je standard manji, druželjubivost je veća. Lakše će ti prići u Indiji, Brazilu ili Peruu nego na Zapadu. Ali tu smo mi u Hrvatskoj još jako dobri, imamo još dušu, izgleda da nas kapitalizam nije skroz pojeo.
Volite raditi. Priznali ste, a i vidi se…
- Mislim da smo općenito vrijedan narod, jer sam okružen dokazima: od vrijedne ekipe koja radi sa mnom na emisijama do mojih roditelja. Mama me ko malog poslala na radnu akciju kad sam imao samo osam godina! A i tata Rudolf je tu ekstreman. Dogovorimo se nešto raditi zajedno, a on je već u 5 ujutro nabrijan! On bi od 5 vario, kopao, rušio! Naravno da smo se brzo ‘pokečkali’ jer baš nisam tako nagao s motikom. Ali ono što roditeljima zamjeraš, s vremenom počneš od njih preuzimati, pa sam ubrzo preuzeo Rudin odnos prema poslu.
Varenje ili televizija?
- Ma varenje uvijek, to je zakon! Ali ni televizija nije loša, kreativno je u svim fazama posla, ispunjava me, nije dosadno, i većinu vremena uživam iako često snimamo po 10-12 sati vani na žegi od +35 i na studeni od -10. Zapravo mi je žao ljudi čiji je radni dan možda kraći, ali rade dosadne poslove…
A vaš posao nikad nije dosadan?
- Ponekad jest, ali je istovremeno blagoslovljen jer vidiš rezultate svog rada kroz tuđe oči. Netko je zahvalan, nekome si uljepšao dan... a to je najljepša plaća. Ne može ti novac nadoknadit pohvalu na placu ili od susjeda. Evo, danas sam dobio nekoliko SMS-ova i mejlova, pohvala za ‘Hrvatske velikane’, jednu čak od cure s ‘konkurentske’ televizije, pa cijeli dan mašem repom…
Niste li free lancer?
- Jesam, ovisim o tome tko će naručiti moje emisije kao sada HTV1 ‘Hrvatske velikane’. Jedino stalno zaposlenje bilo je na HTV-u do 2002., ali sam dao otkaz, jer me frustriralo da na tri genijalca tamo dolazi jedan uhljeb koji sve minira. To je televizija s najviše potencijala, ali joj politika nikako ne da naprijed stalnim promjenama i političkim delegiranjem. Šteta jer bi mogli biti regionalni BBC.
Očito ste se doživotno opredijelili da pravite emisije koje su zabavne, informativne, nekonfliktne, ne ostavljaju ljude u bedu…
- Pokušavam raditi emisije koje proizlaze iz mojih interesa. Onda razmišljam što bih ja kao gledatelj volio gledati i bi li to isto htjeli gledati drugi ljudi. Isto tako bitno je da za emisiju osjećam entuzijazam i ‘vatricu’ u srcu. …
Ali uvijek pozitivno?…
- Uvijek… Nikad nisam volio filmove koji imaju tužan kraj. Televizijska i filmska djela trebala bi uljepšati život, a ne kad dođeš umoran s posla da te još zakopaju. Također je lijepo kad ljudi nešto nauče od televizije, a ne da nas zaglupljuje. Zato me veseli da se ljudima sviđaju ‘Velikani’ koji su prije svega edukativni serijal.
Kad ste radili bana Jelačića, u mađarskom muzeju izmjenjivali ste replike s ravnateljem, ni u čemu se niste složili, ali niste se naljutili.
- Pa kad je kamera upaljena… ne znate vi što se sve dešavalo iza kamere, još raščišćavaju ruševine. Šalim se, naravno, ti ljudi su nas krasno dočekali. Fascinantno je da smo više od 800 godina živjeli u istoj državi s Mađarima, a danas imamo tako malo veza s njima. Treba se zapitati koliko mađarske krvi ima u nama i hrvatske krvi u Mađarima. Što se tiče emisije, Mađari o Jelačiću misle da je kukavica, a za Zrinskog da je Mađar. Ali to nije čudno jer povijest očito nije monolitna istina, već ju svatko tumači iz svog kuta. Iako priznajem da oni u javnosti puno više drže do svojih mitova, junaka i povijesti nego mi.
Nismo dovoljno domoljubi?
- Ma jesmo, kad je sport u pitanju… Ali kad u filmu Ameri stave svoju zastavu, to je normalno, a kad vidiš hrvatsku zastavu u našem filmu, prva reakcija je da je netko ‘seljak’. Hrpa klinaca nosi majice s američkom ili engleskom zastavom, a gotovo nitko s hrvatskom ili npr. Burkine Faso jer ‘to nije moderno’. Čudno je to kako se ponekad sramimo samih sebe. Ali su zato Mađari ponosni na našeg Zrinskog, kad se već mi po svijetu ne busamo njegovim likom i djelom. Ameri bi već snimili 10 filmova o njemu.
