Kada sam dogovarala ovaj intervju s Lazom Golužom, tvorcem legendarne “Kviskoteke” i doajenom Hrvatske televizije, predložila sam mu da se nađemo u utorak, no gospodin Goluža ljubazno me zamolio da susret ipak bude u srijedu jer je utorkom on zadužen za spremanje ručka. Stručnjak je, kaže, za pečene pileće zabatke, koje jako vole i spremačica koja dolazi utorkom i njegova supruga Maja Jurković. Iako je već u mirovini, Lazo Goluža i dalje je u odličnoj formi. Rano liježe i rano ustaje, već u pola 6, no kada supruga ode na posao, on još malo pridrijema. Od 12 do 16.15 radi: piše za enigmatske revije Kviskoteka i Skandi u kojima ima svoje stalne rubrike. Poslijepodneva su, pak, rezervirana za gledanje televizije: svaki dan od 16.15 do 18.30 na kanalu France 3 gleda enigmatske programe koji su, priča, posebno pogodni za ljude treće životne dobi.
Neposredan povod za naš razgovor bila je nagrada enigmatskog časopisa Kviskoteka koja mu je uručena u povodu izlaska 1000. broja te revije, a Lazo Goluža posebno je ponosan na njezina vlasnika i glavnog urednika, Roberta Pauletića, najmlađeg pobjednika “Kviskoteke”.
Kvisko i Južni pol
- Pauletić je veliki putopisac, svjetski putnik, najbolji prijatelj Stipe Božića i prvi Hrvat koji je bio na Južnom polu. Znate što se nalazi na Južnom polu? Hrvatska zastavica, zastavica Hajduka, slika Stipe Božića i figura Kviska - zadovoljno nabraja Goluža. Pitam ga koliko Kviska ima u svojoj arhivi.
- Imam četiri-pet posebno biranih, od kojih su dvije figure Šutejevi originali. Šutej, s kojim sam se upoznao na predvojničkoj obuci i koji je poslije bio moj vjenčani kum, za mene je najveći hrvatski likovni umjetnik druge polovine 20. stoljeća. On je prema mojim zamislima kreirao figuru Kviska. Tri puta su u Zagrebu bile izložbe, a posebno pamtim jednu u Klovićevim dvorima, u doba Ante Sorića, najboljeg voditelja muzeja kojeg je Zagreb ikada imao, i gospođe Nade Kladarin. To je bila izložba koju je postavio sam Šutej i koji je tada rekao da je izlagao po cijelom svijetu, ali da nikada nijedna izložba nije privukla toliko posjetitelja kao izložba Kviska.
Goluža se prisjeća kako su u njihovu redakciju dolazile tisuće radova Kviska, od škola i vrtića do afirmiranih kipara, a jedno je vrijeme u modi bila i izrada Kviska od zrna pšenice i kukuruza. Radove više nisu imali kamo staviti pa se netko sjetio da bi ih mogli smjestiti u prostorije gdje se nalazila odjeća za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. S vremenom su crvići iz žita nagrizli uniforme, a kako je to bilo baš uoči rata, Lazo se šali da je Kvisko kriv za sve.
No, kako je zapravo počela njegova ljubav prema enigmatici?
- Kad sam bio u vojsci, Vjesnik je izdavao jedan mali mjesečnik koji se zvao Izbor i u njemu su dva novinara prevela testove velikog majstora testova Hansa-Jürgena Eysencka, podrijetlom Nijemca, a inače vrhunskog engleskog psihologa. Rješavajući te testove, najednom sam skužio da ja nisam bedast! Zaljubio sam se u mozgalice i kad sam se vratio iz vojske, počeo sam se ozbiljnije time baviti. Upoznao sam Borisa Jankovića, slavnog Argusa, legendu starog Studija, koji je osnovao prvu enigmatsku reviju u tadašnjoj Jugoslaviji što je izlazila u čak 360 tisuća primjeraka, i tu sam počeo pomalo surađivati. Istovremeno sam počeo surađivati i na televiziji, bavio sam se humorom i satirom, a zajedno s našim poznatim književnikom Pajom Kanižajom, tadašnjim mladim urednikom na televiziji, izdao sam humoristički časopis Paradoks. Izašlo je sedam-osam brojeva, no u ta rankovićevska vremena sve je bilo opasno i nas su zabranili. Kanižaj je kao glavni urednik dobio tri mjeseca zatvora, a ja sam pozvan direktoru televizije koji mi je rekao da mi je pristup na televiziju zabranjen.
