Jahtu Philipa Zeptera lako je uočiti. U moru bijelih brodova u marini Umag, jedino je njegova u bojama. A i najveća je od svih, što ne čudi s obzirom na to da vrijedi oko 30 milijuna eura. Zepter mi je u razgovoru u prostranom, klimatiziranom salonu jahte rekao da boje nije slučajno stavio. Želi biti prepoznatljiv u svemu, pa je čak obojao i svoja tri aviona. Pokazuje mi fotografije na iPhoneu: ne samo da su izvana šareni već je i svako sjedalo u avionu druge boje. - Moram biti drugačiji. Kad privatni džetovi slijeću na neki aerodrom, samo moj prepoznaju. Ali lako je išarati nešto što košta 300 eura; ja šaram nešto što košta 30 milijuna eura. I to me je znalo koštati: kada sam htio prodati jedan avion, morao sam spustiti cijenu jer nitko nije htio kupiti šareni - govori mi.
Prije Umaga, bio je u Splitu, Zadru, na Brijunima, u Poreču. Nakon Umaga plovi prema Italiji.
Nisam srpski biznismen
Postali ste redoviti gost hrvatske obale. Gdje vam se najviše sviđa?
- Razlog što sam počeo češće dolaziti u Hrvatsku je to što sam gradio ovaj brod u Kraljevici. Prvo krstarenje bilo je po Jadranu 2011., šest tjedana. Ove sam se godine vratio i sada smo više obilazili sjeverni Jadran. Dojmovi su fantastični. Posebno mi se sviđaju Poreč i unutrašnjost Istre, Motovun i Sv. Vinčet, to sve izgleda gotovo nestvarno.
Po čemu je hrvatska obala zanimljiva bogatim gostima poput vas, a što im fali ovdje?
- More je jedinstveno, čista voda, dobra hrana. Hrvatski turizam treba gledati kao fantastičan proizvod, koji ima jedinstvenu priču, ali nema dobar marketing. Hrvatski turizam sada se temelji na propagandi ‘od usta do usta’, dolaze oni koji znaju, kojima je netko prenio lijepo iskustvo o hrvatskom Jadranu...
A zašto vi i dalje dolazite?
- Više iz emotivnih razloga, ovdje susrećem mnoge ljude koje poznajem iz svih krajeva bivše države, razumijem jezik, kulturu... Međutim, mnogi moji prijatelji i poznanici koji ne potječu s ovih prostora, milijunaši i milijarderi, imaju druge navike, ne odlučuju doći u Hrvatsku. Kada bi jedan došao i iskusio sve prednosti hrvatskog Jadrana, počeli bi dolaziti i ostali. Tako se počinje s umrežavanjem. Došao bi i drugi, treći...
Evo, vi ste došli, hoćete li im preporučiti da dogodine posjete Jadran?
- Naravno.
Imate li među milijarderima baš pravih prijatelja s kojima se družite?
- Imam, moj blizak prijatelj je Michael Smurfit, Irac koji ima više od 300 tvornica papira i više od 30 milijardi eura prometa. On je self made man i bio mi je, neću reći uzor... ali uvijek sam prema njemu imao veliko poštovanje zato što je od male obiteljske kompanije napravio sve što ima.
Imate li prijatelja među srpskim ili hrvatskim poduzetnicima?
- Ne. Bolje poznajem jedino Miodraga Kostića, velikog proizvođača šećera, prije svega...
Kada dođete na Jadran, mediji obično kažu: stigao je najbogatiji Srbin na svijetu. Kako vi to doživljavate, kao kompliment ili vam smeta taj epitet, pogotovo ako se zna da ste promijenili ime?
- Na početku me to malo iritiralo. Govorio sam da ja uopće nisam srpski poduzetnik. Samo sam podrijetlom s tih prostora, ali moje poslovne aktivnosti u Srbiji su male, jedva jedan posto, pa nisam srpski biznismen. Više mi to ne smeta, ustvari, ne dira me. Ja sam bisnismen u globalnoj, svjetskoj priči s firmama u više od 40 zemalja, a kvalifikacija srpski biznismeni vezana je uglavnom za Srbiju i regiju.
Postoji li nešto što vas osobno veže uz Srbiju?
- Što ste stariji, vraćate se više u mladost, sve vam je bliža i draža daleka prošlost, djetinjstvo. Ali moram reći da me ništa ne veže i ništa me posebno ne privlači. Kada sam otišao 1979., jednostavno sam iščupan s tog područja, tek u novoj sredini pronašao sam model funkcioniranja života i biznisa i koncentrirao se posve na svoj posao jer sam oduvijek želio raditi svoj biznis.
