Dok se svi prisjećaju Vukovara, ima nas koji ga se ne sjećamo. Znamo dosta o njemu, i što se tamo događalo, ali nismo to doživjeli na svojoj koži. I dok gledam generacije kako hodaju niz ulice i prisjećaju se izgubljenih života i onih koji su ih spasili, ne mogu si pomoći nego razmišljati o tome što bismo mi svi da se rat opet dogodi. Da nam se sada, kada se sve već smirilo, 25 godina kasnije rat opet dogodi. Gledala sam na televiziji intervjue sa ženama koje su u rat otišle s nepunih 20 godina. U tom trenutku, ako će ih već snaći užasna sudbina, odlučile su barem nekako pridonijeti mogućoj pobjedi. I bile su to neke druge generacije. Tada su svi sve radili rukama. Nije bilo tehnologije niti društvenih mreža pa su i radne navike bile drukčije. I ne mogu si pomoći pa zamišljam kako bi to sve izgledalo danas.
Bi li se djevojke i dečki naoružali i krenuli u rat, kao što su to nekoć činili naši roditelji i djedovi i bake? Sigurna sam da bi ih mnogo to napravilo, koliko god se činilo kao da ih ništa ne zanima, ali onda opet, s druge strane, mnogo bi ih i pobjeglo. Kad smo već kod bježanja, ispred vrata su nam izbjeglice koje bježe od rata koji se trenutačno vodi. Ne vidim baš previše solidarnosti s njima. Naslušala sam se svakakvih komentara. I one koji ih brane i one koji ih vrijeđaju. I ne mogu si niti zamisliti da mi sada netko uđe u dom, siluje me, ubije mi roditelje, zapali moju kuću, istjera me i da tako hodam za boljim sutra, a gdje god da odem, da me gledaju kao zadnje smeće. Da u jednom trenutku uživam u svom stanu sa svojim ljubimcima, gledam DVD, razmišljam o poslu, fakultetu i prijateljima, i onda idući dan ostanem bez svega pa moram pješačiti kroz tuđe zemlje do sigurnosti koja mi se na kraju ne nudi. Zaista ne mogu zamisliti da se to može dogoditi, a događa se mnogima upravo sada, a mnogima se dogodilo prije 25 godina.
I svi su jako brzi kad se treba solidarizirati jednom godišnje s Vukovarom, ali budimo realni, meni se ne čini da je našu Vladu baš jako briga za Vukovar. U Vukovaru se ništa ne događa. Vukovar je postao ratni spomenik u kojem ljudi žive sada kao što su živjeli i nakon rata. Vukovar nije grad heroja kojima se pomaže i zahvaljuje, Vukovar je spomenik koji je ostao tamo trunuti, da ga se svi sjete jednom godišnje. Nisam nikada bila u Vukovaru, točnije, u Slavoniji, a voljela bih. Taj dio naše države potpuno je zapostavljen. Bez obzira što se tamo dogodilo i što su se tamo riskirali životi da bi svi na obali zadržali svoj turizam, u Vukovaru turizma i dalje nema. Rekli su mi ljudi kad odu u Vukovar da ondje ima “nešto u zraku”, ali nije lijepo. Iako je ondje, kažu, mnogo jeftinije. Naravno da je jeftinije. Tamo rijetko tko ide i nema ljudi. A ima se para, ima u blagajni para za Vukovar. Imamo blagajnu jer smo imali Vukovar.
Inače ne bi bilo te blagajne. Ali nema interesa za neki tamo daleki napušteni grad. Ne želi nitko sivo uljepšati, jer tamo nitko ne ide. Išli bi ljudi, i idu. Jedna jedina vrijedna stvar koja obilježava našu državu ostavljena je da zahrđa kao ključ u moru. Puno je solidarnosti i puno je žaljenja, i čim dan prođe, više nema. Oni koji su to proživjeli na svojoj koži jedini znaju zašto su tamo i zašto se mogu ujutro probuditi sretni, ali mnogi ne znaju. I dok gledam ljude iz Sirije kako koračaju našim tlom do nekog boljeg mjesta, jedino što čujem riječi su zlobe i mržnje. Žele naše plaće, žele naše kuće, neka odu negdje drugdje. I nisam vjernik, ali sigurna sam da kršćaninu znači nešto kad se u Bibliji kaže da se pomogne bližnjem svome. I karma je jako loša stvar, jer nismo ni mi sada nakon 25 godina u sigurnoj zoni.
Nije ni Sirija jako daleko od nas. Nismo stvorili neki obrambeni mehanizam da nam se ne ponovi ista sudbina. I moguće je. Tko god kaže da je nemoguće, laže samome sebi. Moguće je, može biti već sutra. I mi ćemo opet puzati na koljenima do iduće države da nam se pomogne, i sjetit će se ljudi tada, jesmo li pomagali ili smo ignorirali. Prijatelj se uvijek poznaje u nevolji. I dok mnogi i dalje brinu i pomažu, dosta njih okrene glavu na drugu stranu. Skeptični su prema svemu i uvijek se pitaju “što ja imam od toga”. Nemamo apsolutno ništa. Možda nikada nećemo ni imati. Ali možda nam velika srca jednom u životu pomognu više od velikog oružja. Vukovar je patio prije 25 godina, a pati i danas. Ako ne zbog rata, onda zbog zagađenog zraka koji se širi Slavonijom. I mnogi šalju apel u pomoć dok im djeca dobivaju rak i završavaju u bolnicama. Voze se do Zagreba da im se pomogne, mole, mole, mole, ali ništa. Jer Slavonija kao da nije dio naše zemlje, svi se uvijek prisjećaju ovih velikih dana kada smo izgubili mnoge, a nije briga našu Vladu što sada u ovom trenutku djeca umiru tamo. Što nemaju ljudi za kruh, a dali su noge, ruke i živote. I ne treba im mnogo, ali nikog nije briga. Jer svi su veliki heroji kad se sjete jednog datuma u godini pa objave, a već sutradan kao da se ništa nije dogodilo. Al nema veze, još ima dobrih ljudi koji će uplatiti i tu jednu kunu za dijete koje treba na operaciju, koje je i potomak tih ljudi kojih se svi sjete. Ali nikada velike akcije za naše Slavonce koji skrivaju sve blago naše države. I dok se prašina spušta na njive slavonske, i dok djeca busom odlaze u Njemačku, i dok slomljena srca još traže priliku, vi čekajte, i zaboravite, ali doći će netko i kupit će i uložit će i to neće biti Hrvatska, jer uzimamo zdravo za gotovo. I ne znamo što imamo dok to ne izgubimo. I ako nastavimo ovako, nećemo se prisjećati samo Vukovara, nego cijele nacije.