Kad ste već radoholičar, dobro je da vam sve uspijeva. Zamislite da se zafurate da ste pjesnik, a ono, umjetnička duša bez talenta.
- Dobra motivacija za rad je i strah. U mom slučaju da ne iznevjerim očekivanja. Ima ljudi koje strah blokira, a mene srećom motivira. Snimao sam u ‘Mjenjačnici’ Ćiru Blaževića kao tetu u vrtiću, a on je tada trenirao Varteks. Pohvalio sam njegove vesele igrače jer se smiju, a on meni - ‘tko se smije, taj danas neće igrati!’ Onda je krenula Ćirina pouka desetljeća: ‘Jel znaš ti, sine, da su moji dečki 98. u Francuskoj bili zeleni od straha. Samo strah izvlači maksimum iz čovjeka!’ Znamo da je Ćiro veliki motivator i špreher, ali je rekao istinu. U mom slučaju ako napravim lošu emisiju, što će sutradan reći moja susjeda, mesar, žena? I od tog straha neki put radim i više nego što bi trebalo.
I?
- I funkcionira. Jest da ne spavam prije snimanja, iako sam sebi cijelu noć ponavljam da sam idiot, de bi za sve bilo bolje da spavam ko top. Ali nemir i lagana tremica su uvijek prisutni. No tješi me da je to znak da mi je još uvijek stalo.
Gdje ste upoznali suprugu?
- Preko oglasnika. Hrvat, katolik, nepušač, vlasnik fičeka… I ona se, naravno, upecala.
Zekite.
- Ne, stvarno. Sreli smo se na Trgu, znakovi prepoznavanja, ja, novine pod rukom, tup pogled, a ona je imala zagonetni osmijeh i baloner iz Mađarske, iz Nagykanizse.
Kako se prepoznaje baloner iz Nagykanizse?
- Skužilo se odmah po kroju, koji je bio dosta defanzivan i retro. Tu smo se kliknuli. Vidio sam da je drukčija od drugih i da ima nešto.
Crvena kosa, zeleni baloner… vau!
- Pa još velike ‘srneće oči’… Ta kombinacija se ne propušta, bilo je sad il’ nikad.
Imate troje djece.
- Kažu moji zavidni frenderi da sam ‘plodan hrvatski autor’.
Koautor.
- Da… pardon. Zapravo imam četvero, najstarija kćer Antonija je nažalost umrla od karcinoma.
Što vam je najviše pomoglo da svladate tu bol?
- Vjera. Tješio sam se da moramo biti zahvalni i na te dvije i pol godine koliko je bila s nama, i da čovjek nikad ne zna - veće i dublje Božje planove. Ali nije lako nositi se s takvim gubitkom. Optimist sam cijeli život i to me spašava, ali teško si je protumačiti zašto nevino dijete mora umrijeti. Psihički nam je dosta pomogla i godina dana u USA gdje sam dobio stipendiju State Departmenta za studij novinarstva. Malo smo se maknuli na drugo mjesto koje nas nije vezivalo uz bolne uspomene i tu smo se uspjeli vratiti u život. Bili smo sami, Zrinka, Emanuel, Sunčica i ja, još smo se više povezali kao obitelj i ta mi je godina u Americi jedno od najljepših razdoblja u životu.
Poslovno?
- Istina je i da sam u SAD-u nešto naučio o poslu: tamo ljudi puno ležernije shvaćaju sami sebe i ne mistificiraju svoj posao i ne ‘paraju nosom nebo’. Naprimjer, uveli su nas 5 ‘studenata’ u studio iz kojeg upravo 3 metra od nas voditelji vode Dnevnik za 24 milijuna ljudi. Samo su rekli ugasite mobitele, nisu od toga radili spektakl. Kada bi se to moglo desiti na našim televizijama? A u SAD-u i najveće zvijezde i face se zafrkavaju, nema mistifikacija. Jer svi smo mi u konačnici samo ljudi.
Brojna obitelj i od supruge traži veliki angažman. Kako ona na to gleda?
- Iako je uspješna logopedica i svakodnevno ima terapije, Zrinka je obiteljski tip. Ima topline i potrebu da obitelj drži na okupu i zasad joj dobro ide. Iako to ne znači da nema periodičkih oluja, uragana i pobuna mornara kao i na svakom oceanu…
Rekla bih da ste i vi obiteljski čovjek, ali često vas nema doma.