Umreženi za zatvor
Mnogi veliki poduzetnici na ovim postorima završili su u bankrotu, pod istragom, neki i u zatvoru. Zadnji je tako završio Miroslav Mišković. Kako to tumčite?
- U svim državama u tranziciji drukčija je situacija nego u uređenim političkim i ekonomskim sistemima. Bez pomoći političke infrastrukture, u njima je nemoguće stvoriti veliki biznis. Ne znam kako bih ovdje ili u Srbiji i ja osobno mogao napraviti posao vrijedan milijarde, bez obzira na svoje znanje i sposobnost. Velika je pogreška to što ljude često ponese novac; misle da je novac moć, pa stoga postaju neograničeno arogantni prema političarima i onima koji su ih stvarali. Ne čudi što neki završe u zatvoru. Kad bi se Pandorina kutija otvorila do kraja, shvatilo bi se koliko su gotovo svi umreženi... Ipak poštujem svaki izvanredni uspjeh.
Vi ste 2009. bili zainteresirani za kupnju brodogradilišta Kraljevica. Zašto ste odustali?
- Nisam ja odustao, već mi nisu dali da kupim Kraljevicu. Nudio sam 30 milijuna eura, ali sam želio infrastrukturu i zadržati samo onoliko radnika koliko mi treba za proizvodnju, a ne sve. Nisu prihvatili. A sada su bili spremni dati ga za jednu kunu, i pritom su svi radnici ostali bez posla. Otkrit ću vam malu poslovnu tajnu: od prije dva tjedna pregovaram o kupnji tršćanskog brodogradilišta. Oduvijek sam želio i još se želim baviti brodogradnjom jer mislim da je to dobar posao, ali pod uvjetom da imate poseban proizvod. Ako budem proizvodio skupocjene kvalitetne jahte, za takav proizvod uvijek ću imati kupca. Ja ne moram čekati narudžbu, imam novca i mogu izgraditi jahtu, pa je onda kao gotov proizvod ponuditi kupcima.
Jeste zadovoljni svojom jahtom izgrađenom u Kraljevici?
- Jesam, vrlo sam zadovoljan. U Kraljevici su napravili odličan posao. Ali moram reći da sam razočaran ponašanjem države, koja nam je otela 400.000 eura PDV-a. Platili smo sve fakture Kraljevici, uključujući i PDV, pa nam je onda država trebala vratiti PDV jer smo mi strana tvrtka. I vratili su sve tranše prije toga, osim zadnje uz objašnjenje da je pogreška u fakturi. Tužili smo državu i već dvije godine smo na sudu. Zakon ne vrijedi za sve jednako, nema efikasnosti, nije uređeno sve kako treba, to je problem.
Kako to da hrvatska brodogradnja može i zna napraviti dobre proizvode, a propala je?
- Hrvatska brodogradilišta, primjerice, pogode brod za 40 milijuna eura, a proizvedu ga za 60 milijuna, pa država doda 20 milijuna da im pomogne i da sačuva mir. A ipak, taj se brod može napraviti i za 40 milijuna, ne za 60 milijuna. Hrvatska ima sjajnu tradiciju i infrastrukturu, moguće je graditi brodove, samo ne bilo kakve, već vrhunske.
U svom poslovnom carstvu, osim proizvodnje posuđa, imate i banke, osiguravajuće kuće, avione... Što vam je danas najdraži biznis?
- Opsjednut sam životom, zdravljem i hranom. Ne mislim samo ja tako; znanstveno je dokazano da na usta ulaze i zdravlje i bolest, i život i smrt, i ljubav i mržnja, i pamet i glupost. Znači, sve ovisi o hrani. Svi su ljudi jednaki, samo se različito hrane i po tome se razlikuju. Danas je važno što jedemo, jer je sve što dotaknemo oko nas pomalo otrov. Zdrava hrana prije svega ovisi o načinu pripreme. Zato je jedinstven Zepterov način... U Njemačkoj se sada provodi velika kampanja protiv šećera jer je nezdrav, a ima ga posvuda. U malom prirodnom jogurtu zapravo ima sedam žličica šećera, a vi mislite da je takav jogurt zdrav i da su tamo samo kalcij i bjelančevine. U kruhu nema čega nema, bilo bi bolje da ga nikada ne dotaknemo. Više ljudi umire od mesa pečenog na roštilju i ulju nego od raka pluća jer ulje koje se prži na više od 160 stupnjeva pretvara se u akrolej. Akrolej je otrov, a mi ga svaki dan jedemo. Nitko od toga neće umrijeti isti dan, ali nakon 20 ili 30 godina... No cijeli će život biti bolestan... Dakle, sve ovisi o hrani, vjerujem u to i koncipiram tvrtku u tom smjeru, da naš proizvod nepobitno koristi ljudima.
