Počelo je adrenalinskim udarom na startnom bloku. Prije skoka u bazen, srce mu je, kako je opisao nakon utrke, “skoro eksplodiralo”. Završilo je okretanjem novog poglavlja u plivačkoj povijesti. Michael Phelps, najuspješniji olimpijac svih vremena, u Riju je osvojio svoje 19. zlato i ukupno 23. medalju.
Trenuci za povijest dogodili su se na utrci štafete 4x100 slobodno, u kojoj Amerikanci ovaj put nisu bili izraženi favoriti, ali su uspjeli prekinuti sedmogodišnji post od pobjeđivanja i razbiti dominaciju Francuza i Australaca.
Uoči početka natjecanja, neki su komentatori postavljali pitanja treba li uopće Phelps nastupiti u štafeti. Ima li u elitnom kvartetu mjesta za čovjeka koji je dvaput proglašavao mirovinu, koji lani zbog vožnje u pijanom stanju nije otišao na Svjetsko prvenstvo i koji je nedavno zagazio u 32. godinu života? Sva pitanja zaboravljena su u sekundi kada se “Metak iz Baltimorea” odvojio od bloka i kao drugi krenuo u lov na odličje.
Zlatne suze
Reakcija je bila na rubu dopuštene. Samo osam stotinki nakon što je tinejdžer Caeleb Dressel dotaknuo zid, Phelps je već bio u zraku. Da je požurio za treptaj oka, Amerikanci bi bili diskvalificirani. A onda - rapsodija. Nakon furioznih 50 metara, izveo je “najbolji okret u vodi ikad viđen”, kako je to opisao njegov trener Bob Bowman, i odvukao svoju reprezentaciju prema zlatu. Ryan Held i Nathan Adrian trebali su samo dovršiti priču čiji je scenarij bio napisan 200 metara prije cilja.
Na podiju je ključalo od emocija. Kao i 22 puta prije toga, Phelps je poljubio medalju i suznih očiju mahnuo publici. Imao je i savjet za 21-godišnjeg Helda i 19-godišnjeg Dressela, koji su osvojili svoje prve olimpijske medalje.
- Rekao sam im: dečki, zaplačite bez srama. Lijepo je vidjeti emocije nakon toliko godina, pogotovo nama starim liscima.
Kao filmski blockbuster koji iznenada dobiva novi nastavak, tako je i najveća olimpijska priča u Riju oživjela s novim preokretom. Phelps je nakon završetka Igara u Londonu imao mali milijun planova, ali nijedan se nije ticao aktivnog plivanja. Namjeravao je postati trener, odgajati mlade talente, usavršiti se u golfu, proputovati cijeli svijet, opustiti se i iskusiti stvari koje nije mogao kao profesionalni sportaš.
“Želim pomagati sportu na druge načine, odvesti ga na višu razinu. Kada bih htio, mogao bih nastaviti, ali spreman sam staviti točku”, objašnjavao je tada.
Nisu prošle ni dvije godine, a Phelpsu je nesnalaženje u postplivačkom razdoblju postalo neizdrživo. U proljeće 2014. godine, preko trenera Bowmana objavio je da se vraća na mitingu u Arizoni.
“Nije to baš pravi comeback, više neko testiranje u vodi da provjeri na kojoj je razini sada”, objašnjavao je Bowman. Malo-pomalo, stvar se očekivano uozbiljila i povratak plivačkog velikana na međunarodnu scenu bilo je pitanje dana.
Cijelo to vrijeme iza kulisa se odvijala dramatična priča u koju je bio upućen samo najuži krug ljudi oko Phelpsa. Od ranog djetinjstva, plivanje mu je postalo neka vrsta bijega od životnih nedaća s kojima se nije mogao nositi. Roditelji Deborah i Michael Fred rastavili su se kada je bio devetogodišnjak i od tada praktički više nije viđao oca. U nedavnoj ispovijesti za ESPN objasnio je kako mu je trener Bowman postao surogat otac i učio ga stvari koje nije mogao naučiti drugdje, poput prvih vožnji automobilom ili vezanja kravate.
Borba za život
S obzirom na sve što se događalo, formirao se kao samotnjak, zadubljen u svoj svijet i često nesvjestan okoline. U šestom razredu dijagnosticiran mu je poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD), što je bio još jedan okidač da se posveti plivanju.
Kada se spustio zastor u Londonu, a mirovina postala svakodnevica, Phelps je shvatio da se ispod plašta najokićenijeg sportaša svih vremena skriva prestrašena osoba, bez identiteta i jasne ideje što želi napraviti sa životom. Sve lijepo upakirane izjave o ambicioznim planovima bile su medijska krinka iza koje se odvijala prava borba za život.
- Nije me bilo briga nizašto. Nisam imao samopouzdanja ni spoznaju o vlastitoj vrijednosti. Mislio sam da bi svijet jednostavno bio bolje mjesto bez mene. U jednom sam trenutku pomislio da bi to zapravo bila najbolja stvar koju mogu učiniti, da okončam svoj život - ispričao je.