- Kad ljudi gledaju emisije i vide sve te lokacije na kojima smo snimali zaključak je da me nikada nema doma. Ali prava istina je da ja nemam šefa koji me čeka u uredu, pa kad sam u Zagrebu sam si organiziram radni dan. Istina jest da sam za ‘Velikane’ radio godinu dana gotovo neprestance, ali sad kad se emisija emitira doma sam mjesecima. Što se tiče obitelji, klince obožavam i volim biti s njima, a kako su moji roditelji bili rastavljeni, možda i malo više cijenim obiteljsku toplinu koja te čeka doma. Ako čeka.
Zaprepastila sam se kad sam čula da vam najstariji sin, Emanuel, ima već 18 godina.
- Zaprepastio sam se i ja, još i više. Godine lete… Zanimljivo je da se od prvog osnovne brije prije i poslije škole, tako mu jako raste brada. Sunčica je isto već velika i prekrasna, ima skoro 15, a Luka Eusebio 8. Njemu sam ja birao ime, Luka kratko da zapamtim, a Eusebio jer je nekako neobično. Ima i nogometaš i svetac i masu fora Eusebija….
Živjeli ste u raznim kvartovima, pa i Donjoj Dubravi, Trnavi, gdje tada još nije bilo ni asfalta… s mamom, jer su roditelji bili rastavljeni.
- Da bili smo siromašni, često smo se selili jer smo bili podstanari, tako da sam išao u tri osnovne škole. Od četvrtog osnovne do faksa živio sam u Dugavama, pa u Vrapču i sad na Jarunu. Iako me je razdoblje u Dugavama najviše formiralo, 80-e godine, nije bilo kina, kazališta, non-stop si na ulici, s čoporom takvih kao ti, zafrkancija i razvijanje softvera za samoodržanje - to me je odredilo u životu.
Prvo si diplomirao ekonomiju, onda režiju. Ali to je sad u drugom planu.
- Ma ne, čak obrnuto. Od TV režije živim već 26 godina, a i ekonomija dobro dođe kad radim namjenske i promo filmove jer sam završio marketing. Što se tiče igranog filma, još nisam odustao iako mi televizijski projekti ne daju vremena za film za koji treba ozbiljni komad vremena, barem godina dana. Jer film je još kompleksniji od televizije.
Puno ljudi poznajete… Biste li mogli o nekolicini reći rečenicu - dvije?
- Čekam.
Bandić.
- Snimali smo dva puta. Jednom na smetlištu, kad je rekao da će se spaliti ako ne riješi pitanje smeća, drugi put u ‘Mjenjačnici’, kad je bio u Željezari Sisak. Simpatičan mi je zbog svog radoholičarstva, ali Milane, moram ti reći da ne volim što je danas Zagreb toliko izbetoniran, a tako se malo cijene zelene površine. Nepovratno uništeno i to ti zamjeram.
Severina.
- Snimali smo više puta: ‘Svlačionicu’, pa onda za prvenstvo 2002. kad su ona i B. Novković u nogometu pobijedili J. Kosor i J. Radoša… Iz ‘Mjenjačnice’ se uvijek sjetim kak’ ju je Romkinja Hanča, majka 17 djece, zvala ‘Suvenira’;). To je bilo prezabavno;)
Josip Broz.
- Ne volim ništa povezano ni s ustašama, ni s partizanima, to vam moram reći. Jednom su nas u 1. osnovne odveli na Britanac da ga dočekujemo, nakon tisuću sati prošao je crni Mercedes iz kojeg je vjerojatno mahala plastična ruka. Moj tast je u komunizmu bio politički zatvorenik, i ja sam u srednjoj, ne biste vjerovali, imao dosta problema s komunističkim sistemom. Danas vidim da neki ljudi žale za socijalizmom, ali ja nisam imao lijepa iskustva.
Vidim, Tito neće biti u ‘Hrvatskim velikanima’?
- Nažalost, dok god imamo svakodnevne svađe u javnosti oko 2. svjetskog rata i stalno se osvrćemo preko ramena, umjesto da gledamo naprijed, besmisleno je snimati ikoga iz tog razdoblja. Bio on prav ili kriv. Treba pričekati još 50-ak godina da objektivnost nadvlada emocije.
Melania Trump.
- Ona je genijalna, imam sve njene postere, čujemo se na dnevnoj bazi, lajkamo se. Jako smo si dobri. Bok, Melani! Znam da čitaš.
Prisni?
- Prisni, čak bih rekao da smo intimusi. Veliki prijatelji. Ja imam velik utjecaj na Melaniju, ona na Trumpa, a Trump na sve.
Nina Violić.