Sve je u hrani
Koliko vas je pogodila ekonomska kriza u svijetu? Jeste li izgubili puno novca?
- Zaustavili smo pad. U 2007. promet u maloprodaji bio je 1,1 milijardu eura. Na početku krize promet je pao 40 posto, a sada smo još u manjku za 20 posto u odnosu na vrijeme prije krize.
Imate veliku tvrtku i puno novca, ali i dalje osobno vodite posao. Kako to da se niste povukli iz operativnog biznisa?
- Još uvijek mislim da moja prisutnost donosi izvjesni napredak i profitabilnost tvrtke. Kada sam sa 45 godina postigao da tvrtka vrijedi više od milijardu eura, mislio sam se povući. Ali onda sam odlučio raditi do 50., pa do 55., pa sam stalno odgađao povlačenje i sada sam sa 63 godine zaključio da je ovaj posao za mene kao umjetnost: radit ću dok mi glava bude čista, a tijelo se bude kretalo. Živjet ću kao propovjednik, koji će govoriti da je u hrani sve...
Jedete li vi u restoranima u kojima hrana nije pripremljena u vašem posuđu?
- Da, ali opet biram što jedem.
Novac promijeni čovjeka...
- Ne slažem se s tim. Novac samo pokaže kakav ste čovjek u biti. Čovjeka se teško može promijeniti.
A kakav ste vi čovjek?
- Isti sam kakav sam bio. Dobar, susretljiv, volim ljude, imam visoku granicu tolerancije, od svakog čovjeka pokušavam napraviti nekoga tko vrijedi jer mislim da u svakom čovjeku postoji neki potencijal, samo ga treba staviti na pravo mjesto i dati mu priliku. A možda najviše od svega za sebe mogu reći da sam iskren, jer iskrenost je najvažnija osobina koja ti jamči trajnost u svemu, pa i u poslu. Možete nekog prevariti jednom, možete nekog varati godinu ili dvije, ali 30 godina, koliko radimo, ne možete.
Od poglavice do šefova
Kako prepoznajete cijeni li vas netko kao čovjeka, ili zbog novca?
- Ja uvijek kažem da su me djevojke voljele i sviđao sam im se i kad nisam imao ništa. Ne razmišljam o tome da li me danas netko voli i cijeni zbog ovoga ili onoga, znam da je svaki odnos kalkulacija. Od onih koji me poznaju, jako je malo njih reklo nešto loše o meni. Moj je stav da svaki čovjek ima pravo sam odlučiti što njemu odgovara, nitko drugi nema pravo govoriti ti što tebi treba.
U filmovima, oko milijardera su uvijek lijepe žene. Jeste li i vas lijepe žene pokušavale zavesti?
- Oduvijek su uz vođe, od poglavica do uspješnih u današnjem svijetu, bez obzira na njihove godine, bile lijepe žene, to je jednostavno tako. Uspješni su posebni. Uvijek sam smatrao da sam privlačan ženama, a kada sam postao bogat i slavan, bilo je već kasno za one koje su me željele zbog novca jer sam već bio oženjen. Oženjen sam od 26. godine s istom ženom i nitko me nije mogao uloviti za bogatog muža.
Zašto? Ne vjerujete u fatalne susrete koji promijene život?
- Za ljubav je potrebno vrijeme. Ja sam kod kuće imao ljubav. Odnos sa suprugom je bio puno ljubavi i strasti, a s vremenom se pretvorio u odnos pun respekta. Nikada nisam pomišljao na promjenu, na razvod, ne znam za gospođu.Imala je više razloga budući da sam stalno radio... Kao iskusan i vrlo racionalan čovjek znam da je, na kraju, sve to isto, koju god ženu imali, na kraju to postane isto. Osim ako nije toliko loše da ne možete izdržati.
Ne patim u neuspjehu i ne uživam u uspjehu
Jeste li u životu napravili sve što ste željeli?
- Moje su želje uglavnom kratkoročne, nemam velikih želja. Čudan sam ja čovjek: ne patim u neuspjehu i ne uživam u uspjehu. Uvijek sam okrenut prema sutra, prema novom danu. Što god da se dogodilo, u stanju sam podvući crtu ispod toga. Zaboravim ono što treba zaboraviti, nisam zlopamtilo. Na žalost, ne uživam ni u uspjehu. Uživam samo u pokretanju novih stvari.
A gdje je tu ljubav?
- Odnos sa suprugom bio je pun ljubavi i strasti, a pretvorio se u odnos pun respekta. Nikad nisam pomislio na razvod.
Supruga nije uključena u vaš biznis?
- U početku je bila, sada nije. Sada se bavi trošenjem novca, hehe.