Presudni telegram
Goluža je tada već bio oženjen i imao je malog sina, ali situacija nije bila toliko dramatična jer je njegova supruga Vesna, dijete hrvatskih emigranata, imala francusko državljanstvo i roditelje u Parizu pa se cijela obitelj preselila u Francusku. Lazo Goluža tamo se vrlo brzo zaposlio kao stjuard u vagonu spavaćih kola. Nije mu, kaže, bilo lako, ali kako je bio među najobrazovanijim zaposlenicima, davali su mu bolje linije pa je tako često radio u legendarnom Plavom vlaku koji je vozio od Pariza do Azurne obale. U tom je vlaku upoznao mnoge slavne ličnosti: Grace Kelly i princa Rainiera od Monaka, glumicu Michelle Morgan i tadašnjeg francuskog ministra financija Giscarda d’Estainga kojemu je prorekao da će jednoga dana postati predsjednik Francuske.
Njegova punica u Parizu je imala ugledan krojački atelje u koji je jednom došao Jean Tinguely, jedan od najvećih švicarskih kipara 20. stoljeća, s kojim se Goluža jako sprijateljio, pa je čak imao ključeve od njegova ateljea i znao je gdje stoji njegov viski. Ipak, u Parizu nije ostao.
- Ne znam što bi se sa mnom u životu događalo da jedan dan u Pariz nisu došli Saša Bjelousov i Anton Marti. Kako je u to doba u Parizu živjela i Tereza Kesovija, uputili smo se zajedno na njezin koncert u jednom poznatom pariškom lokalu gdje me Saša pitao bih li se vratio na televiziju. Ja sam se zezao i rekao da je to moguće samo ako mi pošalje telegram u kojemu piše da mi dana tog i tog počinje radno vrijeme.
Obožava Istru
Bila je to, kaže, samo šala, ali nekoliko mjeseci nakon toga zaista je stigao telegram od Bjelousova u kojem je pisalo: “Tvoje radno vrijeme teče”. Prvo se, za svaki slučaj, vratio sam, ostavivši ženu i dijete u Parizu, a nakon tri mjeseca došli su i oni. No, njegova supruga nikako se nije mogla naviknuti na život u Jugoslaviji pa se vratila u Pariz, kao i dvojica sinova (u međuvremenu su dobili i drugo dijete). Postojali su neki planovi da se i Lazo vrati, no on je, priznaje, već bio toliko opčinjen svojim televizijskim poslom da je došlo do prekida veze. Iako se rastao od supruge, ostali su u vrlo dobrim odnosima do kraja njezina života, a njegovi sinovi i unuci i danas žive u Parizu. Lazo zbog problema sa srčanom aritmijom manje putuje nego prije, ali ga obitelj redovito posjećuje u Hrvatskoj, pogotovo ljeti kada se svi okupe u njihovu stanu u Poreču.
I Lazo i njegova druga supruga Maja Jurković, s kojom je zajedno već 31 godinu i za koju kaže da mu je promijenila život, obožavaju Istru, pa tako i ove godine odlaze na odmor u Poreč. Neće se, doduše, zadržati cijelo ljeto, kao obično, već samo tri tjedna jer Maja od jeseni ima četiri emisije tjedno na televiziji i jako puno posla. Kaže da je upravo njen angažman u kvizu “Brojke i slova”, gdje je dugo godina bila kreativna urednica, doveo do povećanja kvalitete emisije koja se počela emitirati sredinom osamdesetih, a uz “Kviskoteku” je bila naš najgledaniji kviz. Napominje i kako “Kviskoteka” nikada ne bi ni ušla u program da nije bilo Angela Miladinova kojega - uz Sašu Bjelousova, Ivana Hetricha i Ivu Štivičića - smatra najvećim ličnostima u povijesti Hrvatske televizije.
Poniženje
- Kviskoteka je bila toliko popularna u to vrijeme da je jedan beogradski publicist, kojega sam ja zvao ‘beogradski Tenžera’, napisao u svojoj kolumni da je “Kviskoteka” tako izvanredan TV program zato što ga stvara i uređuje Lazo Goluža (Srbin), a vodi Oliver Mlakar (Hrvat). Na to sam mu ja odgovorio: ‘Dragi Bogdane, niti je Lazo Goluža Srbin (nego je po ocu i majci Hrvat Hercegovac), niti je Mlakar po ocu Hrvat, nego Slovenac. Moga su oca, inače, ubili četnici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a mene, moju majku i dvije sestre iz četničkog je zarobljeništva spasio najbolji prijatelj mog oca koji je bio Srbin. Od svoje majke sam naučio da je mržnja ponižavajući osjećaj za čovjeka - ističe.
Kada Golužu pitate što danas najradije gleda i koje emisije prati na domaćim televizijama, bez ustručavanja kaže da izričito ne voli gledati Dnevnik HRT-a, a uz već spomenute francuske enigmatske programe, i on i supruga najviše uživaju u engleskim kriminalističkim serijama poput “Dražesnih pupoljaka svibanjskih”. I za kraj nam je otkrio kako popularnu igru asocijacija iz “Kviskoteke”, koju je svojevremeno uspješno prodao na njemački SAT 1, engleski Yorkshire TV i francuski kanal La Cinquičme, danas razvija za mobitele i smartphone uređaje te da bi u proizvodnju trebala ići na jesen, a tematski je prilagođena vremenu u kojemu živimo.