- Jako mi je simpatična, volim njenu energiju, s njom smo u Tokiju snimali ‘Koledžicu’, uvijek ću se sjećati kako smo cijela ekipa skupa s njom, dakle 6-7 ljudi, spavali na japanskom selu, u kući iz 14. stoljeća, koja je pregrađena, kao u filmovima, papirnatim vratima. Ljudi, ne pokušavajte to kod kuće - nema spavanja, jer čuješ čak i kad netko nešto pomisli u trećoj prostoriji od tebe. Nadam se da se Nina od onda naspavala. Ja još uvijek furam podočnjake.
Ban Josip Jelačić.
- Pepi mi je simpa, puno stvari nisam znao. Da je bio tako vezan za majku, da je sačuvao pramen njene kose, da je izdao zbirku pjesama… Nevjerojatno mi je da je bio toliko nježna dušica. Je li čuvao mamin pramen u novčaniku?
Brrr… fetišist.
- Nekak’ mi je omilio nakon emisije. Upoznao sam malo tu njegovu ljudsku stranu, pa mi je postao draži.
Putin.
- Nakon što smo svi već prekrižili Rusiju kao nekakvu velesilu od koje strepiš, Putin nas je trgnuo iz zimskog sna. E sad jel to dobro ili loše, vrijeme će pokazati. Nadam se da će na kraju biti više dobra nego zla u tome. Toplo se nadam i pomalo strepim.
Andrej Plenković.
- Na nervnoj bazi, olakšanje. O njemu će reći njegova djela, ali nakon svojih prethodnika, barem ne živcira ljude. Hvala mu.
Kolinda Grabar-Kitarović.
- Bio sam sretan što je žena predsjednica, ali znam da predsjednik nema velike ovlasti tako da je teško procijeniti što je mogla, a nije. Znam da će to Melaniji biti žao kad pročita, ali…. Kolinda je i oku ugodna. Osim toga volio bih da i nešto konkretno ostvari. Recimo, moj osobni san - da Slavonija proizvodi, a Dalmacija to prodaje našim dragim turistima. Domaće, izvorno, zdravo. A ne da jedemo piletinu iz Burkine Faso i grah s Kajmanskih otoka. A dođe nam deset milijuna turista. Gladnih izvornog, domaćeg. Dok Slavonci moraju za kruhom u tuđinu. To je tragično.
I da nam svima bude lijepo.
- Svatko od nas može napraviti nešto za Hrvatsku. Svatko na svom poslu i u svom životu, čak i ja kroz svoje emisije. S tim sam motivom radio serijal ‘I to je Hrvatska’, 50 epizoda o najljepšim mjestima u Hrvatskoj, da potaknem ljude o kojima svaki dan čitam u novinama da kradu i varaju, da malo više zavole svoju zemlju. Koga voliš, tome ne kradeš. S ‘Hrvatski velikanima’ je slično, ako znamo našu povijest i budemo ponosni na nju, možda ćemo se više ljubavi odnositi i danas prema domovini i ljudima koji ju čine.
Uvijek ste nasmijani, bar pred kamerama.
- Pa tko je namršten kad ga slikaju;)
Što je vama najveći stres u poslu?
- Opet o sebi? Neugodno je pričati o mojim stresovima, kad ima ljudi koji su svakodnevno u žešćem stresu, koji npr. da bi preživjeli kopaju po kontejneru. Ali u pravu ste, na posao ode polovica života svakog od nas, pa je bitno da je tu sve u redu. Naravno da mi je stres ako napravimo jednu sezonu ‘Velikana’, a ne znamo hoće li ići druga. Na ovom našem malom TV tržištu, bez obzira napravio ti to turbo dobro ili loše, uvijek je borba za iduću sezonu. To me frustrira.
Vidjela sam da ćete raditi serijal ‘Mame’?
- Paradoks je da sam dobio 200 mailova/poruka od gledatelja s pitanjem kad će nastavak ‘Velikana’, a ne znam što da im odgovorim. U isto vrijeme normalno je i kod nas i vani da pojedine emisije idu po deset godina. Imamo lijepu gledanost, govorimo o temama od javnog interesa, što jest zadatak HRT-a, ‘Velikani’ su popularni... i nema garancije da idemo dalje, nego opet ispočetka s nečim novim... Potpisali smo ugovor za ‘Mame’, ali… tu treba puno više vremena za pripremu jer treba naći mame i nagovoriti ih na snimanje. Jedino logično bi bilo da ‘Mame’ pripremamo, a za to vrijeme odradimo još jednu sezonu ‘Velikana’. To bi bilo dobro i za gledatelje, i za HTV, i za nas. Jer čekaju nas još Matija Gubec, Ante Starčević, Marija Jurić Zagorka, Ruđer Bošković itd… Uglavnom, HRT je za, ali čekamo da se imenuje novi direktor programa. Nadam se najboljem.