Potresna ispovijest tek sada u punom svjetlu objašnjava ono što se Phelpsu događalo ujesen 2014., pola godine nakon što se odlučio vratiti plivanju. Njegove pripreme za nastup na Svjetskom prvenstvu u Kazanju okončane su i prije nego što su krenule. Baltimorska policija uhitila ga je u rujnu zbog prekoračenja brzine i vožnje u pijanom stanju. Plivač se odmah pokajao i ispričao javnosti, ali Savez ga je morao suspendirati na šest mjeseci. Zaradio je i jednogodišnju uvjetnu zatvorsku kaznu te je upućen na liječenje od ovisnosti o alkoholu.
- Kada sam čula što se dogodilo, samo sam spustila glavu na stol i pomislila: ‘Oh ne, ponovno sve ispočetka. Koliko će svijet sada biti grozan prema mojem sinu?’ - ispričala je njegova majka Deborah.
Noćne more
Psihička kriza je neodoljivo podsjećala na onu Iana Thorpea, koji se također borio sa suicidalnim mislima, a tjerao ih alkoholom. Phelps je nakon uhićenja punih pet dana pio bez prestanka, prije nego ga je obitelj prisilila da potraži pomoć. Prijavio se u kliniku The Meadows u blizini Phoenixa, u kojoj se liječe ovisnici i pacijenti s psihološkim traumama. Tamo je smogao hrabrosti suočiti se sa svojom najvećom noćnom morom - zmijama.
- Oduvijek sam mrzio zmije. Kao dječak sam podignuo kamen u našem obiteljskom dvorištu i pronašao zmiju. Taj me trenutak godinama proganjao u noćnim morama. Zbog njih često nisam mogao spavati - otkriva Phelps, u čijem se društvu čak nije ni smjela spominjati riječ „zmija“.
U Meadowsu je na terapiji morao nacrtati zmiju na papir, što mu je pomoglo da se otvori i shvati svoj problem. S vremenom je zaključio da je sve bilo povezano s ocem, jer kada god je s njime imao svađe, u sljedećim bi danima sanjao zmije.
- Osjećam da je to jedan od razloga zašto sam ih se toliko bojao. Nisam se htio vratiti konfliktima. Jednostavno sam ih zaključao u ladicu i pobjegao.
Kada je u klinici došao trenutak za susret s članovima obitelji, Phelps nije htio pozvati oca. Na popis ga je stavio tek na nagovor terapeuta i drugih pacijenata. Tog dana kada se Fred pojavio, prvo su se samo rukovali, no Michael ga je povukao u zagrljaj. U sljedećih tjedan dana, zajedno su razgovarali, slagali puzzle i zbližili se kao nikada prije.
U Meadowsu je proveo 45 dana. Kasnije je zaključio da je trenutak kada ga je policija uhitila bio njegov “poziv za pomoć”. Nakon što je katarza završila, život mu je počeo dobivati potpuno nove obrise. Djevojka Nicole zatrudnjela je i u svibnju ove godine rodila mu prvog sina, Boomera Roberta Phelpsa (srednje ime dobio je po treneru Bowmanu). Za Michaela sada zajedno navijaju s tribina Plivačkog stadiona u Riju.
- Njegovim dolaskom sve je postalo nestvarno. Nisam očekivao da ću biti toliko emotivan, ali jednostavno me “skršilo”. To je naš sin. Odjednom sam shvatio što ljubav doista jest - opisao je.
Rekorder
Krajem prošle godine zaprosio je Nicole, a vjenčat će se nakon Olimpijskih igara. Bazen koji mu je dugi niz godina predstavljao bijeg od obiteljskih problema, sada ga odvaja od obitelji. Teško je podnosio odvojenost kada je u Coloradu počinjao s opsežnim pripremama za Rio, no osvijestio si je da ima još samo tri mjeseca rada i treninga, a poslije će imati cijeli život s obitelji. To mu je poslužilo kao najveća motivacija za posljednju misiju karijere - još jedan uspon na olimpijski tron.
Samim dolaskom u Rio postao je prvi američki plivač koji je nastupio na pet Olimpijskih igara. U nedjelju je bogatu zbirku rekorda proširio za još jedan - kao najstariji osvajač olimpijskog zlata u plivačkim natjecanjima u povijesti.
Najimpresivnija sportska kolekcija mogla bi se još povećati, jer Phelpsa čekaju i pojedinačne utrke na 100 i 200 leptir te 200 mješovito. Gdje će se zaustaviti brojač medalja, više nije presudno. Sâm sebi je dokazao da se iz ponora moguće vratiti na vrh. Svoje zadnje piće popio je 5. listopada 2014. u Baltimoreu, dan prije nego se prijavio u Meadows. ESPN-u će otkriti: kada se ugasi plamen u Riju, kada se konačno i zauvijek zaključaju vrata njegove karijere, jedino što će mu biti važno je da svojoj obitelji pruži sve ono što sam nije imao.
- Moj odnos s ocem je bio sranje. Ali danas razumijem. Putem sam naučio kako da ne ponovim iste pogreške. Uskoro ću se upustiti u novo putovanje, i jedva čekam da počne novo poglavlje mojeg života. Ne sjećam se kada sam zadnji put to rekao.